Teže je snimiti objektivan film o Silicijskoj dolini nego o Sjevernoj Koreji

Laibach 9. svibnja nastupa sa simfonijskim orkestrom RTV Slovenije u dvorani Vatroslav Lisinski. Program „Naše pjesme, vaši snovi“ temeljen je na poemi Franca Prešerna „Krst pri Savici“ čija je tema pokrštavanje alpskih Slovenaca. Prije toga Jani Novak u ponedjeljak 6. ožujka gostuje na tribini Filozofski teatar u zagrebačkom Dokukinu, s Mortenom Traavikom, norveškim redateljem i autorom dokumentarnog filma “Dan oslobođenja” (“Liberation Day”) o gostovanju Laibacha u Sjevernoj Koreji, koji će biti prikazan u Dokukinu.

Kakav ste koncept i program pripremili za skore koncerte?

Bit će to klasičan Laibachov koncert sa Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije za zagrebačku publiku. Prošle smo godine s orkestrom izveli dva slična koncerta u Bruxellesu i Ljubljani, a ove godine taj ritual nastavljamo u Zagrebu. U Lisinskom ćemo predstaviti našu fragmentiranu obradu Griegove nedovršene opere Saga o Olafu Tryggvasonu, koju smo premijerno odsvirali na Ultima festivalu u Oslu 2014., tada još bez orkestra, a sad će to biti izvedeno uz pomoć orkestra. Na programu će biti i autorska simfonijska suita rađena po motivima lirsko-epske poeme Krštenje na Savici slovenskog pjesnika Franca Prešerna. Svjetska premijera tog djela održana je na prošlogodišnjem Ljetnom festivalu u ljubljanskim Križankama. Osim ta dva djela predstavit ćemo još neke poznatije i manje poznate pjesme Laibacha u simfonijskoj obradi.

Koja je temeljna ideja te izvedbe “Krštenja na Savici” i je li se i koliko tema kršćanstva globalno promijenila dolaskom pape Franje?

Temeljna ideja izvedbe je krvava kristijanizacija koja je za poganske narode u sjevernoj i južnoj Europi značila civilizacijsku i ideološku preobrazbu koja je zapravo s promocijom kršćanskih vrijednosti donijela začetak moderne države i kapitalizma kakvog danas poznajemo. Glavni likovi su osvajači kod Griega, i konvertiti kod Prešerna, a vjera i religioznost predstavljeni su kao posredni elementi koji vode do stvarne, suštinske poruke, koja se ogleda u tumačenju čovjekove egzistencije i problemu ljudske sreće. Religiozni kontekst pruža mogućnost za otvaranje nacionalnih, erotskih i egzistencijalnih problema. Posebno kod Prešerna središnje pitanje je pitanje ljubavi koja se, zbog novih moralnih normi, pokaže kao nemoguća i ostaje neostvarena, odnosno može se djelomično prakticirati samo u prisilnom ideološkom kontekstu, kao ljubav preko boga i religije, ili kao vulgarna, kapitalistička razmjena na tržištu. Tema kršćanstva je, naravno, predugo instalirana u globalnoj historiji da bi je isključivo pojava simpatičnog pape Franje mogla znatno promijeniti, u velikoj mjeri i zbog toga što novog papu postojeća crkvena garnitura, koja pretežno ne zna ništa o ljubavi, uglavnom ne podupire.

Gledao sam kad ste prije nekoliko godina u projektu „Laibachkunstderfuge“ izvodili Bachova djela. Možete li pojasniti namjere s Laibachovim korištenjem rječnika i simbola klasike, i je li u današnjem potrošačkom društvu oslonjenom na banalne senzacije klasika postala subverzivnija od pop-zvuka?

Klasika svakako jest ili može biti subverzivnija od pop-zvuka, ovisi o kontekstu, kao što Laibach, recimo, može biti subverzivniji u kontekstu HNK nego neka obična kazališna predstava. Za nas je klasika uglavnom historijska građa, materijal koji upotrebljavamo za gradnju novih struktura i sadržaja.

Gostovali ste u Sjevernoj Koreji, o čemu je snimljen i dokumentarni film “Liberation Day”. Jedan je to od pionirskih pothvata kakvima obiluje karijera Laibacha. Jeste li primijetili neke razlike između predrasuda koje vladaju o Sjevernoj Koreji i tamošnje situacije?

Predrasuda o Sjevernoj Koreji u svijetu ima mnogo. Nažalost, vlasti u Sjevernoj Koreji rade sve što je moguće da te predrasude budu dobrim dijelom opravdane, iako uglavnom samo na prvu loptu. Istina o životu i politici u Sjevernoj Koreji puno je kompleksnija i živopisnija.

Jeste li imali ikakvih problema prilikom gostovanja i snimanja filma?

Bilo je i toga, ali ništa ozbiljnije. Vjerojatno je danas puno teže snimiti objektivan film o Silicijskoj dolini u Kaliforniji nego o Sjevernoj Koreji.

Je li bilo ikakvih reminiscencija na zabrane i prozivanja iz sredine osamdesetih u tadašnjoj Jugoslaviji?

Ne baš, Jugoslavija i Sjeverna Koreja nisu imale puno zajedničkoga, osim posjeta Kim Il Sunga Jugoslaviji 1975. i Tita Sjevernoj Koreji 1977. Kim Il Sung u Sjevernoj Koreji ima otprilike isti status kao što je Tito imao u Jugoslaviji, s tom razlikom da poštovanje Kim Il Sunga još traje. On u Sjevernoj Koreji ima status predsjednika i nakon smrti.

Postoji li u Sjevernoj Koreji razlika između državotvorno dirigirane stvarnosti i onoga što ste doživjeli u privatnim kontaktima s tamošnjim ljudima i umjetnicima? Norveški redatelj Morten Traavik tada je efektno opisao vaše namjere vezane uz gostovanje u Pyongyangu, rekavši da “Laibach nije tamo da provocira Sjevernu Koreju, nego EU”.

Nema te razlike, barem mi je nismo uočili, ali istina je da nismo imali pravu priliku komunicirati sa svima s kojima smo htjeli. No, kulturna paradigma u Sjevernoj Koreji funkcionira drukčije nego u zapadnoj Europi.

Nekadašnji totalitarni poreci doživjeli su ozbiljnu transformaciju u suvremenom svijetu i načinu kako se prikazuju. Totalitarizam, kojeg se Laibach često doticao i istraživao ga, promijenio je lice. Kako u svjetlu izbora novog američkog predsjednika Donalda Trumpa gledate na takve pojave u zapadnim demokracijama?

Totalitarizam čvrsto postoji i svuda je prisutan, ali stalno mijenja lice. Danas su najtotalitarnije one strukture koje prodaju najviše “slobode”. Internet ih je pun. S druge strane, Donald Trump, paradoksalno, sa svojom ultrakonzervativnom, rasističkom i mizoginom pojavom, vokabularom i politikom, razbija postojeći “učmali” totalitarizam a da to zapravo i ne želi. On može biti veliki spas američke i, posredno, svjetske politike, naravno pod uvjetom da mu zaista ne uspije. Pjesma Rolling Stonesa “You Can’t Always Get What You Want”, koju uporno vrti na svojim skupovima, to nam, nadajmo se, nagovještava.

Zabrinjava li vas da bi Europska unija uskoro, nakon izbora u Francuskoj, Italiji i drugdje, mogla postati “desna”, ili se čak i raspasti?

Laibach nikada nije bio politički opredijeljen u smislu lijevog ili desnog političkog aktivizma. Politika nam je u principu zanimljiva samo u obliku semantike jezika. Uostalom, ljevica i desnica su danas gotovo identične u mnogim izjavama. Što se tiče zapadnih demokracija, neka se što prije raspadnu ako nisu u stanju prakticirati pravu demokraciju. U njima danas nisu izgubljene samo države i njihovi državljani, nego i političke elite uglavnom hodaju okolo bez glava. Ali projekt ujedinjene Europe nam je blizu, vjerujemo u nju i napravit ćemo sve što je u našoj moći da se održi u životu, pa makar to bila samo utopija. To što zaista trebamo jest zapravo Europa od Atlantika do Pacifika, znači uključujući i Rusiju. Ali ne hladna Europa, koju vodi impotentna politička tehnokracija iz Bruxellesa i bankarski sektor iz Frankfurta, koji djeluju po diktatu samoubilačke neoliberalne dogme, nego repolitizirana Europa, utemeljena na zajedničkom emancipacijskom projektu. Europska unija mora pronaći pravu ravnotežu između rasprave i konsenzusa o cjelokupnoj viziji. DIEM 25 npr. ima takvu viziju, samo što u njoj možda ima previše salonskih i ušminkanih ljevičara i intelektualaca koji uglavnom loše komuniciraju sa širom javnošću. A takva vizija mora prodrijeti u sve aspekte društva, bez nje Europa ne može napredovati nego će propasti, a Europljani će, lako je moguće, morati imigrirati u Afriku i Aziju. U Ameriku nas ionako neće pustiti, a ona više i nije neko rješenje.

Nestala je nekadašnja čvrsta podjela na Istok i Zapad, dobre i loše momke, ali se Laibach odlično snašao s inspiracijom i u novim temama. Očito je da vam nije bila važna samo provokacija na prvu loptu iza željezne zavjese?

Dobro je da nas to pitate nakon više od 30 godina na sceni i nakon više od 20 objavljenih albuma. Zašto to npr. nitko ne problematizira kod, recimo, Nicka Cavea ili Einsturzende Neubauten? Provokacija je svakako bitan element svake kulturne djelatnosti, ali mi je ne prakticiramo zbog nje same nego strogo u obliku sadržaja. Na kraju krajeva, svi se mi pitamo gdje smo, što smo i kako korespondirati s datom paradigmom koja vlada u kulturnom, političkom i socijalnom prostoru u kojem postojimo. Prva, druga ili treća lopta, zaista nije bitno, samo da je postignut gol.

Prije desetak godina imali ste ambiciozan projekt “Volk” s nacionalnim himnama raznih država. Jesu li jake ekonomske politike dovele do osvajanja svijeta drugim sredstvima umjesto bombama, premda ni njih ne nedostaje?

Kao što je kineski predsjednik nedavno poručio Trumpu, bitke se danas više ne biju bombama i klasičnim ratovima, nego diplomacijom, ekonomijom, pregovorima, uglavnom drugim sredstvima. Nijedna nacionalna država danas nije više suverena, makar se ograđuje od ostalih zidovima i žicama. Živimo u svijetu globalne virtualne ekonomije, bankarstva, politike, gdje granice ne postoje, koliko se god države trudile za to.

Jesu li EU i SAD ili NATO, kojeg ste se davno dotaknuli na istoimenom albumu, danas mogući kao točke inspiracije Laibacha i nekih subverzivnih propitkivanja, kao što su to nekada bili jugoslavensko društvo i komunistička popudbina kojom smo bili okruženi?

Svakako, uvijek, ali ne samo oni. Inspiracije ima svuda, ne samo u velikim sustavima. Svemir funkcionira po istim principima kao i njegove najmanje, subatomske čestice. Pravila su ista danas kao i u prošlosti, pa vjerojatno i u budućnosti, sve su ostalo nijanse. Ako npr. pogledate izbliza naš album Nova Akropola iz 1986., vidjet ćete da smo se mi već tada bavili temom udruženih država Europe.

Drastičnije rečeno, je li i Laibach, htio-ne htio, postao dijelom establišmenta koji vam do neke mjere sveže usta ili vam baš vaš utjecaj i pozicija omogućuju propitkivanje?

Omogućuju, naravno, dio smo establišmenta samo onoliko koliko nam treba da ga držimo na oku. Naša je pozicija u njemu uvijek bila afirmativna, ali bez milosti. Jednako kao i u antiestablišmentu.

Kao što smo vidjeli na nedavnim američkim izborima, neki rock-bogataši bili su puno radikalniji u kritici Trumpa i svojim mišljenjima od alternativaca. Ispada da se dio srednje struje danas ponaša kao Sex Pistolsi nekada s “God Save The Queen”?

Da, onda se starci čude što su im djeca konzervativna. “God Save The Queen” je danas glazba za liftove, koja klincima ide na živce. Zbrka je potpuna, čak je i Trump u nekim svojim izjavama radikalnije ljevičarski od same ljevice.

Možda je najveća prednost Laibacha što je ujedinio precizne koncepte i ideje s vrlo pažljivo realiziranim glazbenim projektima. Drugim riječima, iako neki kod nas površno doživljavaju Laibach kao ideologičare, okrutna svjetska scena i jaka konkurencija potvrdila vas je i kao nositelje nekih od ključnih umjetničkih projekata u posljednjih gotovo 40 godina. Gdje i da li povlačite crtu između umjetnosti, politike i marketinga, i je li uspješnost tog spoja presudna za odjek i uspjeh u široj javnosti?

Što da kažemo na taj panegirik? Pokušavamo raditi dobro i znamo da uvijek možemo još i bolje. Težimo perfekciji, ali nismo okorjeli perfekcionisti. Za nas su jednako bitni i forma i sadržaj. Kao i promocija, marketing, politika i sve ostalo. Bijemo bitku koju ćemo na kraju izgubiti, to nam je jasno, ali nas to ne obeshrabruje. Nemamo iluzije o sadašnjosti, o budućnosti ni o uspjehu. Ali to ne znači da ne vjerujemo u njih. Kao što kaže Del Boy: “He Who Dares, Wins!”

Mnogi odavde godinama se pitaju kako uspjeti u inozemstvu, vama to nikada nije bila tajna, je li možda i zato što od početka niste kretali s provincijalnih pozicija “periferije”, nego ste znali da inozemstvo zapravo ne postoji, što je današnje globalno selo i dokazalo. Jesu li, prema vašem mišljenju, ključne teme zapravo zajedničke svima, od Europe do Amerike, pa kako vidimo i Sjeverne Koreje?

Protekcionizam još postoji, pogledajte samo Hollywood, koji u principu prakticira istu kulturnu politiku kao Trump, iako se pravi jako liberalan. Ali istina je da su granice danas puno prohodnije nego nekada. Osim toga, dijaspora odjednom živi svuda, pa je danas mnogim umjetnicima s ovih prostora puno lakše raditi koncerte u Europi i Americi nego nekada. Naš je problem što je slovenska dijaspora minimalna, a među ex-YU dijasporom nikada nismo baš bili popularni, pa se izvan regije moramo zadovoljiti osvajanjem uglavnom domorodne publike. A kod nje su ključne teme, kako kažete, zajedničke svuda, od Europe do Amerike. Sjeverna Koreja ipak je u tome možda malo posebna.

Laibach 6. ožujka gostuje u Filozofskom teatru kod Srećka Horvata u zagrebačkom Dokukinu gdje će biti prikazan i film “Liberation Day”. Recepcija grupe i danas je puna očekivanja da se kroz vaš rad prelamaju gorući toponimi suvremenog društva. Ljudi od vas traže tumačenja. Čini mi se da vas ta pozicija provocira i stimulira?

Teško nas je isprovocirati, ali puno lakše stimulirati. Svakako se u svakom pogledu trudimo koliko je to moguće i na usluzi smo vam. I ako nam dopustite da još malo budemo sentimentalni ulizice, Hrvatska nam puno znači. I da nema Slovenije, najvjerojatnije bismo bili hrvatska grupa.

>>Život u Sjevernoj Koreji šareniji je nego što nas propaganda uvjerava

>>Laibach i Simfonijski orkestar RTV Slovenije u Lisinskom 9. svibnja