Transferi: Gergijev preuzima Münchensku filharmoniju

U siječnju su svijet obletjele dvije vijesti iz Münchena. Najprije je 16. siječnja objavljeno da u Bayern dolazi Pep Guardiola, a tjedan kasnije da u Münchensku filharmoniju stiže Valerij Gergijev. Veliki će ruski maestro na svoje novo prijestolje zasjesti u sezoni 2015./16., kada mu istječe ugovor s Londonskim simfonijskim orkestrom.

Rijetko stižu na utakmice
Nogometni navijači uglavnom nisu čuli za Gergijeva, baš kao što ni mnogi isključivi ljubitelji klasične glazbe ne znaju tko je Guardiola. Ali ne i u Münchenu. FC Bayern i Münchner Philharmoniker institucije su kojima se glavni grad Bavarske podjednako ponosi, a većina velikih dirigenata, znam iz iskustva, luda je za nogometom, samo što rijetko stižu na utakmice. Osobito Gergijev koji ponekad jedva stiže i na vlastite koncerte, ali još pamti sastav slavne jugoslavenske nogometne reprezentacije koja je igrala u Münchenu 1974.
No, ostavimo se nogometa, o njemu se ionako dovoljno piše, a priča o münchenskoj dirigentskoj ligi prvaka i sama je za sebe dovoljno fascinantna. U vječnom nadmetanju s Berlinom, bogata bavarska prijestolnica nikada nije škrtarila na kulturi. Filharmonija, koja je gradska institucija, najoštriju konkurenciju ima u koncertnoj dvorani Gasteig koju dijeli sa Simfonijskim orkestrom Bavarskog radija kojem je već deset godina na čelu Mariss Jansons.
Ispred zajedničkih garderoba u Gasteigu jedna do druge nalaze se oglasne ploče dvaju orkestara. Onaj od simfoničara prepun je članaka o Jansonsovom 70. rođendanu koji je proslavljen 14. siječnja. Filharmoničari u svom izlogu odgovaraju jednako brojnim člancima kojima je popraćena vijest o dolasku Gergijeva. No, glazba nije nogomet pa Jansons i Gergijev, obojica teškaši svjetske dirigentske lige, nisu neprijatelji, baš kao ni njihovi orkestri. No, konkurencija je i u glazbi poticajna. Pritom Jansons i deset godina mlađi Gergijev imaju mnogo toga zajedničkog. I Oset Gergijev i Latvijac Jansons odrasli su i školovali se u Sovjetskom Savezu, a karijeru su počeli u Lenjingradu. Obojicu je Karajan pozivao da mu budu asistenti u Berlinu i obojici su sovjetske vlasti zabranile odazvati se.
A uz dva vrhunska simfonijska orkestra, tu je i treći u Bavarskoj državnoj operi. Stoga München na svom platnom popisu već desetljećima ima najmoćniju i najskuplju dirigentsku gomilicu. U jednom su razdoblju u ove tri münchenske glazbene institucije istodobno bili angažirani Lorin Maazel, Zubin Mehta i James Levine. Maazel je i danas šef-dirigent Münchenske filharmonije, a Mehta im je također redoviti gost, nakon što je godinama bio i muzički direktor Opere. Na to mjesto, pak, ove godine, nakon Kenta Nagana, dolazi jedna od dirigentskih zvijezda u najbržem usponu: Kiril Petrenko. Taj Rus koji je odrastao u Beču bez svake će sumnje puhati za vrat i Gergijevu i Jansonsu.
Najslavniji prethodnik Gergijeva na čelu Münchenske filharmonije, pak, bio je legendarni Rumunj Sergiu Celibidache, svakako jedan od najgenijalnijih dirigenata 20. stoljeća. Svojom posvećenošću tom orkestru tijekom 17 posljednjih godina svog života, od 1979. do 1996., Münchensku je filharmoniju i doveo na razinu najboljih svjetskih orkestara. Među ostalim i iz inata prema Berlinu.
U Münchenu se, u svakom slučaju, i dalje piše glazbena povijest. Od Gergijeva se u najmanju ruku očekuje da ispiše jedno novo poglavlje. U glazbeničkom se pristojnom svijetu ne pita za honorare, ali se zna da se oni u Münchenu izražavaju u milijunima eura. Ali, na prvu aluziju da je možda jedan od glavnih razloga njegova dolaska novac, Gergijev je njemačkim novinarima odgovorio: “Prošla su vremena kada su ruski glazbenici dolazili na Zapad zbog novca.” Na konferenciji održanoj nakon potpisivanja ugovora naglasio je odgovornost Njemačke za očuvanje europske kulture u krizi koja širom Europe slama i neke velike i značajne kulturne institucije. “Ako i Njemačka popusti, tko će opstati?” upitao je Gergijev.
Naslov u jednim njemačkim novinama glasio je: “Novi dragulj za cara”. Dragulj je Münchenska filharmonija, car je upravo Gergijev. I to u prvom redu ruski glazbeni car. Već više od dva desetljeća na čelu je Marijinskog teatra u Sankt Peterburgu čiju je povijesnu slavu sačuvao, uvećao i učinio vidljivom u cijelom svijetu. Svom je orkestru izgradio i novu koncertnu dvoranu, a 2. svibnja ove godine Gergijev će doista carski proslaviti svoj 60. rođendan: odmah pored starog, otvorit će i novi Marijinski teatar. Stoga nije čudo da se uz dolazak Gergijeva u Münchenu počelo govoriti i o gradnji nove koncertne dvorane za Filharmoniju. Dok se to ne dogodi, Gergijev će, baš kao i Jansons, dirigirati u Gasteigu, dvorani na zlu glasu zbog svoje varljive i neujednačene akustike. Ali Gergijev i na to ima odgovor: “Meni je već dosta te priče o lošoj akustici jer mi smo profesionalci i mi znamo kako se svira i u Gasteigu.”

Izvedba ih nije raspametila
To je pokazao i prvi koncert koji je Gergijev nakon vijesti o imenovanju održao u Münchenu. Dirigirao je Brucknerovu Sedmu, a Bavarci se smatraju povlaštenim tumačima tog djela koje je skladatelj i posvetio bavarskom kralju Ludwigu II. No, Gergijev ih svojom izvedbom baš i nije raspametio. Priznajem, nije ni mene, uza svu točnost i preciznost izvedbe. Ali, mi koji smo u Zagrebu 2002. čuli upravo to djelo u izvedbi Gergijeva s orkestrom Marijinskog znamo koliko je besmislena primjedba nekih njemačkih kritičara da ruskom dirigentu ta glazba baš i nije bliska. Energija i karizma Gergijeva na ovom su koncertu u Münchenu doista bile prigušene, no razlog će prije biti dvostruka doza antibiotika kojom nezaustavljivi dirigent liječi teški bronhitis koji je od Rusije prevukao već preko pola Europe na dvije turneje. No, majstorstvo u slaganju čudesnih boja orkestralnog zvuka došlo je zato i te kako do izražaja u novoj partituri Sofije Gubajduline, skladbi “Fachwerk” za bajan, gudače i udaraljke u kojoj je solist bio sjajni norveški harmonikaš Geir Draugsvoll. Ponajviše zbog jedinstvenog zvuka gudača Marijinskog Gergijeva su i poželjeli imati u Münchenu i ljubav među njima tek će se razvijati u godinama koje slijede. A sve to takoreći nadomak Zagrebu.
Jest da je München malo dalje nego Beč, ali zato će vas autocesta preko Bregane, Ljubljane i Salzburga dovesti ravno, ali doslovno ravno do Gasteiga, bez ijednog skretanja i mogućnosti da zalutate. Izgubiti se možete jedino u još uvijek prebogatoj kulturnoj, a osobito glazbenoj ponudi bavarske prijestolnice. A možete usput i na nogomet.