Ovacije kojima je publika nedavno ispratila premijeru “Aladina i čarobne svjetiljke” na Sceni Gorica u Velikoj Gorici odnosile su se i na kostime koje je dizajnirao Silvio Vujičić, cijenjeni hrvatski kostimograf, diplomirani modni dizajner i akademski slikar. Koreografkinja Irma Omerzo spojila je tu mnoge plesne žanrove – arapski plesni izraz, lambadu, naznake baleta, a ponajviše break dance. Redatelji su pak, Senka Bulić i Matko Brljević, u žaru podsjećanja na animiranu filmsku verziju priče o Aladinu iz 1926. zaglavili u oblikovanju ženskog lika zaručnice Elmedine dajući je kao lik iz crtića.
Kakvu to poruku o ženi odašilje ova predstava djeci, pitao se dio publike. No kostimograf Vujičić uvelike je u tom smislu ublažio stvar dajući mirne, razumljive kostime, bez očekivane kolorističke šećerleme.
– Stvorio sam kostimski mutant između fiktivnoga arapskog svijeta i geometrije, osobito platonska tijela – kaže Vujičić, spominjući origami i tetrahedrone čije prizmatične oblike jasno vidimo u skulpturalno oblikovanim kostimima. Sam je izradio i sve materijale koristeći čak petnaestak tehnika. I kakvi su mu likovi iz bajke? Bijeli, sivi, srebrni, crni... Boje su tu tek u naznakama. Jer Silvio i boje odavno ne stanuju na istoj adresi.
Da je tome tako, dokazuje Silvijeva izložba “Unutarnje boje” koja se za koji dan otvara u münchenskom centru za suvremenu umjetnost “Platform 3”. Njome istražuje mineralne pigmente. Boje je potražio u poznatoj manufakturi u Aichtetenu kraj Münchena, koja boje pravi prema stoljećima starim receptima. I što je izabrao između stotina tisuća boja? Neboje – bijelu, sivu i crnu! Naravno da su to primijetili i u Aichtetemu. No to su “unutarnje boje”, i što se tu može. Čak im je i trajanje ograničio.
– Kao kod mušica koje žive jedan dan, želio sam oblik koji bi se stvorio samo jedanput, jednom dnevno – objasnio je Vujičić.