Roman “Bazen” Libby Page (Stilus, urednica Ingrid Divković, prijevod Antonia Bojčić, 99 kuna) prvijenac je mlade autorice koja je prije književne karijere bila novinarka (i to ni manje ni više nego u Guardianu) i aktivistica civilnih inicijativa. U svom je romanu očito iskoristila iskustva iz oba ta svijeta, ali na način koji toj mladoj autorici proriče odličnu budućnost.
Naime, pošlo joj je za rukom ono najteže: sve je u njenoj priči naoko obično. Mlada novinarka, pomalo izgubljena na poslu zbog problema u ljubavnom životu, nabasa na jednu sasvim običnu lokalnu priču: bazen u jednom naselju bit će zatvoren, doslovno zabetoniran, kako bi oko njega bila izgrađena rezidencijalna četvrt sa skupim stanovima čiji stanari žele iste takve sadržaje. Pišući o bazenu, glavna junakinja knjige upoznaje ljude čiji je život vezan uz gospođu od 86 godina koja svaki dan pliva u tom bazenu i kojoj je oko njega prošao cijeli život.
Tako je ovaj roman nevjerojatno uzbudljiva, topla ljudska priča o tome kako zapravo nema ništa običnog u svim tim “običnim” životima. A majstorstvo autorice je to veće jer tu i takvu priču nudi bez imalo patetike. A nije to lako postići u romanu koji doslovno puca po šavovima od emocija. Čak su i stranice posvećene plivanju (jedne žene koju tijelo više baš i ne sluša i druge koja se boji svega, pa tako i vode i bazena) zapravo metafora jer plivati izvan plivačkih staza postaje jedini način na koji je moguće živjeti.
Književna kritika u The Independentu junakinju ovog romana uspoređuje s Eleonor Oliphant, ali pri tome su “omašili ceo fudbal”. Ovo je priča o ljudima koji su tu oko nas, a ne onima koji cijeli život očajnički tragaju za običnošću i uklapanjem u svoju okolinu.