Vijest je bila kratka. Ane Lendvaj više nema. Umrla je u 67. godini u utorak 23. veljače u svom domu u Zagrebu nakon teške bolesti s kojom se svojom tipičnom tihom upornošću borila jako dugo.
Bila je likovna i modna, ali i književna kritičarka te rijetko svestrana novinarka koja je profesionalno bila vezana uz Večernji list od 1975. godine pa sve do smrti, dakle više od četrdeset godina. U vremenu u kojem se novinarsko iskustvo sve manje cijeni, Ana Lendvaj je bila iznimka. Njezina erudicija i ukus za lijepo i novo, njezina trajna otvorenost prema mladim, kreativnim ljudima i praksama otvarali su joj novinske stranice mnogih specijaliziranih časopisa, novina, priloga. Njezina bibliografija je iznimna i šteta je što dosad nije usustavljena.
Izbrušeni kriteriji
Potkraj šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je studirala jugoslavistiku i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te biotehnologiju na BTO-u u Zagrebu, javljala se i poezijom. Objavljivala je u zbornicima Mladi hrvatski pjesnici uz imena kao što su Stjepan Gulin, Branko Maleš, Sead Begović, Božica Jelušić, Drago Štambuk, Rene Matoušek... Tih je godina vodila i književne večeri, između ostaloga i u zagrebačkom Lapidariju, a u posljednje vrijeme povremeno je uređivala i poetske zbirke za zagrebačku Altagamu kao osoba iznimno upućena u pjesništvo i literaturu.
Bila je prisutna i u omladinskom i studentskom tisku, a u paru s Brankom Malešom bila je neizbrisivi dio umjetničkog emancipiranog buđenja zagrebačke urbane scene. I rad u Večernjem listu, u kojem stalni posao dobiva u veljači 1979. godine, nakon četiri godine honorarčenja, koristi za promicanje novih tema, novih imena, novih umjetničkih praksa i pojava, pa piše o fotografiji, performansima, videoumjetnosti, dizajnu... I dok drugi novinari pišu o ljudima s pozicije autsajdera, Ana Lendvaj bila je nezaobilazni insajder najprogresivnijih umjetničkih procesa. Njezina svjedočanstva i poznanstva itekako su obogatila ne samo njezin borbeni karakter nego su joj izbrusila i kriterije pa je s vremenom doista postala kritičarka čije se prosudbe citiraju i poštuju.
Naša Edna Woolman Chase
“Kao rijetko tko u našoj sredini Ana Lendvaj posvetila je najveći dio svojega profesionalnoga života proučavanju i popularizaciji mode na svim razinama. Ana Lendvaj je hrvatska Edna Woolman Chase, ona je za hrvatsku modnu scenu vrijedna kao za svijet poznata modna urednica časopisa Vogue”, tvrdi likovna kritičarka Dorotea Jendrić i ističe da je baš Ana Lendvaj u antologiju hrvatske modne scene zauvijek upisala imena Branke Donassy, Dženise Pecotić, I-gle, Roberta Severa, Igora Galaša, Tončija Vladislavića, Ruže Hodak, Davora Klarića, Renate Svetić i brojnih drugih kreatora.
Urednica u Večernjem listu Bojana Radović ističe da je Ana Lendvaj kroz niz desetljeća jedno od prvih imena Večernjeg lista i novinarka koja se izdvaja svojim stilom pisanja, ali i načinom na koji pronalazi teme te ih obrađuje tako da i ono naizgled elitno postaje ne samo dostupno nego i nadasve važno čitateljima.
Kao agilna članica ULUPUH-a (prije tri godine dobila je i ULUPUH-ovu nagradu) bila je kustosica brojnih izložbi, a ispisala je nebrojene kataloške tekstove za izložbe najrazličitijih likovnih izražaja. Kao koautorica, potpisala je i knjigu Feđe Vukića (i Ivana Rogića) “Zagreb – modernost i grad” iz 2003. Nažalost, samo u skicama ostala je Anina monografija “Primijenjena modna umjetnost Hrvatske”. Uredila je i knjigu sociologa Žarka Paića “Vrtoglavica u modi – prema vizualnoj semiotici tijela”, što je prva hrvatska fashionology, tj. sveobuhvatna, interdisciplinarna studija o modi.
Ipak, više od znanosti i ukoričavanja svojih tekstova, Ana Lendvaj voljela je novinarsku praksu i nemir novinarske redakcije. I kada se redakcija Večernjeg lista preselila iz Slavonske avenije u udaljeni Otok, Ana je umirovljenički predano svaki dan dolazila do svog radnog stola, bez obzira na snijeg ili visoke temperature. Odlazila je na konferencije za novinare, gledala kako se raspakiravaju Picassova ili Rodinova djela za zagrebačke izložbe i nije dijelila novinarski posao na posao za početnike i posao za kolumniste. A Ana Lendvaj bila je kolumnist bez premca. Njezina kolumna Slušalica koju je desetak godina objavljivala u Večernjakovu Ekranu, a u kojoj je pisala o medijski potpuno zanemarenom radijskom programu, Anu je Lendvaj uvrstila u vrh hrvatske publicistike u kojem se nalaze samo posvećeni autori poput Veselka Tenžere. Nevjerojatno je da nitko do sada te stilski i misaono profinjene kolumne nije objavio u knjizi, i to ne zbog Ane nego zbog dizanja kulture promišljanja u Hrvatskoj.
Voljela je Ana Lendvaj poklanjati i velike i male stvari. Vrlo je često majčinskom brigom pisala o modnim revijama, pjesničkim prvijencima ili o izložbama nestora hrvatske likovne scene. Bila je suosjećajna i topla osoba. I sada kada tražim završnu rečenicu za tekst o kolegici čije stvari još stoje na njezinu stolu, na nebu iznad Zagreba pojavila se raskošna duga. Za posljednji pozdrav...•
>> Ana Lendvaj, Večernjakova likovna i modna kritičarka, preminula u 67. godini