Tomislav Sabljak živa je institucija zagrebačkog književnog života. Rasni pripovjedač, urednik, književni povjesničar (s doktoratom o Janku Poliću Kamovu), dugogodišnji član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, filmski scenarist, pjesnik, autor radiodrama, feljtonist, jedan od inicijatora natječaja Večernjeg lista za kratku priču, ali i voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU sa sjedištem u veličanstvenom Narodnom domu u Opatičkoj ulici u Zagrebu. U svojoj zavodskoj kancelariji s impresivnim pogledom na Kaptol, Sabljak stoluje već godinama okružen portretima hrvatskih pisaca, njihovim bistama, memorabilijama, prvotiscima...
Sabljak je i stalni inventar zagrebačkog hotela Palace koji je, doduše, još zatvoren iako je od potresa prošlo devet mjeseci, pa je trenutačno bez svog stammtischa u jednom od najzagrebačkijih hotela u kojem su tijekom desetljeća boravili brojni poznati pisci, između ostaloga i nobelovac Rabindranath Tagore. Samo o tim poznatim piscima i gostima Palacea vjerojatno bi mogla biti napisana atraktivna monografija, naravno, kada bi Tomislav Sabljak, čuvar agramerskog građanskog duha, imao vremena i za to. A baš u otmjenom hotelu Palace odsjeo je i znameniti britanski pjesnik Wystan Hugh Auden, najglasovitiji predstavnik tzv. oxfordske grupe engleskih pjesnika, kojega je Tomislav Sabljak uporno i sustavno prevodio, i to desetljećima i koji mu je svojevrsna životna opsesija. Jer Sabljak je i nezanemarivi, doduše pomalo i netipični, krajnje osebujni književni prevoditelj kojem je književno prevođenje bilo tek svojevrsni šlag na torti razgranatih životnih i umjetničkih aktivnosti. Sabljak naime nije prevodio iz nužde, nego, mogli bismo reći uz malo novinarsko pretjerivanje, iz umjetničke obijesti. Obijesti koja ga je tjerala na izravni susret s najvećim umjetničkim osobnostima svojeg doba. Stoga ne čudi da je Sabljaku baš krajnje profiliran izdavač kakva ja zagrebačka Fraktura prije nekoliko tjedana objavila zanimljivo prozno-poetsko dvoknjižje nazvano “Svjetionik na Otoku” čiji je glavni lik i najvažniji protagonist apsolutno spomenuti Auden, Sabljakov pjesnički idol. U prvoj knjizi Sabljak se prisjetio svojih povlaštenih druženja s prvacima mahom britanske pjesničke scene 20. stoljeća koja su se djelomično odvijala i na hrvatskom tlu, i to ponajprije u Zagrebu. Ali u toj je knjizi Sabljak dao i širu sliku zagrebačkih intelektualnih i književničkih krugova kojima je pripadao i s kojima je aktivno stvarao povijest hrvatske književnosti druge polovice prošlog stoljeća.
Druga je knjiga zapravo antologija birane poezije u koju je prevoditelj i njen izbornik Sabljak, uz najzastupljenije Audenove stihove uvrstio i stihove Stephena Spendera, T. S. Eliota, Ezre Pounda, Louisa MacNeicea, Cecila Day-Lewisa i Karla Shapira. Na koricama te antologije stoji laskava ocjena da je tu riječ o “najreprezentativnijem prikazu engleske poezije dvadesetoga stoljeća objavljenom u nas”. Tomislav Sabljak bio je u svakom slučaju povlašteni književni prevoditelj. On je većinu autora čija je djela prevodio na hrvatski jezik i osobno poznavao, dopisivao se s njima ili je bio njihov domaćin za njihovih zagrebačkih boravaka ili ih je posjećivao u njihovim domovinama. Uživajući povjerenje nekih od najvećih pjesnika svoje mladosti, Sabljak je ekskluzivno dobivao i uvid u njihove pjesme koje su još bile neobjavljene, a koje su mu pjesnici slali s puno povjerenja i s naglašenom naklonošću. S nekima se od njih susretao i u Velikoj Britaniji, s nekima se družio i po drugim europskim kulturnim prijestolnicama (primjerice u Salzburgu gdje je u velikoj Festivalskoj dvorani bio na praizvedbi opere “Bassaridi” poznatog skladatelja Hansa Wernera Henzea za koju su libreto napisali W. H. Auden i Chester Kallman). A kada je Sabljak negdje 1969. godine putovao u Beč na novi susret s Audenom, našao se u odličnom društvu u gostoljubivom Grinzingu, na obroncima bečkog vinorodnog kraja koji je, možda i previše, oduševljavao i Franza Schuberta. Tako su se u jednoj tipičnoj tamošnjoj krčmi s velikim vrtom uz Audena i Sabljaka našli još i Chester Kallman, ali i Joseph Brodsky, koji je baš zbog Audenove intervencije izbavljen iz sibirskog logora i sretno protjeran iz Sovjetskog Saveza. Jeli su bečki gulaš s knedlama, pili Valpolicello classico frizzante po, kako to precizno piše Sabljak, Audenovu stručnom, gotovo pa someljerskom izboru i slušali obavezne valcere koje su izvodila tri starca u nezaobilaznim lederhoznama... Sabljak je bio povlašteni svjedok ovakvih druženja kakva su danas, u vrijeme interneta i sveopće virtualnosti, čista znanstvena fantastika. Slušao je Sabljak u opuštenom Grinzingu prepunom stranih turista i kako Brodsky recitira Audenovu poeziju, a onda je morao trčati na noćni vlak za Zagreb jer mu se privilegirani bečki boravak približio kraju. Prozna knjiga “Svjetionik na otoku” nabijena je sličnim štiklecima iz Sabljakove doista prebogate memoarske špajze s kakvom se može pohvaliti malo koji hrvatski literarni lisac. Uostalom, Sabljak je bio u grupi mladih pisaca koji su 1959. godine namjeravali osnovati vlastiti časopis kako bi se i njihova djela našla pred očima javnosti. Obično su se nalazili u Kavkazu, na Filozofskom fakultetu, kavani Corso ili u knjižari strane knjige u Gundulićevoj ulici...
U Narodnom listu su u lipnju 1959. godine objavili i svoj manifest, i to raskošno raspaljen na cijeloj stranici kulture. Među potpisnicima manifesta bili su Dalibor Cvitan, Petar Brečić, Mirko Rogošić, Jovo Popović, Danijel Dragojević, Đuro Novalić, Zvonko Balog, Miroslav Bertoša, Zvonimir Majdak, Alojz Majetić, Branislav Glumac i naravno, Tomislav Sabljak. Na popisu je trebalo biti i ime Tvrtka Zanea (pseudonim Branimira Donata), ali nije jer je on svojedobno bio uhapšen te je odležao dvije godine u Staroj Gradiški, pa je mladim piscima sugerirano da ga ne potpišu pod manifest nazvan “Treba nam časopis”, jer bi u protivnom manifest mogao biti neobjavljen. Akcija bez obzira na Donata, ipak nikad nije urodila plodom, ali je Sabljak uz Fedora Vidasa i Dalibora Cvitana ipak pokrenuo časopis Termin i to dosta kasnije 1976. godine. Uspjeli su objaviti samo dva broja, a onda im je uskraćeno financiranje. No, bio je Sabljak i član uredništva Telegrama, Literature, Mogućnosti, a sada je glavni urednik časopisa Kronika kojeg objavljuje Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe.
Još od mladenačkih dana, Sabljak je iznimno cijenio W. H. Audena. S njim se prvi put susreo za gimnazijskih dana, u školskom kabinetu engleskog jezika kod profesora Balde Šoljana na II. muškoj gimnaziji u Križanićevoj. U kabinetu se nalazio stari gramofon i stari magnetofon s trakama snimki engleske poezije. Tamo je mladi Sabljak čuo glas T. S. Eliota kako govori “The Love Song of J. Alfred Prufrock”, ali i W. H. Audena kako govori “In Memory of W. B. Yeats”. Tu je prvi put čuo za Audena, i to ime nikako nije mogao zaboraviti niti izbiti iz glave. A kada se uhvatio ukoštac s prevođenjem engleskih pjesnika, pa i samog Audena na hrvatski, shvatio je da je to nemoguće bez dobrog poznavanja Shakespearea. A prvu ‘narudžbu’ za Audenov prijevod dobio je baš od gimnazijskog profesora Šoljana koji mu je naložio da pripremi recital Audena, ali na hrvatskom jeziku. Sabljak se prvo malo bunio i branio od te narudžbe za koju je mislio da nadmašuje njegove mogućnosti i njegovo poznavanje engleskog jezika, ali je na kraju ipak pristao. Otada je redovito prevodio Audenove pjesme objavljujući ih u književnim časopisima kao što su Republika, Književne novine, Republika, Kolo, Telegram, Forum... pripremajući knjigu Audenove poezije. Audena je, kao i veliki dio europske kritike tog doba smatrao velikim pjesnikom, nenadmašnim versifikatorom, ali i sjajnim esejistom, kritičarom i filozofom. A Auden je doista bio neobično svestran. Pisao je epigrame, libreta, sonete, balade, drame, radio-drame... Imao je i živopisan život, s puno preokreta, američku fazu djelovanja, da bi se pred kraj života udobno smjestio u srednjoj Europi, u malom austrijskom mjestašcu. U razgovorima Sabljaka s Audenom, često su razgovarali baš o prevođenju. Sabljak se sjeća Audenove tvrdnje da je za prevođenje najvažniji sluh jer, ako prevoditelj poezije nema sluha, onda će to biti mehaničko prevođenje robota, možda točno, ali bez duše. Prvi kontakt s Audenom Sabljak je ostvario putem pisama. Pisao mu je tako u siječnju 1964. godine kada je engleski (a neki tvrdi i američki) pjesnik još živio u New Yorku. Otada su se redovito dopisivali i Auden je Sabljaku pomagao u prijevodu objašnjavajući stihove pune mitoloških i kršćanskih motiva. Još 1963. godine Sabljak je na poklon dobio Audenov izbor iz poezije u izboru samog Audena u izdanju The Modern Library New York koju mu je iz Amerike poslao profesor sa Sveučilišta Columbia F. W. Dupee kojeg je Sabljak upoznao u još jednom znamenitom zagrebačkom hotelu, hotelu Esplanade. Tako se i odlično pripremio za Audenov posjet Zagrebu koji je uslijedio u kolovozu 1964. godine. Engleski pjesnik u Zagreb se dovezao sam svojom Volkswagen bubom i to iz austrijskog Kirchstettena gdje se skrasio nakon boravka u Italiji. U Zagreb je doputovao s libretistom Chesterom Kallmanom (autorom libreta za “Život razvratnika” Igora Stravinskog), a odsjeli su, a gdje bi drugdje, u hotelu Palace. U tom su hotelu, točnije u njegovoj gospodskoj kavani, Sabljak i Auden odradili i prijateljski intervju za Telegram ispijajući jako puno kave.
Auden se raspitivao o Telegramu u kojem je Sabljak već objavio prepjev njegove pjesme “Uvijek u nevolji”, a tada je i napomenuo da je i ranije jednom bio u Zagrebu i to 1927. godine i to kao oxfordski đak. Tada je proputovao i Banju Luku, Maribor, Ljubljanu... Razigranom društvu u hotelu Palace pridružio se i prevoditelj engleskih i američkih pisaca Branko Brusar, a činjenica jest da je Auden više ispitivao svoje zagrebačke domaćine nego oni njega. U Zagrebu je tom prilikom ostao samo jednu noć (i to kako precizno pamti Sabljak, u sobi 3) i već je sutra ujutro putovao dalje, prema Grčkoj. Ipak je Sabljaku poklonio nekoliko svojih knjiga (naravno, uz autograme). I na povratku iz dalekog Soluna, Auden i Kallman zaustavili su se u Zagrebu, ponovno u hotelu Palace. No ovog puta su otišli na ručak kod Sabljakove mame na Medveščak vozeći se pjesnikovom bubom. Na ručku je bio i prevoditelj i lektor Branko Brusar. Jeli su se pohanci i rizi-bizi, pilo se crno vino, i to ne bilo koje nego dingač. Zagrebački domaćini Audenu prevode Šopove pjesme o Isusu, što je rezultiralo zajedničkim prevođenjem Šopove poezije od strane Brusara i Audena i to za časopis The Encounter 1965. godine gdje su izašle pjesme “Svemirski pohodi”, “Kućice u svemiru” i “Svemirski prizor s pijetlom”. Poezija Nikole Šopa iznimno se dopala Audenu. Ali Auden se kod domaćina iznimno, nimalo kurtoazno, zanimao i za brojne hrvatske knjige iz biblioteke Sabljakovih. Tijekom druženja na Medveščaku, Sabljak je Audena zapitao i što misli o kratkim pričama, jer je već tada urednik kulture u Večernjem listu Danko Oblak predložio svojoj glavnoj urednici Veri Vrcić da Sabljak odabire priče domaćih autora (i da prevodi priče stranih autora) te da ih objavljuje u Večernjaku. Auden je na to pitanje odgovorio da nema ključ za kratku priču, te da ih čita samo kada na njih naleti u nekom magazinu. “Mislim da je kratka priča jedna vrlo disciplinirana forma, možda isto tako disciplinirana kao sonet”, rekao je Auden Sabljaku.
Razgovaralo se tu i o Nabokovu i njegovoj “Loliti”, o Audenovim filmskim scenarijima, a pjesnik je čak Sabljaku rukom napisao nekoliko svojih pjesama, između ostalih, i “Elegiju za J. F. Kennedyja”. Otpjevao je i nekoliko austrijskih pučkih napjeva, jer je odmalena pjevao po crkvenim zborovima i volio je zborsku glazbu. Sabljak je Audenu pokazao i nekoliko starih hrvatskih molitvenika, pa i molitvenik bake Eve na gotici iz 1897. godine, ali i Rimski misal iz 1930. godine, koji mu je na Kaptolu poklonio pater Bonaventura Duda. Auden je na poklon dobio i kipić Majke Božje Bistričke. Drugog dana uz Sabljaka je posjetio crkvu sv. Martina u Vlaškoj ulici, u kojoj je Sabljak kao osmoškolac pjevao u crkvenom zboru. Potom je ugledno društvo u pratnji Bonaventure Dude posjetilo i kapelicu sv. Dizme na uglu Degenove i Nove Vesi koju je Auden nazvao draguljem.
Brojne su slične priče ispričane u Sabljakovu “Svjetioniku na otoku”. Jer on se u Zagrebu družio i s Dobrišom Cesarićem, Gustavom Krklecom, Orsonom Wellesom, Giuseppeom Ungarettijem..., a na Bohinju, zanimljivo, i s velikom engleskom autoricom kriminalističkih romana Agathom Christie. A o svim tim neuobičajenim susretima ostavio je iznimno žive i nadahnute zapise. Pisao je Sabljak i o susretu sa Spenderom i Karlom Shapirom na terasi Esplanade, ali i o tome kako je Miroslavu Krleži čitao svoje prijevode Audena na terasi opatijske kavane Jadran. I otvoreno je svima, ali i sebi, priznao da mu je Audenova “Uspavanka” najljepša engleska ljubavna pjesma. Pri kraju prozne knjige objavio je Sabljak i krajnje zanimljivu kratku i zgusnutu, ali ipak individualiziranu Audenovu biografiju u kojoj se tek usput, vrlo nježno dotaknuo i skandala zbog kojeg engleski pjesnik nije dobio Nobelovu nagradu za književnost 1964. godine. A za to priznanje je bio kandidiran nekoliko puta i, koliko je poznato, uvijek je bio blizu dobitka.