Čim sam mogao držati olovku u ruci, na papiru su dobili oblik brojni likovi i pustolovine. Svoju prvu stranicu stripa nacrtao sam sa šest godina, a duge priče, poput serije, između osam i deset godina. A ako nisam crtao stripove, pisao bih kratke priče, na pisaćem stroju ili ih bilježio izravno u bilježnice i ilustrirao.
Bio je to izraz mog odnosa prema mašti, ali i prema samoći. Nisam sebi nalazio društvene kodove. To što mi je društvo po rođenju odredilo ženski rod izgledalo mi je kao neki nesporazum. Osjećao sam se u raskoraku sa svim što se od mene očekivalo. Ali tu su bile knjige. Zahvaljujući njima sam otkrio područje mogućnosti koje sam mogao istraživati što se tiče identiteta, ljubavi, životnog puta...
A također tim putem sam otkrio nepravde, što to znači ostati potpuno neshvaćen i što je to bijes kada ste izloženi diskriminacijama.
Od upisa na fakultet, pripovijedanje priča zanimalo me samo ako je postojala neka društveno-politička pozadina. U tom kontekstu sam počeo pisati „Plava je najtoplija boja“, imao sam 19 godina. Iako sam se identificirao kao lezbijka, ova priča nije autobiografska. Postoji puno načina da živite svoju homoseksualnost, a priča iz ove knjige temelji se na činjenici kroz koju prolaze sve queer osobe: obitelj, društvo, prijatelji/ce, svi očekuju od vas da budete heteroseksualni/e, spremni/e za brak i rađanje djece. I tako, kad kao tinejdžer otkrijete svoju homoseksualnost, rijetko ste za to pripremljeni (barem je tako bilo prije 15-20 godina). Tim je teže izaći iz ormara zbog toga što naše patrijarhalno i heteronormativno društvo generira nasilje nad rodnim manjinama i queer osobama.
Može izgledati čudno, ali pišući u ono vrijeme ovu knjigu, nisam je bio namijenio LGBTQ publici. Pisao sam je za one koji ne znaju što mi kao queer osobe proživljavamo, za one koji nas odbacuju, za one koji žele našu smrt. Da im objasnim univerzalnost osjećaja ljubavi.
Oko sebe nisam mogao pronaći nijednu referencu stripa koji se fokusira na ljubavnu priču između dvije žene, moja je knjiga uletjela na francusko tržište poput NLO-a. Pa ipak, imala je sudbinu koja nam je poznata: prvo izdanje rasprodano je nakon mjesec dana, knjiga je osvojila razne nagrade, prevedena je na dvadesetak jezika, prodana je u više od 100.000 primjeraka, doživjela je filmsku adaptaciju i osvojila Zlatnu palmu u Cannesu... Srećom, danas se objavljuje puno više queer priča.
Ono što pamtim nakon svega su pisma čitatelja koja sam dobio u proteklih jedanaest godina.
Ne vrijeđanja ili prijetnje smrću. Već poruke iskrene podrške.
Tu su i pisma čitatelja koji nisu queer osobe, čitatelja čiji život nema ničeg zajedničkog sa životom junakinja knjige, ali koje je ova priča dirnula i koji su odsada odlučni da više ne budu sudionici sistemskih ugnjetavanja opisanih u knjizi. Po mom mišljenju, ovakve reakcije potvrđuju moć pisane riječi i njezinu sposobnost spašavanja života. Danas je od ključne važnosti prezentirati čitav spektar ljudskog roda. Na taj način knjige mogu premostiti zidove koje su između svih nas postavili neznanje i strah.
U želji za rušenjem zidova ustrajao sam kroz svoj rad kao autor, ali i kao aktivist. 2015. godine, radi bojkota seksističkog i apsolutno zastrašujućeg izložbenog projekta u Belgijskom centru stripa u Bruxellesu, kontaktirao sam sa 70 profesionalnih stvarateljica. Ne samo da smo zaustavili projekt već smo sastavili i feminističku povelju i stvorili svoj politički kolektiv sa zahtjevom za nemiješanje. Zajedničko nam je bilo da smo u industriji stripa bili žrtvama seksizma i/ili LGBT-fobije, s različitim razinama nasilja. Od strane izdavača, naših kolega autora, ali i od strane novinara, knjižara, čitatelja... Sada imamo više od 250 članova i ostvarili smo značajan feministički korak u našoj industriji.
Danas prolazim razne tranzicije. Rodne tranzicije, profesionalne tranzicije, tranzicije stanovanja i još mnoge druge. Čini se da je era pandemije u kojoj živimo ubrzala egzistencijalne krize i životne promjene za mnoge od nas. Doživljavamo osobnu i kolektivnu ekspanziju. Moj je umjetnički rad zbog toga jako uzdrman. Kao i mnogi umjetnici oko mene, zdravstvena kriza me mjesecima odvojila od moje kreativne energije. Kakav smisao ima umjetnost u ovom kontekstu? Kako umjetnost može služiti našoj zajednici u situaciji kad samo pokušavamo preživjeti?
Ne očekujte da ću dati odgovore na ova pitanja. Moj posao je postavljati pitanja. Mogu samo podsjetiti koliko mi nedostaju muzeji i koncerti. Kao transrodnu nebinarnu osobu teško me pogodila zdravstvena kriza na načine na koje nisam mogao ni zamisliti. Umjetnost i magija drugih odigrali su veliku ulogu u održavanju mog raspoloženja tijekom raznih valova pandemije i mjera zatvaranja.
Jer umjetnost nam nudi tu dvostruku sposobnost, bijega i političkog usidravanja.
Zato volim priče, volim ih pričati, volim ih primati, volim ih živjeti.