Domaća publika pokazala je veliko zanimanje za film “Plavi cvijet” Zrinka Ogreste koji je, nakon uspješne međunarodne premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, premijerno prikazan i na 68. Pulskom filmskom festivalu. Radi se o intimnoj, slojevitoj ženskoj priči temeljenoj na uspješnoj “Drami o Mirjani i ovima oko nje” hrvatskog dramatičara Ivora Martinića, koja je praizvedena u Jugoslavenskom narodnom pozorištu u Beogradu, a potom i u Mestnom gledališču Ljubljanskom i u zagrebačkom HNK.
Tekst je 2005. godine nagrađen i Držićem, zbog čega se ekranizacija činila logičnim, gotovo očekivanim korakom. Tog zadatka prihvatio se Zrinko Ogresta, redatelj koji svoj autorski interes često okreće prema unutra, u nuklearne obiteljske zajednice i intimne odnose, umjesto da se bavi eksplozivnim društvenim problemima koji pune naslovnice novina.
Tekst Ivora Martinića potpuno je baziran na dijalozima, što u kazalištu funkcionira besprijekorno, no prenijeti ga na film priličan je izazov. Dramatičar i redatelj na tome su radili zajedno, ne odmičući se previše od izvornika. Glavnu ulogu Mirjane, žene srednjih godina stiješnjene između svoje zajedljive, kontrolirajuće majke i pobunjene kćeri, između bivšeg muža i sadašnjih ljubavnika, uvjerljivo je odigrala Vanja Ćirić, članica ansambla zagrebačke Komedije koju nažalost prerijetko gledamo na filmskom platnu. U ulozi njezine otrovne majke izvrsna je Anja Šovagović Despot, a kći Veroniku utjelovila je studentica Tea Harčević, kojoj je ovo prvi dugometražni film. Važnu ulogu bivšeg muža iznio je Nikša Butijer, u ulozi ljubavnika nenametljiv je Alen Liverić, a njegovu suprugu, zanimljivo, igra Doris Šarić-Kukuljica koja je u zagrebačkoj kazališnoj verziji imala ulogu Mirjane.
Ogrestin ansambl odlično se snašao u intenzivnim dijaloškim scenama ispresijecanim širokim kadrovima Savice, prostranog radničkog kvarta u kojem Mirjana živi svoju klaustrofobičnu svakodnevicu. Teme koje Martinić obrađuje u svojoj drami univerzalne su, gotovo stereotipne: međugeneracijske odnose triju žena koje su se u svojim životima suočavale s različitim izazovima, ali i nepromijenjenim ekonomskim datostima i društvenim očekivanjima, gledamo kroz prizmu Mirjane, koja se osjeća zatočenom u odnosima na koje ima vrlo malo utjecaja. Nagrada za dvadeset godina vjernosti firmi u kojoj je zaposlena, kao i majčin dolazak na medicinski pregled u Zagreb, u kontrastu sa željom kćeri da iz tog Zagreba pobjegne, poslužit će kao katalizator za vrtlog međusobnih optužbi, nesnalaženja, ali i iskupljenja.
Mučna obiteljska situacija vodi do katarze u kojoj je redatelj imao priliku na vrijeme zaustaviti film, u poetičnoj sceni domjenka u kojoj Mirjana napokon otpušta sve pritiske okoline i dopušta si da barem nakratko prodiše. Međutim, autori su odlučili na platno prenijeti i patetični finalni dijalog između kćeri i majke, koji je u kazalištu funkcionirao dobro, ali na filmu djeluje nepotrebno… Šteta, jer time je malo pokvaren dojam inače izvrsnog filma koji je publika u Areni nagradila velikim, zasluženim pljeskom.
Druga projekcija večeri bila je rezervirana za još jednu žensku priču, ovoga puta ne komornu, nego u svakom smislu veliku, smještenu u jedan od najvećih zločina u modernoj europskoj povijesti. Film „Quo Vadis, Aida?“ redateljice Jasmile Žbanić ostavio je publiku u Areni nijemom, no ta je tišina govorila i više od pljeska koji se na koncu ipak prolomio. Jasmila Žbanić napravila je razoran, važan antiratni film o ratu kakav u Hrvatskoj, nažalost, usprkos brojnim pokušajima još uvijek nemamo.