Glumica Anita Schmidt u jeku je priprema za predstavu “Trenk iliti divji baron”, čija je premijera u petak, sutra, na daskama matičnog joj HNK u Osijeku.
Svako stajanje na pozornicu doživljava vrlo emotivno – publika se, nakon punih šest mjeseci izbivanja zbog koronavirusa, vratila u kazalište, ali razlog je za pojačane emocije i veliki jubilej. Anita Schmidt, naime, proslavlja punih 40 godina rada na sceni.
– I mene to iznenađuje, čini mi se kao da nije ni bilo života prije scene! Prije 40 godina dogodio se moj prvi susret s profesionalnim radom na sceni. Radili smo “Macbetha”. Inače, na Akademiji za kazalište, film i TV, kako se tada zvala zagrebačka Akademija dramskih umjetnosti, studentima druge godine takav angažman nije bio dopušten, no nama kao dislociranoj klasi u Osijeku dali su posebnu dozvolu. Jer je kazalište bilo u laganom rasulu. I zgradi je trebala potpuna obnova, a i ansambl je bio u manjku, vapio je za mladim snagama. Igrala sam jednu od tri vještice. Bilo mi je 20 godina i to je bio moj početak. Stasala sam pa sam kasnije, 2004. godine igrala Lady Macbeth, ali to dođe s godinama i odrastanjem – prisjeća se Anita Schmidt, iza koje su brojne uloge i na stotine odigranih predstava.
Iz obitelji je u kojoj se umjetnost njegovala i voljela, odrastala je uz klavir, pohađala je glazbenu školu, a kada se bližilo studentsko doba, muzikologija joj je bila prva misao. No, kako se u Osijeku otvorio dislocirani studij, a roditelji su joj znali da ima i glumačkih sklonosti, motivirali su je da ga pokuša upisati, pa ako ne prođe, pustili bi je onda ipak u Zagreb. Primljena je odmah, a “zeleno svjetlo” dao joj je pokojni Fabijan Šovagović.
– On je bio jedan od suosnivača osječkog studija i prvi, moj najdraži profesor koji je ostavio najveći otisak u mojoj glumi i životu. Jer, učio nas je ne samo glumi, nego i životu – kaže Anita.
Kultni Šovagović nikad prije, a ni poslije nije poučavao ni jednog studenta glume. Inače, u Osijeku ih je bilo osam u toj prvoj klasi, a među njima su poznata imena kao što su Vlasta Ramljak, Velimir Čokljat, Damir Lončar, Jasna Odorčić... Jedan im je kolega, Željko Vuknić, pri radu “Macbetha”, nažalost, poginuo.
Dvije godine poslije, 1982., potpisala je ugovor s osječkim HNK, kojemu je ostala vjerna tijekom četiri desetljeća, iako su joj se nizale i ponude za odlazak, kao i suradnje s različitim teatrima, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje.
– Osjećam se kao vestalka koja mora održavati svetu vatru umjetnosti u ovom kazalištu. Mogla sam završiti i u Mariboru, i u Zagrebu, ali svaki put sam se vratila: ovo je moj grad, moja scena, na kojoj sam proživjela hrpe života, dramskih likova. A jesam li neke i unesrećila, u smislu jesam li bila loša... Bože moj, valjda će mi oprostiti – smješka se naša sugovornica.
Jedna od najdražih joj uloga upravo je ona gastarbajterice u drami “Crni kruh” Davora Špišića (njezina supruga, op. a.), specijalno pisane za Theater TKO Köln. Surađivala je i s kazalištima u Varaždinu, Karlovcu, Vinkovcima, u Mađarskoj... Gledatelji pred televizijskim ekranima pamte je po ulogama u filmovima “Gospodski život Stipe Zvonareva”, “Đuka Begović”, “Srce nije u modi”, “Kraljica noći”, “Most na kraju svijeta” ili u serijama “Zabranjena ljubav”, “Cimer fraj”, “Dobre namjere”, Stipe u gostima”, “Zlatni dvori”, “Drugo ime ljubavi”, “Pogrešan čovjek”... Upravo snima i “Crno-bijeli svijet”.
Više od 150 puta, pak, zaigrala je u kazališnoj predstavi “Kidaj od svoje žene” Raya Cooneya, tijekom 90-ih godina. Kad već spominjemo 90-e, recimo kako je Anita proživjela i rat u osječkom kazalištu.
– Na početku rata kratko sam bila u HNK-u Zagrebu, suprug Davor me otjerao. No, čim je tadašnji osječki intendant Zvonimir Ivković pozvao da konačno počnemo raditi predstavu, jer treba obnoviti kazalište, u isti sam se čas vratila, na užas Davora Špišića. Bio je to početak 1992., još uvijek se pucalo. Kad je srušeno kazalište, prvi put u životu sam popila tabletu za smirenje. Tresla sam se, plakala, jer, ono je više od doma, ono je život – priča nam Anita.
Pandemija koronavirusa, koja je proljetos zatvorila vrata kazališta, podsjetila ju je na te ratne godine.
– Kad smo igrali predstave za vrijeme rata, građani su dolazili hrabro, damski odjeveni, u bundama, bijelim košuljama, htjeli su pokazati inat. Tako je i danas, makar ih tjeramo u maske i dezinficijense, gledatelji dolaze sa željom, hoće sudjelovati, osjetiti nas... A nema ljepšeg nego biti oči u oči sa svojom publikom! – emotivno će ona.
Koliko se publika, pak, promijenila u proteklih 40 godina?
– Publika je uvijek posebna u mome srcu, a naravno da se mijenja – uvijek dolaze mlađi, ali stava sam kako je njihova reakcija vezana isključivo za predstavu, je li dobra ili loša, a ne za vrijeme u kojem se ona igra – kaže.
Priznat će kako, i nakon 40 godina na sceni, ima tremu prije nego stane na kazališne daske.
– Uvijek! Kad netko kaže da je nema, laže! I kako starim, nevjerojatno, trema mi je jača. Zapravo, nazvala bih to većom odgovornošću – smješka se ona.
Iz dugačke karijere pamti i anegdotu kada je zaboravila tekst. Mijenjala je trudnu kolegicu i tek je u dva dana morala naučiti tekst. Kada je izašla na scenu, mogla se samo sjetiti kako se zove kolega, kao lik, ali ne i što mu treba reći.
– I krenem mu govoriti “Živko, Živko, Živko...”, i tako jedno 30 sekundi, dok mi nije sinulo što dalje trebam reći. Tih pola minute bili su mi čitava vječnost, iako se, kako su mi poslije rekli, zapravo nije ni primijetilo što se događalo. Kada si, kako je to govorio dragi Fabijan Šovagović, “u situaciji”, znaš što tvoje tijelo, tvoj lik treba donijeti, pa čak ako ćeš nešto reći i svojim riječima... – kaže.
A kakva je razlika između mladih glumaca njezine generacije i današnjih?
– Posebni su, divni, puni elana, misle da sve znaju, otkrivaju, pa kad naiđu na zid... Definitivno, nije im lako! Nas su nekako i publika i lokalna samouprava željno dočekali jer smo bili, nakon dugo vremena, nekakva mlada energija, i baš su nas držali kao malo vode na dlanu. Puno je danas akademija, veća je konkurencija, jako im je teško... – ocjenjuje ona.
Anita i supruga Davor k tome su i strastveni ljubitelji putovanja, reći će kako žive za to da bi upoznavali nove kulture i zemlje. Posjetili su, primjerice, Peru, Kolumbiju, Boliviju, Kinu, Izrael, Kubu, Šri Lanku, Rusiju... putovali su širom Afrike, a kamo god dođu – obavezno odu i u domaće kazalište i pogledaju tamošnju predstavu.
