U 91-oj godini Clint Eastwood i dalje je na nogama. Njemu je film očito eliksir života, neka vrsta viagre koja ga drži budnim i radoznalim. Teško mu je u svijetu filma pronaći generacijski pandan, većina glumaca, redatelja i producenata u njegovim godinama ili su u debeloj mirovini ili u grobu, hajde, nisu baš svi, Roger Corman u 95. godini upravo producira svoj 515. film!
No Clint je ipak posebna priča, odmetnik Josey Wales i prljavi Harry u jednom tijelu, vječni kauboj, gruba poštenjačina i neuništivi zavodnik (i na filmu i u privatnom životu) ponovno je i redatelj i glavna uloga, iako se u ovom filmu na trenutke doima da glavnu ulogu igra pijevac Macho (film se na koncu i zove po njemu). No nakon što je u četvrtak doživio svjetsku premijeru, među ostalim i u Zagrebu, jasno je da film Eastwoodu treba kako ne bi živio od sjećanja.
Gotovo u svakoj sceni on sam sebi pokušava dokazati da je i dalje mladić, zavodnik, pustolov, iako je u nekim trenucima jedva gledljivo njegovo krhko hodanje i slušanje njegova drhtavoga glasa. Ali opet, ima mnogo toga impozantnog u toj njegovoj gotovo kamenoj skulpturi, taj jedinstveni šarm dok rukama koje su poput dvije lopate vuče kroz Meksiko sina svoga prijatelja kako bi ga otrgnuo od zle majke i odveo naizgled dobrom ocu s druge strane granice. Ili dok šarmira lokalnu gostioničarku, koja baš u njemu vidi svoga čovjeka. Ili dok se budi u birtiji, okupan zalazećim Suncem, a pijevcu koji ga je probudio i koji ih vjerno prati na tom putu kaže – kretenu!
Clint je i u svojem možda i najgorem filmu ipak dovoljno privlačan da pobere pomalo simpatija pa mu ne mogu ne progledati kroz prste iako je gotovo cijeli “Cry Macho” sastavljen od jedva gledljivih filmskih krhotina, koje često djeluju kao kakva groteska ili čak parodija. Odabir glumaca toliko je loš da i stari Clint pokraj njih izgleda živahno i raspoloženo, scenarij je nakupina jeftinih dijaloških klišeja i sklepanih scena koje se odigravaju naivnošću Bennyja Hilla (naročito ključni dvoboj), a i sama je priča labava, pomalo iracionalna, s nerazrađenim likovima.
No ovdje dolazimo do jednoga “ali” – aduta koji ima samo Clint: čak i tako loš film poput ovoga ima taj jedan za njega tipičan koloritni vestern ambijent ispunjen nostalgijom, koji neodoljivo vuče da se film odgleda do kraja i koji nastoji sanirati sve te silne rupetine. “Cry Macho” treba gledati i kroz naočale jedne borbene hollywoodske ikone čiji napori u biološkom i kreativnom zenitu nisu urodili velikim filmom, ali čija je poruka više u samoj činjenici da je film uopće snimljen nego u samom sadržaju. U filmu se, na koncu, može iščitati i pomalo autobiografske čežnje za vlastitom djecom kojoj, zbog burnog ljubavnog života i činjenice da nasljednike ima iz čak pet veza, nije mogao pružiti dovoljno ljubavi. Nakon svega, ne bih se usudio tvrditi da je ovo njegov zadnji film.
Nešto mi nije jasno . Potisana je novinarka ,a u zadnjoj rečenici piše : "Nakon svega, ne bih se usudio tvrditi da je ovo njegov zadnji film . " Ne bih se usudio ili usudila , pitanje je sad .