Filmski festival u Puli otvorila je “Aleksi”, debitantski dugometražni film Barbare Vekarić, jedne od najboljih redateljica mlađe generacije koja nas je prije sedam godina osvojila kratkometražnom “Prvom damom Dubrave”, te potom snimila još nekoliko kratkih filmova i dva televizijska serijala.
Tema odrastanja i traženja vlastitog mjesta u društvu dosljedno se provlači njezinim dosadašnjim opusom, i to uglavnom kroz upečatljive glavne junakinje, pa ne čudi da je “Aleksi” korak dalje u sada već utabanom autorskom smjeru.
Naslovna uloga privilegirane, ali često bezidejne, pa i autodestruktivne Aleksi povjerena je izvrsnoj Tihani Lazović. Upoznajemo je baš u trenutku njezina povratka na otok na kojem će jednog dana naslijediti potencijalno unosno imanje, gdje se njezine maštarije o karijeri umjetnice i životu u intelektualno poticajnom i multikulturalnom Berlinu sudaraju s očekivanjima male sredine da preuzme obiteljski vinograd i skrasi se s lokalnim muškarcem.
Kao glavni kandidat tu se nameće dobrodušni Goran (Goran Marković), dok se oko Aleksi istovremeno motaju i znatno stariji bonvivan i zavodnik Toni (Sebastian Cavazza) i sramežljivi američki turist Christian (Jason Mann), obojica joj donoseći okus inozemstva za kojim čezne, dok iskrena i pomalo djetinjasta Goranova zaljubljenost postaje neželjeni simbol socijalnih okova od kojih naša junakinja neuspješno bježi.
U tome ne pomaže ni njezina sveprisutna rodica Ana (Nataša Janjić), sluđena mlada majka pred razvodom koja utjelovljuje sve negativne aspekte života u procjepu između elitnog turizma i lokalnog primitivizma. Djetinjastog Aleksina oca (također nerealiziranog umjetnika) i njezinu majku opterećenu egzistencijalnim brigama igraju Neda Arnerić i Aljoša Vučković, dok je u sporednoj ulozi voditelja njihova imanja uvijek uvjerljiv Leon Lučev.
Njihovi likovi i međusobni odnosi, nažalost, nedovoljno su razrađeni, zbog čega ostaje neiskorišten i potencijal sjajnog ansambla za poniranje u dublji socijalni kontekst klasnog raslojavanja i identitetskog rasapa generacije milenijalaca odgojenih u ideji da je čitav svijet njihovo igralište, dok u realnosti često ne transcendiraju vlastite životne okolnosti, uvelike uvjetovane lokacijom njihova rođenja.
“Tebi je ispod časti poslužiti ljude na vlastitom imanju, a negdje drugdje bi živjela u sobi s desetoro ljudi i također služila druge”, reći će u rijetkom trenutku lucidnosti Aleksin zaneseni otac.
Međutim, Barbaru Vekarić aktivizam ne zanima, “Aleksi” je glas generacije neopterećene ratom i društvenim mrakom, ona je predivno ispolirana mediteranska priča više na tragu francuskog eskapističkog arta nego stereotipa “kamen, maslina i drača”, i kao takva je dobrodošlo osvježenje u hrvatskoj kinematografiji i jedan od rijetkih filmova ovogodišnjeg programa koji su zaista mogli biti prikazani na otvorenju u Areni.
haha, bitnije je komentirat festival od onog sta radi koncar i kako ce "ugasit" uljanik radi skupih nekretnina,, sta se znalo od pocetka no uprava grada, uprava uljanika i "poveznice" sa koncarom o tome su sutile i odbacivale mogucnost otkaza za ljude i gasenja brodogradilista,, a sta cete sad drugovi rukovodioci?? iz grada iz uljanika,, sta cete sad izmisljat ko opravdanje,,?? lovu ste ocistili sta se moglo, i sad bi ja vas sve zajedno sa mileticom u remetinec,,drugo rjesenje i ne vidim kao moguce,