Što znači voljeti svoj kraj toliko snažno, žarko, duboko, široko i mudro da to onda postane i vizionarski, svjedoči krajem prošle godine objavljena knjiga "Legendarica", u kojoj je njezina autorica, uloživši neizmjeran trud, energiju i vrijeme, prikupila i zapisala usmenu predaju Gacke, Like, Krbave i Senja. A da ostanemo u duhu napisanog na tim stranicama, reći ćemo kako je ta ovodobna vila i žena-zmaj, jer baš objedinjuje i utjelovljuje obilježja i jednog i drugog mitskog bića, profesorica hrvatskog jezika i književnosti Srednje škole Otočac, nekadašnja radijska urednica i novinarka, predsjednica lokalne kulturne udruge Baštinica i još mnogo, mnogo toga – Manja Kostelac-Gomerčić.
Eeeee, da nam je takvih ljudi više! Baš to sasvim je sigurno pomislio svatko tko je bio na dosadašnjim promocija ovog čudesnog djela u kojem je sakupljeno vrijedno etnografsko blago ličkog kraja koje se usmeno prenosilo, i još uvijek se prenosi, s koljena na koljeno. A kako ga je bilo pronalaziti, skupljati i zapisivati moglo se od svestrane zaljubljenice u usmenu i pismenu riječ, Manje Kostelac-Gomerčić, doznati prošle subote u Centru za kulturu i informacije Maksimir gdje je bila upriličena zagrebačka promocija "Legendarice".
Možete li nam za početak reći otkud i otkad u vas interes za lokalne legende i priče?
Gdje su izvori? Hm... Nekako mi je to pitanje kao da moram odgovoriti zašto žaba skače u vodu. Oduvijek me zanimalo onostrano, kolektivno nesvjesno, podsvijest, danas je moderno reći – polje, i legalni načini kako doprijeti tamo. Legende i priče jedna su mogućnost, i to informacijski vrlo bogata. Pričali su mi kako je bilo dovoljno malu Manju, već od godinu i kusur, posjesti u neki ćošak i dati joj časopis ili knjigu. Ona bi to, sve ne znajući čitati, proučavala vrlo ozbiljno i pažljivo, satima. Tako se do 14. godine pročita kompletna školska knjižnica nekoliko puta, a pritom se otvore nevjerojatni svjetovi. E sad, ovisi što koga najviše dotakne. Meni je najzanimljivije bilo ono tajanstveno onkraj, nedokučivo, mistično, prastaro. U stvarnosti pak, mimo knjiga, ti su se svjetovi događali prilikom, ranije vrlo čestih, okupljanja i pripovijedanja starijih, što je danas prisutno još samo na sahranama. A takve usmene predaje u knjigama nije bilo. Barem ne s takvim lokalnim obilježjima. Ako živite suživljeni s prostorom, ako naučite slušati stihove iz nečujnog toka Gacke, zavodljivog lelujanja rese (duge riječne trave) i zvonkog ćurlika norčića (maloga gnjurca), ako vidite obrise priča kako ih glasno pričaju zemlja i kamenje (gričevi, stijene, kameni humci), onda je najmanji problem čuti što pričaju domaći ljudi. Veći je problem što se to više uopće ne događa – da ljudi pripovijedaju – jer se ubrzao tempo života, društvena paradigma potpuno se promijenila. I da bi sačuvane djeliće priče, doslovno, iskamčili morate na neki način forsirati situacije i ljude. I onda u tim komadićima proživjeti puls od davnine do danas, neke tajne istine, i poželjeti da budu dostupne svima koji ih žele. Ali ajde, uza sve, još nađi vremena i za bilježenje nečega što ti je netko 'slučajno' rekao u prolazu.
I kako je onda nastala "Legendarica", posebice stoga što ste u predgovoru metodologiju prikupljanja usmene predaje za ovu knjigu nazvali – stihijskom?
U nekom trenutku osvijestila sam kako je zaborav opak i moćan, onako zastrašujuće kao u "Zapisima o morskom psu", i da priča kopni poput snijega. Reći će se, nije nikad ni bila, a povijest će se ponavljati. Ne danas, nego jučer mora(lo) se zapisati, scripta manent. Taj jaki poriv nagnao me da se pokrenem, jer neće nitko drugi. I nema tko drugi, a usmena predaja nestaje naočigled, i to malo što je ostalo. Dvoumila sam se između slikovnice za male i velike i stručno-znanstvenog rada. Prvo je bilo preskupo, drugo nezanimljivo širem čitateljstvu. Htjela sam izvući najviše što se može u vrlo kratkom vremenu. Odlučila sam se za nekakav hibrid koji će biti ilustrativan, zanimljiv, reprezentativan u izboru, čitljiv i dostupan svima, a istovremeno iskoristiv za buduće znanstvene priloge. "Kocka je bačena" prošle godine. Uputila sam javni poziv stanovnicima Ličko-senjske županije putem lokalnih medija, kao i globalne mreže, da pokušamo zajedno prikupiti što je još ostalo od narodne predaje u našim mjestima. Za takav potez imala sam dobro zaleđe – od 2005. motivirala sam učenike u srednjoj školi u Otočcu da među starijim ukućanima pokušaju doznati neku legendu i da je donesu u školu. Projekt smo zvali Tajanstvena baština. Prikupljeno je tako 80 legenda iz Otočca, Brinja, Senja, Vrhovina, Korenice, već otkuda dolaze naši učenici. Najviše, razumljivo, iz Otočca. Odaziv na Facebooku pak bio je iznad svih očekivanja. Fejsbukovci, sada su to srednje i starije generacije, revno su sudjelovali i pratili objave naše stranice Baštinica. A zašto stihijski? Jer je jedino tako bilo moguće provesti cijelu stvar. Nismo davili ljude ni s kakvim rokovima, zahtjevima ili pravilima. Dovoljno je bilo slanjem dati pristanak na javnu objavu poslanog materijala. Osim toga, nekoliko vrlo angažiranih sakupljača na terenu odradilo je izvanredan posao, u Gospiću prof. Anela Serdar Pašalić i Dražen Bistrović, u Otočcu Jelena Benčić, Ljiljana Bogdanović, Dragica Rogić, Milan Gomerčić Šoleta, Angela Kranjčević… S obzirom na to da su neke ranije zapisane tipične legende danas nepoznate stanovnicima, a i nismo doprli pozivom do svih dijelova Ličko-senjske županije jednako, proučila sam dostupnu literaturu i arhivske zapise te prebrala još desetak reprezentativnih priča. Knjiga je oblikovana u tri mjeseca.
Uz te odrasle sakupljače i kazivače, popis učenika sakupljača tih legenda i priča skoro pa je najdulji. Jeste li zamijetili kako je i koliko to istraživanje, prikupljanje i razgovor mladih sa svojim starijima, bakama i djedovima, roditeljima, susjedima, a onda i s vama o tim davnim, mističnim vremenima utjecalo na njih same?
Sjetite se sebe dok ste bili jako mladi, priče starijih spadaju u rubriku "to me najmanje zanima". Onda dođe vrijeme zrelosti kad biste sve dali da opet možete čuti te priče, jer ste ih, naravno, zaboravili, ali više ih nema tko ispričati. Među ove je učenike posijano kvalitetno sjeme, negdje će i dalje nicati. Sudjelovali su u projektu u kojem je bila važna njihova tradicija i baština, dali su doprinos da se ona i sačuva. Mogli su vidjeti sličnosti i razlike različitih tradicija i kakvo je to bogatstvo. Negdje su pohranili da je poštivanje i tuđeg i svojeg jamstvo o(p)stanka, razvoja, ljepote života. I oni će jednog dana biti ti isti starci koje su intervjuirali i koje imaju razloga poštivati. Ima još sličnih projekata koji se bave identitetom i baštinom. Oplemenjeni su svime time, imaju širi i sadržajniji pogled na život, na osobnu svrhu. Oni takvi odlaze u svijet, u potrazi za vlastitim kruhom, možda pritom jesu nekim drugim stvarima razočarani i nezadovoljni, ali nisu obezglavljeni, raskorijenjeni ni ispražnjeni. Meni se to čini jedinim što smo kao "nemoćni" pojedinci mogli dobroga napraviti.
A koje legende i priče u tom kraju prevladavaju, kakva im je tematika?
Vrlo je i dalje živa vilinska tradicija u cijeloj Lici. I danas su živi ljudi koji prepričavaju bliske susrete s vilama. A onda i s drugim nadnaravnim pojavama. Ta je demonološka predaja najočuvaniji sloj. Također su jako brojne predaje o zakopanom blagu, skoro na svakom brdu, bilo da je to novac, nakit, zlatne grede, zlatne kočije. Očuvane su tek rubno predaje o "starom narodu", južnije i istočnije u Lici to su divovi Nemri, narod čiji pripadnici dugo žive (ne umiru). U Gackoj to je stari narod koji se sklonio u šuplje brdo i ne izlazi više van. Razdioba starine vrlo je jednostavna, najprije su bili starinci, pa Grci (prispodobljujemo ih s Japodima, ali i s kasnijim stanovništvom sve do osmanalijske najezde), potom "Turci" (ne misli se na Turke ili islam, nego općenito na stanovnike koji su živjeli u "tursko doba"). Priče o junaštvima, bitkama i junacima kao da nisu previše aktualne danas, življa je predaja o ženama spasiteljicama – čarobnici koja je spasila Otočac, babama koje su preslicama potukle "Turke", babi Rajkovićki koja je spasila Brinje vrućom juhom, Janji koja je presudila pobjedi kod Jurjevih stijena. U zabačenijim mjestima sačuvana je predaja o ljekovitim izvorima. Tu su i vjerske legende, o Gospi uz Gospić, sv. Fabijanu i Sebastijanu uz Otočac, o zagonetnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na Gori…
Među 298 narodnih legenda i priča skupljenih u "Legendarici" postoji li neka vama posebno draga ili možda neka koja vas je zbog nečega jako iznenadila?
Jako me je iznenadilo, zapravo oduševilo i fasciniralo, "otkriće" legenda koje dotad nisam čula. Na primjer, o kralju Psoglavcu na Prozorini. Potom, predaje o divovima u Gackoj nema, ali da je nekoć, najvjerojatnije, bila vrlo česta, svjedoči u Prozoru pronađena predaja o dvije žene divkinje koje su na leđima donijele veliki bunar s Vitla do Gacke. Fascinantna je i priča iz Kompolja o svjetlima koja se noću javljaju iznad japodskog groblja zato što mi je iz zaborava isplivala slična priča o "svićicama" u Prozoru koju sam čula u djetinjstvu. Jako je zanimljiv komadić priče o "ljubljenju babe", istraživanja Gorana Majetića o Nemrima koje sam također uvrstila. Gotovo šokantna bila mi je ispovijest vidioca vile… Točnije bi bilo da su me baš sve priče oduševile na svoj način.
Možete li otkriti zašto se u priči o "ukletoj kući" u Otočcu spominje i legendarna Nela Eržišnik?
Zato što je Nela Eržišnik, kako sama kaže, najljepše godine života provela u Otočcu, od 5. do 13. godine. Dogodovštine iz djetinjstva u Otočcu ispunjavaju trećinu Nelinih memoara "Moja tri života". Dragocjen su izvor podataka o Otočcu živopisne klošmerlovske atmosfere u 20-im i 30-im godinama 20. stoljeća. Neke priče koje je u knjizi zabilježila stilski pripadaju korpusu narodne predaje, mada ih je ona autorski uobličila. A u priči o "ukletoj kući" spominje se Nela jer je u Otočcu živjela u tri kuće, u jednoj u Gornjem i u dvije u Donjem gradu. Poznata je njena kuća u Donjem gradu, a druge dvije nisu. Istraživala sam o kojim bi to kućama mogla biti riječ na temelju njenih opisa lokacija i izgleda kuće i došla do saznanja da su obje kuće srušene, a igrom slučaja u jednoj je, eto, zabilježen i nadnaravni događaj o kojem govori priča "Ukleta kuća".
U uvodu knjige napisali ste da se iz prikupljenog materijala mogu izvesti razni zaključci. Koji?
Zar nije dovoljno što sam prikupila materijal (smijeh). Namjerno nisam iznosila zaključke jer oni moraju doći s nekog drugog mjesta, s drugih razina. Ono što svaki laik nakon čitanja može zaključiti jest, primjerice, da su u bilješkama etnografa iz 50-ih godina 20. stoljeća priče ogromne, detaljne i živopisne, a današnje su izrazito kratke, reducirane, svedene na razrađenu jednu rečenicu i dodana promišljanja, ili krnje i fragmentarne. Govori nam i to ponešto o pravcu razvoja čovjeka u digitalnoj eri. Onda, recimo, manje su razlike između narodnih predaja katolika i pravoslavaca na jednom području nego između pojedinih područja Like. Starost legenda pokazatelj je autohtonosti stanovništva na pojedinom području, a njihov nedostatak u nekim krajevima svakako govori o novodoseljenom stanovništvu koje se identitetski nije odredilo. Ipak, metodologija nije bila dovoljno sustavna da bi se smjeli donositi krajnji zaključci. Pokušat ćemo to popraviti "Legendaricom 2".
Skupljajući građu za knjigu kakav ste dojam stekli – shvaćaju li ljudi u današnje vrijeme vrijednost usmene predaje i pristaju li rado, možda čak i s ponosom, podijeliti ono što znaju, čega se sjećaju, pa makar se možda radilo tek o komadićima neke priče koju su davno čuli i skoro je posve zaboravili ili su pak i sami doživjeli, jer u knjizi ima i takvih primjera?
Tijekom prikupljanja nailazili smo na svakojake stavove. Na žalost, ipak su u manjini bili oni koji shvaćaju svu važnost čuvanja usmene predaje. Nekoliko puta naišli smo na otvorene stavove da su to gluposti ili laži, nešto što mogu pričati samo "dokone babe", da je pričanje o tome kompromitiranje, čak sramoćenje. Ne želeći biti kritizirani mnogi odabiru komotniji pristup i kažu da se ničeg ne sjećaju ili da se ništa nije pripovijedalo. S druge strane, nastajanje "Legendarice" potaknulo je i nastanak pripovijesti na autentičnoj gackoj čakavštini koje smo također objavili kao doprinos očuvanju toga nestajućeg lokalnoga govora, zaštićenoga kao nematerijalno kulturno dobro RH. Sadrži "Legendarica" i priče s autentičnim ličkim štokavskim ikavskim govorom. Zanimljivo, nakon objave "Legendarice" to više baš i nisu "gluposti" i mnogi je doživljavaju kao "knjigu u kojoj je nešto izvorno naše". Posebno su je prigrlili stariji čitatelji, budi ona u njima lijepa sjećanja i ugodne osjećaje.
Iako na više od 300 stranica donosite ono što uglavnom izranja iz prošlosti, daleke i bliže, lijepo ste to povezali s današnjim vremenom, i to komentarima na Facebooku. Kako ljudi reagiraju?
Fraza da bez poznavanja prošlosti nema budućnosti može se tumačiti na mnoštvo načina. Umijeće je u usmenoj predaji pronaći točnu i stvarnu prošlost, mnogi bi rekli da je to nemoguće. Nekima je opet to jedina istinska prošlost. Opet, zar nije trendovski lamentirati uz kavu kako prošlost i budućnost ne postoje kao takvi, nego samo unutar naše sadašnjosti? Sve je samo jedno, ovdje i sada, a čak ni ono ne postoji dok ne svrnemo pažnju na nj. "Legendarica" je isto stonoga koja je jednu nogu, za svaki slučaj, podigla i za tu potkovu. Ta knjiga ima neki svoj samostalni život. Izrasla je iz niza sinkroniciteta i dalje se vrti na njima, a ljudi to vole. I ti komentari su zgodne slučajnosti u pravom trenutku. Svakako zaokružuju samu legendu ili priču. A "Legendarica" se zbilja mnogima sviđa. I to je više nego dovoljno.
Prvo izdanje već je rasprodano. Kako to tumačite, a očito slijedi i već spomenuti nastavak, "Legendarica 2"?
Tisak "Legendarice" sufinancirala je Ličko-senjska županija. Preostali trošak tiska podmirili smo iz same prodaje. Za ostale troškove nije bilo novca pa je sve odrađeno volonterski, bez naknade, prikupljanje, obrada, lektura, ilustracije, fotografije, uređivanje. Zanimljivost je i da je legende ilustrirala mlada umjetnica Tea Galović iz Zagreba, koja ljetuje u Švici, tako smo se i upoznale. Tiskali smo samo 200 knjiga, ali svejedno je u današnje vrijeme neobično rasprodati – knjigu. Dalje nastavljamo volonterski prikupljati priče i legende za "Legendaricu 2". Ima tu još posla, dosta toga zapravo nije uvršteno u "Legendaricu".
Kako bi se "vatra" usmene predaje održala, kako legende i priče ne bi zamrle, bile zaboravljene i zauvijek izgubljene, kako bi nam to "blago" ostalo sačuvano – što biste poručili svima, i starijima i mladima?
Živimo u jako zanimljivom povijesnom trenutku. stanovništvo Hrvatske smanjuje se i većom brzinom od zastrašujućih prijašnjih prognoz. Nećemo se igrati proroka i predviđati karakteristike novog vrlog svijeta, ali zato se možemo okrenuti poznatom u nama – javite nam se i vi, dragi čitatelji, napišite čega se sjećate, što pamtite, svaka rečenica je bitna. Kad nas jednom ne bude, zapisana priča ostaje. U svoj svojoj slojevitosti, raskoši, bogatstvu i mističnosti.