Tihana Lazović: Nove ‘Novine’ preslika su stanja u državi

Jedna od naših najboljih glumica mlađe generacije Tihana Lazović u Puli je upravo predstavila dva djela: igrani film “Aleksi” kojim je otvoren festival i drugu sezonu serije “Novine” koju je nedavno otkupio Netflix.

Za početak, kako se osjećaš nakon premijere “Aleksi”?
Iako sam mislila da ću biti opuštena, imala sam veliku tremu. S Pulom imam neki poseban odnos, tu sam od svojih početaka, a ovo mi je bio prvi film otvaranja. Kao poseban detalj pamtit ću iznenađenje koje mi je priuštila Nora Krstulović, koja je organizirala da me na premijeru dovezu na motoru, zapamtivši da sam jednom rekla kako bi to bilo genijalno.

“Aleksi” je velik odmak od tradicionalnog prikaza hrvatske obale, u njemu gledamo bonvivanstvo možda tipičnije za filmske prikaze nekih drugih podneblja?
Mi Dalmoši uvijek smo prikazani da jedemo nogama i rukama i živimo u špilji, pa me obradovala prilika da snimim nešto drugačije. Ovaj film je jedna predivna razglednica, moj lik je djevojka koja ima sve, a opet udara u zid problema kao i svaka druga 28-godišnjakinja. Meni je najteže igrati svoje vršnjakinje, likove slične meni samoj, jer tu je manje odmaka nego da recimo igram majku četvero djece ili proračunatu odvjetnicu. Od Aleksi se, kao i od mene, jako puno očekuje, ali čini mi se da se ona bolje nosi s tim. Guštala sam u njenoj slobodi i neposrednosti. Aleksi govori ono što Tihana misli.

U Puli si i s drugom sezonom serije “Novine”. Smatraš li da dobro odražava stanje u hrvatskom društvu i medijima?
Ove “Novine” napetije su i zanimljivije od prve sezone jer se fokus prebacio na politiku, preslika su stanja u državi i drago mi je što će ih zahvaljujući Netflixu vidjeti čitav svijet. Dobro je što smo se ukrcali u taj vlak globalnih produkcijskih trendova, Dado Matanić je na Netflixu, Danis Tanović snima prvu HBO-ovu seriju smještenu u Hrvatskoj... To je velika stvar.

Kako komentirate premještanje vaše serije iz Arene u INK zbog prijenosa nogometne utakmice?
Tata mi je nogometaš, i ja sam fan nogometa, ali jako sam ljuta zbog te situacije. Organizatori su to mogli drugačije riješiti, prilagoditi raspored projekcija, da ljudi koji su godinama radili na nečemu ne izgube priliku pokloniti se publici u tom prekrasnom ambijentu zbog kojeg se u Pulu i dolazi. Da sam redateljica filma koji je izbačen iz Arene, vjerujem da bih otišla s festivala. Iako sam mislila da ću biti opuštena, imala sam veliku tremu. S Pulom imam neki poseban odnos: tu sam od svojih početaka, dolazim od studentskih dana. Prvu premijeru s filmom 'Šuti' Lukasa Nole imala sam baš u Areni. Potom 'Zvizdan', ali 'Aleksi' mi je bio prvi film otvaranja. I baš zato što sam tako vezana za Pula Film Festival, zato što ga toliko volim i mislim da može i mora biti festival svjetske razine, razočarana sam (ovogodišnjom) organizacijom.  Ako voditeljica na ‘red carpetu’ ispred Arene ne zna tko su glumci koji igraju u filmu koji je te večeri na programu, ako umjesto s njima vodi razgovor sa službenicima iz općine i to o - nogometu, ako na projekciji ekipa filma ne vidi platno od reflektora, ako nitko ne razmišlja o tome da glumice u večernjim toaletama i štiklama ne mogu prehodati pola grada od Arene do mjesta na kojem se zbiva domjenak, ukratko ako se ne cijene film i filmaši, onda se bojim da nam se ne piše dobro. Dolazim u napast da se na nekoj budućoj svojoj premijeri u Areni pojavim u trapericama i japankama, a da projekciju provedem sjedeći na podu uz pivo. 

“Novine” vam nisu prva suradnja s Matanićem, radili ste i sjajni “Zvizdan”, predstavu “Thelma i Louise”...

Ja Dadu obožavam, volim što mi uvijek podiže ljestvicu, zajedno smo prošli sve medije i sada zaista mogu reći da je on moj redatelj, a ja njegova glumica. U kazalištu sam, recimo, uvijek osjećala da sam zamjenjiva. A s Dadom znam da želi stvarati baš iz mene i za mene. Rijetki su takvi odnosi glumice i redatelja u kojima vlada potpuno povjerenje.

Osjećaš li teret vlastitog uspjeha već s prvim filmovima?
Ogromna priznanja za “Zvizdan” stvorila su i ogroman pritisak, imala sam osjećaj kao da je pitanje trenutka kada će me ljudi prozrijeti, shvatiti da se samo  “provlačim”. U jednom intervjuu Helena Bonham Carter rekla da čitav život čeka da netko shvati da zapravo nema talenta. Utješilo me i nasmijalo da jedna od najvećih glumica svijeta u sebi krije istu nesigurnost.

Nedavno si glumila i u predstavi “Šest likova traži autora” Olivera Frljića. Kako komentiraš političke debate koje je potaknula?
Dugo sam htjela raditi s Frljićem i zato sam pristala uletjeti u projekt samo deset dana prije premijere, kada je kolegica zbog trudnoće morala odustati. Bilo je stresno, ali nisam htjela propustiti priliku da se pridružim nečemu što smatram važnim, a to je teatar koji omogućava da progovorimo o problemima koji nas okružuju, u protivnome nema smisla baviti se glumom. Što se reakcija tiče, očekivala sam ih i više. Dobro je da padaju maske i da se stvari nazivaju pravim imenom.

Za kraj, što je s tvojom glazbenom karijerom? U “Aleksi” nakratko zgrabiš bubnjeve, ali dugo nisam čula da pjevaš ili sviraš?
Glazba mi je jako važna, nedavno sam si donijela i klavir iz Zadra, ali ne stignem joj se kvalitetno posvetiti. Zato se nadam da će neko napraviti mjuzikl i pozvati me da u njemu pokažem što znam. Spremna sam za to.