Tko je Nijemac kojeg se u Hrvatskoj ovih dana iščekivalo sa strahopoštovanjem? Autor filozofskog bestselera “Kritike ciničkog uma”, polemičar koji stavovima o imigrantima ili eugenici dijeli javnost? Prorok koji je najavio vremena kad će se Jörg Heider činiti kao kamilica? Mislilac koji je Jürgenu Habermasu poručio da dani hipermoralnih sinova nacionalsocijalističkih očeva dolaze kraju?
Peter Sloterdijk, da prijeđemo na stvar. Gost ovogodišnjeg pulskog sajma jučer je predstavio hrvatski prijevod svoje knjige “Strašna djeca novog vijeka” u izdanju biblioteke Sandorf + Mizantrop. Govorio je u društvu selektora sajma Andree Matoševića te izdavača Ivana Sršena i Slavka Amulića. Sloterdijkova “strašna djeca” su Hitler i Staljin, ali i Gandhi. Oni su strašni jer su bastardi, jer su samonikli i ne vuku nikakvu genealogiju za sobom i sami sebi stvaraju mjesto u svijetu. Madame de Pompadour najavila je eru bastarda krilaticom “Poslije nas potop!” Amulić ističe da je i Sloterdijk bastard, poratno dijete Njemice i nizozemskog mornara, u stalnoj potrazi za ocem koji ga je rano napustio.
“U smislu kritike društva, žestoke satire i skribomanstva Sloterdijku su u Hrvatskoj slični Igor Mandić i Viktor Ivančić. Njemu se ideologija možda može učitati, ali se iz njega ideologija ne može iščitati”, kaže urednik ističući da Sloterijk nije desničar, kao što mu se imputira. Amulić tom popisu bastarda dodaje i Jugoslaviju, samoniklu tvorevinu različitih naroda i tri velike religije s oruđem samoupravljanja u rukama... Sloterdijk provocira, uvijek i svuda. Njemačku je prozvao “letargokracijom”, a državu blagostanja “kleptokracijom”.
Oplakao je Merkeličin stav prema izbjeglicama, a u svojoj najzloglasnijoj epizodi čak je spekulirao o genetičkom pojačanju ljudske rase. Kako je to objasnio; u doba masovnom kulturom zasićenih medija elita se više ne može selektirati čitanjem velikih knjiga, što nalaže “gensku reformu” kako bi se mogla stvoriti elita s posebnim obilježjima. “Amerikanci su nam dali ideju multikulturalizma koja je odgovarala njihovu društvu, ali koja, kao softver, nije kompatibilna s našim njemačkim hardverom države blagostanja. Ideja da je cijelo čovječanstvo naša obitelj (...) pomogla je uništiti Rimsko Carstvo. Ljudi nisu spremni osjetiti puni pritisak suživota s milijardama suvremenika”, rekao je o migracijama.
Prema njemu, njemačka je država blagostanja hipertrofirala. Protivi se porezima i oduševljava filantropima iz Silicijske doline kao dobrim modelom za budućnost. Trumpovo “America First” tumači kao Ameriku na prvim crtama, ali ne globalizacije, već borbe za resurse. “Trump iskorištava globalni osjećaj ekološke propasti”, kaže. Mišljenje ima o apsolutno svemu, od psihoanalize i financija do ozonskog sloja i neandertalske seksualnosti. Oni koji ga poznaju odmalena kažu da je uvijek brže govorio nego što su drugi mislili, i brže pisao nego što su drugi govorili. U biblioteci Sandorf + Mizantrop objavljeno je još jedno recentno Sloterdijkovo djelo, “Svoj život promijeniti moraš”, koje njegov urednik također svrstava u filozofiju životne, terapeutske prakse. “Sloterdijk i nije filozof, barem ne u akademskom smislu, već strahovito jak intelektualac koji svakoj temi prilazi multidisciplinarno nudeći nam filozofiju kao vježbalište života”, kaže Amulić te dodaje da se priprema i prijevod “Sfere”, Sloterdijkove trilogije na 3000 stranica. Previše? Ne kad obuhvaća i temu kao što je “rapsodički pregled rituala zbrinjavanja ljudske placente”.
U nastavku donosimo tri izvatka iz Sloterdijkove knjige "Strašna djeca novog vijeka" o Napoleonu, Hitleru i Staljinu:
Napoleon - Car računa s 20.000 gostiju, već vidi kako metropola puca od delegacija
U velikoj dvorani za sjednice kabineta dvorca Saint-Cloud, nekih desetak kilometara zapadno od središta Pariza, na pola puta do Versaillesa, nekad u posjedu Philippea d’Orléansa, brata Luja XV., i Marie-Antoinette, Napoleon 18. svibnja 1804. prima izaslanstvo koje mu donosi nestrpljivo očekivano priopćenje: “Na slavu i sreću Republike, Senat u ovom trenutku proglašava Napoleona carem Francuza.” Primatelju delegacije važno je da ga se od početka zove Napoleon I. Broj izražava dinastičku perspektivu do koje mu je već tada bilo stalo. Taj je pothvat bio precizno pripremljen, ubrzo nakon proglašenja izaslanstva, iz daljine se začula topovska paljba kojom se u Parizu navješćuje novost. Napoleonu ne nedostaje riječi, sad kad ima dokaz za ispunjenje svojega ugovora sa sudbinom: “Sve što može pridonijeti dobru domovine bitno je povezano s mojom srećom.”
Tko sebe shvaća kao talisman svoje nacije mirne duše smije govoriti tako preuzetno. Korzički naglasak stavlja cijeli prizor na razinu čudnovatoga, na kojoj se često prepoznaje susret jednokratnoga s univerzalnim. Ne bi bilo svjetskopovijesno kada ne bi bilo i malo smiješno. Spajajući patos s neprimjetnom porugom, on dodaje: “Prihvaćam titulu koju smatrate nužnom za slavu nacije.” Ceremonija imenovanja carem Francuza završava za petnaest minuta. Početkom rujna Napoleon, navršivši dva tjedna ranije trideset i pet godina života, putuje u Aachen da bi na grobu Karla Velikog meditirao o tome što mu je sudbina odredila. Ubuduće će se tog karolinškog vođu smatrati “uzvišenim pretečom”. Uzurpator odlučuje tko su mu bili preci. Drugi su ga prethodnih godina uspoređivali s Aleksandrom, pozivanje na Karla Velikog bilo je njegov vlastiti izbor. Došao je trenutak da se utvrde detalji krunidbe carem. Ne bi on bio pobjednik Arcolija i Marenga kada sad ne bi zapovijedao i postrojbom simbola. Jednu se životinju za grb nove dinastije ubrzo nalazi, pčelu, koja sociološki nije bez poučne poante i ima moralno osnažujući učinak. S kompetencijom za suradnju i slatko, pčela treba simbolizirati novu Francusku. Nisu li pčele otkrivene i u grobu Merovinga Hilderika?
Krunidbeni hermelin krasit će jato zlatnih pčela te izbrisati uspomenu na burbonske ljiljane. Napoleon se ne osvrće na primjedbe da su na čelu pčelinjih država kraljice... Nitko razuman dulje ne razmišlja o simbolima osim onih koji ih izrabljuju. Slobodan duh okreće znakove u ruci dok mu oni ne kažu ono što nalogodavac od njega hoće. Ovdje dizajn počinje skicama za imperij. Njihovi crtači smiju biti nevjernici, ali ne i široka javnost, kojoj ne ostaje ništa drugo nego da se pretvara da vjeruje više nego što zaista vjeruje. Nalogodavca zanima samo praktični uspjeh njegovih fikcija. Napoleon ponekad kaže: “Mnogo je sigurnije dati ljudima da se bave apsurdnostima nego pravim idejama.” Od pčela i ornamenata važnije je mjesto ceremonije – za to dolazi u pitanje samo Notre-Dame de Paris. Morat će se srušiti nekoliko kuća u blizini katedrale kako bi pogled na građevinu postao primjereno velebniji. Vrlo je važan datum: nije moglo biti boljega od 18. brumairea (9. studenoga), pete obljetnice dana kad je Napoleon državnim udarom postao prvi konzul. Još je važnija publika krunidbene mise: Napoleon računa s 20.000 gostiju, već vidi kako metropola puca od delegacija. Posebno živo zamišlja gužvu kočija kod katedrale. On zna što su mase u pokretu, već doista dugo razmišlja u logističkim i klimatskim pojmovima. Rue de Rivoli, trg Carrousel i ulice uz obalu Seine morat će se na brzinu popločati: u brumaireu se ne može osloniti na vrijeme. Zamislite da vozila gostiju na takav dan u slučaju kiše zapnu u pariškom blatu.
Posve je nužna nazočnost pape. On je administrator sve legitimnosti starijeg stila... Njega Napoleon nagovara u pismu iz Kölna, lukavo, zavodnički, prijeteći: “Sveti Oče (...) molim Vašu Svetost da ceremoniji pomazanja i krunidbe prvog cara Francuza pruži u najvećoj mjeri religijski karakter. Ta će svečanost dobiti još veći sjaj ako je održi sama Vaša Svetost.” Generalu Cafarelliju, koji pismo treba odnijeti Piju VII., Napoleon tonom koji ne omogućava razlikovanje između ozbiljnosti i poruge kaže: “Prema papi se ponašajte kao da ima deset divizija.” Pio VII. sa svojim pristankom čeka do kraja listopada. Napoleon bijesan hoda gore-dolje svojom radnom sobom, u gnjevu uzdama udara po otvorenim dosjeima. Zatim prilagođava svoje planove. Budući da papa prekasno kreće iz Rima i tromo putuje s pratnjom od 800 ljudi, više se ne može računati s provedbom ceremonije 18. brumairea.
Napoleon određuje 2. prosinca kao najkasniji mogući datum. Nakon što papa, ironično polako putujući, krajem studenog stiže u Pariz, kasno ali pravodobno, više ništa ne stoji na putu krunidbenoj ceremoniji – osim činjenice da Pio VII., u tajnom dosluhu s Joséphineom, inzistira na tome da se prije krunidbe u Notre-Dameu – povrh od 1796. postojećeg građanskog sklapanja braka – mora upriličiti i crkveno vjenčanje. Napoleon i opet mora popustiti te kardinalu Feschu, svojem poluujaku, dodjeljuje pravo da prvog čovjeka Francuske i njegovu družicu poslijepodne 1. prosinca sjedini kao muža i ženu pred Bogom, no bez ljudskih svjedoka. Napoleon se trudi držati svoju mizantropiju pod kontrolom: u papinu rezidenciju slijevaju se tisuće ljudi kako bi mu poljubile prsten, među njima i znatan broj nekadašnjih jakobinaca. No ne želi li se i on okoristiti karizmom Svetog Oca? Nisu li ljudi odmalena sirova rulja, a oni visoka roda samo bolje odjevena rulja? Napoleon je naučio po sebi zaključivati o drugima. Ta analogija ne važi samo u jednome: on će sam, s one strane svega običnoga, biti i ostati izabranik. Giovanni Paisiello skladao je krunidbenu misu, okupili su se uglednici novog carstva. Tu je i Napoleonova obitelj, odsutna je samo majka Laetitia, koja zbog navodno zakasnjele pozivnice i iz odbojnosti prema Joséphine, teatralnoj Kreolki s Kube, ne želi svjedočiti trijumfu svojeg sina. Njezina bi nazočnost ionako lako mogla izazvati negodovanje jer je razvila neugodnu naviku da pri uspjesima svojega djeteta komentira: “Samo neka potraje.”
Kao Lenjinov i Mussolinijev epigon, Hitler je tražio sredstva i putove da prekinuti rat pretvori u nastavljeni
Najpoznatija rečenica iz Mein Kampfa iz 1925: “No sad sam zaključio da ću postati političar”, ne dokumentira samo privatni mit bundžije kojemu se nakon kapitulacije njemačke vojske u studenome 1918. tijekom boravka u lazaretu u Pasewalku vratilo privremeno, možda histerično motivirano sljepilo. Kada je to napisao, Hitler je bio već više nego tek uzročnik nevolja koje će doći. Njegova rečenica ilustrira kako je poslije najvažniji austrijsko-njemački akter tog nemira interiorizirao idée-force svojega desetljeća, prisilnu predodžbu nastavljenog rata. Slično bezbrojnim suvremenicima te 1918., Hitler je bio prožet nemogućnošću demobilizacije. Kada je, otpušten iz pruskog lazareta i izliječen od problema s vidom, sudjelovao u predaji oružja i uniformi ispunjavala ga je i dalje odlučnost da ratu da neko drugo lice.
Kao Lenjinov i Mussolinijev epigon, Hitler je tražio vlastita sredstva i putove da prekinuti rat pretvori u nastavljeni rat. Osnivanjem nacionalno-socijalističkog pokreta Hitler je razvio stratešku koncepciju koja je, retrospektivno, bila nešto poput njemačke verzije Dugog marša. On je, oportunistički i nesmeteno, beskarakterno i nepoučivo, vodio kroz labilne parlamentarne institucije Vajmarske Republike sve do u predvorje moći. Nakon njegova imenovanja kancelarom Reicha u siječnju 1933. bile su dane pretpostavke pod kojima je marš mogao prijeći u naoružavanje. Od jeseni 1939. Hitler je pred svijetom obznanio na koji je način naumio inscenirati scenarij nastavljenog rata koji je razvio u “Mein Kampfu”. Nije slučajno što je Hitlerova amblematska rečenica u povodu napada njemačke vojske na Poljsku 1. rujna 1939. sadržavala tvrdnju da se od ranih jutarnjih sati “uzvraća paljba”. Od mobilizacije europskih sila nakon Sarajevskog atentata sva je velika politika postala stalno uzvraćanje paljbe.
Njegovanje neprijateljskih odnosa već je dulje davalo nužne i dostatne razloge da se na bilo koju paljbu odgovori protupaljbom. Hitlerov oblik uzvraćanja paljbe postavio je suvremenoj njemačkoj varijanti nastavljenog rata, povrh revanširanja za studeni 1918., oholi cilj stvaranja svjetskog imperija Nijemaca kojim se vlada iz središta Reicha u Berlinu čija je kupola trebala zasjeniti kupolu Kapitola u Washingtonu i rimske bazilike svetog Petra. Nakon što je njemačka vojska između 1940. i 1942. pokorila cijelu sjevernu i zapadnu Europu, presudna se fronta navodne protupaljbe premjestila daleko na istok, gdje su Hitlerove postrojbe prvi put naišle na ozbiljan otpor u kopnenoj borbi. Petomjesečna borba za Staljingrad – od 23. kolovoza 1942. do 2. veljače 1943. – označila je za njemačko carstvo prekretnicu u poraz, koji je 27 mjeseci poslije bio gotova činjenica. Četvrtog listopada 1943., osam mjeseci nakon gubitka 6. armije u kotlu Staljingrada, tadašnji je ministar unutarnjih poslova Reicha Heinrich Himmler, od 1929. čelnik nacionalsocijalističke Schutzstaffel (SS), a od 1936. šef njemačke policije u ministarstvu unutarnjih poslova te ujedno od 1939. “državni komesar za učvršćivanje njemačke narodne svijesti”, u vijećnici poljskog grada Poznanja pred 92 SS-ovca održao jedan od onih “tajnih govora” iz kojih kasnije generacije mogu dobiti uvid u misaoni svijet njemačkih ideologa nastavljenog rata.
S današnjeg je stajališta lako prepoznati da je fikciji tisućugodišnjeg “Trećeg Reicha” u temelju bio forsirani nesporazum da njegovo utemeljenje počiva na principima koji omogućavaju filijaciju. Zapravo je pak od početka trebalo biti jasno da je tu, slično kao kod sovjetizma, posrijedi na brzinu sklepana improvizacija čiji je brz raspad bio zacrtan u modusu njezina sastavljanja. Kod hitlerizma se zapravo radilo o obliku političkog somnambulizma koji je od prve minute nakon grabljenja vlasti prožimala doza samoubilačkog hazarderstva. U samoj se stvari radilo o eksperimentu pružanja odgovora na pitanje jesu li i države, zajedno sa svojim društvima, sposobne za samoubojstvo. Himmlerov trosatni govor koji je iznio uglavnom iz glave na osnovi natuknica - navodno je sačuvan i u tonskom zapisu – danas zvuči kao primjer teksta korporativne retorike. U njemu široka analiza situacije kao po udžbeniku prelazi u govor o samima sebi i mission statement poduzeća, da bi završila patetičnom prisegom govornika i publike nekoj perspektivi za budućnost. Pred svojim slušateljima u Poznanju Himmler evocira viziju jednog clash of civilisations na koji se Europljani moraju pripremiti najkasnije krajem 20. stoljeća: tada će se azijska “ljudska masa” jačine od 1 do 1,5 milijarde sudariti s “germanskom rasom” koja će tada brojati, nadajmo se, 200 do 300 milijuna ljudi i u najboljem slučaju biti u stanju za konačnu borbu okupiti oko sebe ostale europske narode - u volumenu od najviše 700 milijuna.
“Jao nama ako germanski narod u njoj ne bi pobijedio. Bio bi to kraj ljepote i kulture…” Tko jaši na leđima jakih slika, uspješnije potiče sebe i svoje: “Zato mi obavljamo svoju dužnost fanatičnije nego ikad, vjernije nego ikad, hrabrije, poslušnije i savjesnije nego ikad.” Njezino ispunjenje ovisi o bezuvjetnoj vezanosti za čovjeka kojega je izabrala sudbina: “Sada mislimo na vođu, našeg vođu Adolfa Hitlera, koji će stvoriti germansko carstvo i povesti nas u germansku budućnost.” Autohipnotičku funkciju ovih rečenica možemo bolje shvatiti uzmemo li u obzir nekoliko događaja koji su prethodili: Himmler je pripadao uglednicima nacionalnog socijalizma koji su od proljeća 1943. shvatili da se rat više ne može vojno dobiti. Četvrt godine prije poznanjskog govora već je ostvario kontakte s mogućim atentatorima na Hitlera kako bi ispitao perspektive za Reich i svoju ulogu u njemu nakon eventualnog uklanjanja “vođe”.
Kao avangardist koji je znao što čini, on je stvorio umjetničko djelo SSSR-a tako što je likvidirao sve važnije stare aktere
Staljinovo duboko razumijevanje Lenjina očituje se u Velikom teroru od 1934. do 1938. Kada je tijekom besprimjernih operacija dao praktički fizički uništiti i mentalno poništio cijelu stariju partijsku elitu, Staljin je na situaciju sredine tridesetih godina formalno dosljedno primjenjivao sheme iz “Što da se radi?” i “Država i revolucija”. U sovjetološkoj literaturi Veliki teror obično se tumači kao Staljinova mjera za eliminaciju mogućih konkurenata. Ma koliko se plauzibilnim to činilo na prvi pogled – pravi razlog za Staljinovo ponašanje treba tražiti u tome što je preuzeo Lenjinov motiv nastavljenog rata da bi ga primijenio protiv svih onih za koje je pretpostavljao da su svojim sudjelovanjem u počecima Sovjetskog Saveza stekli pravo sudjelovati u daljnjem oblikovanju postrevolucionarnih zbivanja.
Ono što je Staljin izbrisao u Velikom teroru bila je ideja prava na sudjelovanje starijih u raspravama o socijalističkoj izgradnji. Zgazio je ideju neke revolucionarne filijacije eliminiravši starije nositelje prevrata u svojim, s razlogom tako nazvanim, “čistkama”. Bila je to njegova nazoviumjetnička intuicija da sat revolucionarnog procesa nakon što je isteklo vrijeme prve generacije vrati na nulu. Kao avangardist koji je znao što čini, on je stvorio cjelovito umjetničko djelo Sovjetski Savez tako što je likvidirao sve važnije aktere starog partijskog aparata. Njegov sustav terora demonstrirao je zašto je ideja revolucije kao takva bila nespojiva s pomisli na neku drugu generaciju – baš kao što je Lenjin odbijao dijeliti vlast sa snagama ranijeg razdoblja, bili to socijalni revolucionari, menjševici ili čak članovi Konstitucionalno-demokratske stranke.
Već je u prvom revolucionarnom valu iteracija zamijenila generaciju. U Velikom teroru Staljin je jasno pokazao kako zamišlja približavanje nultoj točki političkog djelovanja. Politika nulte točke znači – uz slobodan izbor neprijatelja – čist prikaz biti vlasti kao moći da se postigne da drugi ispunjavaju tuđu volju. Ona je uspostavljanje sljedbeništva u modusu pobjede nad suprotstavljenim interesom. Staljinovo je značenje u povijesti političkih ideja u tome što cogito političkog polja iznosi na vidjelo kao čistu moć prisile: vršim prisilu, dakle vlast sam. Njegova upotreba psihičke iznude u montiranim procesima pokazuje da se nije zadovoljavao mehaničkom prisilom. Kauzalnosti nanošenja boli zatvaranjem i mučenjem nisu mu bile dovoljne. Htio je vladati i u unutarnjem svijetu drugova kako bi njihovu subjektivnost pretvorio u prostor osiguran od iznenađenja – usporediv s ćelijom u kojoj je danju i noću uključeno svjetlo.
Zato čak ni nekome poput Buharina nije smio dopustiti da ga se u svakom pogledu ne boji. Samo onaj tko je doveden u stanje krajnjeg užasa prestaje imati predodžbe koje se ne mogu promatrati. Ono što je Lenjin zamislio kao teror koji je od pomoći Staljin je dalje razvio u principijelni teror tako što je činjenično stanje kontrarevolucije slijedio do u primisli svojih podanika. Time su se stari revolucionari Lenjinove generacije neposredno pretvorili u virtualne kontrarevolucionare. U njima se svakako moglo slutiti pretenziju da njeguju vlastite predodžbe o pravom putu revolucije – Trocki je posve izričito počinio taj zločin iz arogancije, zbog čega je 1929. morao napustiti Staljinov svijet.
Trocki je kriv za epohalno pogrešno tumačenje Staljinove vladavine kao sovjetskog “termidora”, nesposoban shvatiti da ni Staljinov ni Lenjinov pothvat nikad nisu značili nešto drugo nego mjere za sprečavanje termidora. Tu se Staljin pokazao kao jedini Lenjinov autentični interpret koji je u sovjetskom imperiju proizašao iz nemirnih dvadesetih godina. Trockijevo apsurdno tumačenje Staljinove politike kao termidoru sličnog protuudara odaje koliko je on ostao vezan uz Lenjinovu koncepciju tek preventivnog terora – koncepciju koja je počivala na pukom samozavaravanju... Staljin je između 1934. i 1938. dokazao da je bio jedini pravi lenjinist i bolji trockist. On je razumio da se permanentna revolucija može provoditi samo kao permanentni teror. Iz rata protiv prošlih struktura, zahvaljujući ponavljanju terorističkog impulsa, nastao je rat protiv drukčijih mišljenja prokušanih revolucionara.
Staljin je kaznio cijelu stariju generaciju za to što si je Lenjin umislio da se “oporukom” može miješati u daljnji tok zbivanja. Revolucionar ne piše oporuku, on djeluje u budućnost tako što pruža primjer za proizvodnju diskontinuuma. Budući da revolucija nije bildungsroman koji se provlači kroz generacije, nego uvijek nastaje ovdje i sada iz odluke vođe, starija garda uvijek mora postati žrtvom eliminacije. Realna revolucija događa se samo između sada i sutra. I petogodišnji je plan oblik improvizatorskog aktualizma, a ne genealoški relevantan projekt.
Po svojoj logici revolucija nije spojiva s pojmovima generacije i nasljedovanja. Na neki način ona je poput neponovljivog umjetničkog djela – u tome slična estetici performansa 20. stoljeća...
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
eto ovako kratak i sažet tekst nemože imati puno komentara