Hrvatski književni klasik Ivan Aralica ne posustaje ni u devedesetoj godini života. Školska mu je knjiga pod uredničkom paskom Miroslave Vučić objavila roman “Duh zloduha” iz ciklusa Blažinih priča. A tko je famozna Blaža? Pa stanovnica Suhog Rata, usmena pripovjedačica, samozvana čuvarica svojih, ali ponajprije tuđih uspomena i žena koja je jedina znala ispričati strašnu, sasvim sigurno šekspirijanski brutalnu priču o dvjema djevojkama iz obitelji Vulin i njihovoj tragičnoj sudbini. Staša i Maša. Anastazija i Marija Vulin. Lijepa i ružna. Dobra i zla. Empatična i zavidna. Rođene sestrične koje je Drugi svjetski rat dodatno zbližio i natjerao ih da žive u jednoj obitelji u kojoj se Stašina majka, ratna udovica, poskrivećki od ljubopitljivog sela emocionalno, ali i seksualno zbližila s Mašinim ocem, ratnim udovcem. A Staša i Maša dijelile su onda i ugodne i neugodne trenutke otkrivajući vlastitu seksualnost i vlastite mogućnosti, a onda i svoje tako različite karaktere. Staša i njezina majka prigrlile su Mašu koja je preživjela četnički pokolj u dalmatinskom zaleđu koji su organizirali Talijani kako bi se osvetili partizanima. A Maša im je na kraju poduže romaneskne Araličine balade koja je izazvana stvarnim kriminalnim događajem uzvratila zločinom jer drukčije jednostavno nije znala. Nije se mogla oduprijeti zlu jer je u sebi imala premalo dobra i premalo ljudskosti, a u njoj je očito bilo previše častohleplja i neobuzdanog libida, previše želje za moći i za natjecanjem. Bila je po prirodi dominantna i surova, možda i zato što je u najranijoj mladosti doslovno izbjegla neprijateljsku kamu i što je kao nevina beba gledala smrti u oči. Kamu koja joj se u romanu vratila kao sudbinski bumerang natjeravši je u čin koji nema nikakvog opravdanja, ali koji joj je očito bio suđen, s kamom ili bez nje.
Nemilosrdno je bilo Araličino iskusno pero u ovom doista potresnom romanu. Priredilo je čitateljima i doista nevjerojatno plastično opisan šokantan kraj jedne jadne obiteljske priče koji ne smijemo otkrivati jer bismo ubili veliku napetost ovog romana koji na brojnim svojim stranicama minuciozno, gotovo larpurlartistički radnju dovodi do vrhunca dramatičnosti. Možda će netko autoru spočitnuti stanovitu jednoobraznost glavnih likova ili crno-bijelu tehniku koju je upotrijebio portretiravši Stašu i Mašu. Možda će mu netko zamjeriti što je glorificirao djevojačku i žensku ljepotu spram djevojačke i ženske neljepote, da ne kažem ružnoće, što se u današnjem politički korektnom vremenu izbjegava. Možda će nekoga zasmetati što je isklesao likove od kojih se jedan upravo kupa u svojim talentima i plemenitim osobinama, a drugi grca u sirovosti ponašanja i oskudnosti ljudskih i inih kvaliteta, sav zacementiran u osrednjosti i jalu. Ali, teško se može poreći da su Staša i Maša likovi od krvi i mesa, mogući likovi iz susjedstva ili iz obiteljskih skrivenih povjesnica, arhaični simboli ljudskih suprotstavljenih osobnosti i iskušenja. I u ovaj je roman Aralica ubacio poučnu i poetičnu novelu nazvanu Longin koju je majstorski oblikovao, ali po uzusima starinskog pripovijedanja i davnašnjih, netko će reći i zastarjelih, spisateljskih realističnih klasika koji su imali snažne kršćanske porive za slavljenjem dobra nad zlom, svijetla nad mrakom, pameti nad glupošću. Ali je isto tako vrlo direktno opisao i društvene i političke mijene koje je dalmatinsko zaleđe preživjelo nakon pobjede revolucije i antifašističkog pokreta u Drugome svjetskom ratu čije sjene dominiraju cijelim ovim, u nekim dijelovima, izrazito povijesnim romanom.
Osim Staše i Maše, ima tu još sjajno napisanih likova, primjerice zlosretni Milun, erotoman iz Srbije, zaljubljen u Stašu, a Mašin strastveni ljubavnik, svojevrsni okidač njihova posljednjeg obračuna u kojem nije bilo pobjednice. Ili fra Josip Ante Soldo, stvarni lik, franjevac i operni pjevač, tenor koji je Staši pokušao otvoriti vrata operne scene kako bi njezin talent dobio satisfakciju koju je zaslužio. “Duh zloduha” moćan je roman čvrste radnje i likova koji kao da su posuđeni s onog u osnovi zloćudnog Michelangelova Posljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli. Roman koji opominje.
velikane hrvatstva i knjizevnosti u hrvatskoj niste pozeljni jer ne velicate neistinu kao mala dubrovcanka i veliki hvaranin...o tempora o mores...quo vadis hrvatska kulturo...u srbski smrtni zagrljaj ....na zalost