S 28 godina Rebecca F. Kuang već je zrela, svjetski slavna ZF i fantasy autorica. Završila je Oxford, trenutačno se obrazuje na Yaleu, a u Ameriku je došla kao četverogodišnja migrantica s roditeljima iz Kine. Prva knjiga njezine trilogije "Rat makova" izišla je ne tako davne 2018. godine i odmah dobila sljedbu obožavatelja, toliku da se po njoj već snima i serija. Uslijedila je 2022. i uspješna "Babel".
Kod nas je upravo u izdanju Mozaika knjiga izašla njezina treća knjiga prevedena na hrvatski jezik, "Zmajska republika", drugi nastavak trilogije "Rata makova", koju kritika opisuje kao književno remek-djelo fantastike. Upravo je završila i treći njezin nastavak "Gorući bog", a dok čekamo i taj prijevod, razgovaramo s autoricom o fantastičnom svijetu izmaštanog Nikanskog carstva, začudnih moći, krijumčara opijuma, šamana...
Kako vam je bilo posljednjih nekoliko godina raditi i živjeti u ovoj trodijelnoj pustolovini?
Pet godina dug je period za rad na bilo čemu, posebice kada prelazite iz tinejdžerskih godina u rane dvadesete. To je vrijeme kada postajete odrasla osoba, tako da se zaista čini da me ova trilogija oblikovala i zagospodarila mojim životom. Bila sam uz likove Rin, Kitaya i Nezhu još od fakulteta i sada mi je čudno i tužno reći im zbogom. Toliko sam navikla pisati njihovim glasovima da ih je teško izbaciti iz glave kada pišem scene s novim likovima. Nije mi u potpunosti sjelo da vjerojatno više nikada neću raditi u tom svijetu. Ipak, odrasla sam, i kao pisac i kao javna osoba. Trudim se stalno unaprjeđivati svoj zanat – opsesivno čitam i vodim bilješke o knjigama koje mi se sviđaju kako bih proučila načine na koje moji omiljeni autori postižu efekt da njihove riječi "pjevaju". Moj stil pisanja postao je oštriji i efikasniji. Puno se bolje nosim sa složenim zapletima i nijansiranim međuljudskim odnosima. Sada, kada se osvrnem na odlomke iz prve knjige, čak mi je i neugodno jer mislim da bih to mogla napraviti puno bolje sa znanjem koje imam sada. Recimo da je trilogija "Rat makova" ujedno bila i priprema za moj oksfordski roman "Babel".
Zašto vam je bilo važno da junakinja vaše prve knjige bude tamnoputa?
Diskriminacija na osnovi boje kože i dalje je veliki problem u istočnoazijskim zajednicama i dijasporama, ali se rijetko istražuje u zapadnjačkoj književnosti. To je također pitanje koje komplicira dinamika u dijasporama. Na primjer, za mnoge Amerikance kineskog podrijetla druge generacije imati preplanulu kožu znači biti privlačan. Ali kada sam preplanula na ljetnom kampu posjetila svoje rođake u Kini, bili su očajni zbog toga koliko sam potamnjela, s time da ja čak nisam ni vrlo tamna prema kineskim standardima. Postoji pretpostavka u zapadnoj književnosti da su druge etničke skupine i kulture monolitne, pa sam željela prikazati predrasude i diskriminaciju, kako unutar zajednica tako i među njima.
Kojeg vam je lika bilo najteže osmisliti u "Ratu makova"?
Altan je bio najteži zbog toga što je oblikovan prema mojem bivšem dečku, pa sam ga uvijek htjela udariti u lice. Jebi se, Altane.
Prva knjiga, "Rat makova", dobila je mnoge nagrade, uključujući i Compton Crook te nagradu Astounding. Kako nagrade utječu na vas i vaše pisanje?
Nagrade ne utječu na moj proces pisanja ili pogled na stvarnost. Ali, činjenica je da su pisci često nesigurna i anksiozna bića, pa je lijepo osjećati se potvrđeno. Nagrade su i prilično besmislene kao izjave o kvaliteti – nagrade poput Huga i Nebule samo su natjecanja popularnosti unutar vrlo specifične demografske skupine – a onda opet, lijepo je kada ti vrlo specifične demografske skupine kažu: "Hej, dobro si to napravila!" Nisam osvojila nijednu od velikih nagrada za koje sam bila nominirana, vjerojatno zato što ih nisam zaslužila, ali voljela bih ih zaslužiti u nekom trenutku. Još sam u vrlo ranoj fazi svoje karijere. Dobro je imati cilj kojem stremiš. Osim toga, nagrade povećavaju prodaju. Puno je više ljudi počelo kupovati moju trilogiju nakon osvajanja nagrade Astounding, a to je ono što knjigu čini uspješnom u dugoročnom smislu.
Kažete da ste "Rat makova" počeli pisati gotovo kao eksperiment, nakon što ste otkrili Scrivener i kao nešto što ste prvotno pisali za sebe i svoju obitelj. Sljedeće ste knjige pisali za publiku. Ima li to utjecaja na vaš kreativni proces?
Da, osjećala sam puno veći pritisak pišući "Zmajsku republiku" i "Gorućeg boga" jer nisam željela razočarati čitatelje. Trudim se da mi recenzije ili očekivanja ne diktiraju smjer pisanja, ali osjećala sam da moram podići kvalitetu svog rada kako nitko ne bi bio razočaran. Gledajući kako se ljudi vežu za određene likove, htjela sam voditi sudbine tih likova na pravi način. Ali poboljšanje koje dolazi sa svakim sljedećim romanom nešto je na što pisci uvijek trebaju ciljati, tako da je taj pritisak bio zdrav. Naučila sam da je važno ignorirati buku kada su u pitanju određene priče likova. Katkad su nade čitatelja za određene likove – posebno romantične nade – oprečne zahtjevima priče. Neke će ljude zaboljeti "Gorući bog" jer njihovi omiljeni likovi nisu dobili sretan završetak. Rekla sam što sam namjeravala reći završetkom i ponosna sam što sam se držala svoje vizije. Za ovu bi knjigu sretan završetak bio neiskren i nezadovoljavajući. Ispunjenje želja je za fan-fikciju. U svakom slučaju, osjećam se puno slobodnijom raditi što god želim sada kada prelazim na potpuno novi projekt. Nema tereta. Nemam obećanja koja trebam ispuniti. Znate li koliko je teško biti vezan za završavanje priča koje je osmislio tinejdžer? Moja 19-godišnja 'ja' bila je užasan suautor.
Vidite li sebe kao spisateljicu koja će uvijek obrađivati tamu, strahote, teške teme?
Mračne me teme i ne privlače. Pisanje o tragediji i traumi radi same tragedije i traume u meni izaziva nelagodu. Osjećam se kao voajer, senzacionalist, jesu li to prave riječi? Trauma kao spektakl? Pokušavam to ne raditi. Ja sam samo zainteresirana za priče o različitim temama koje slučajno uključuju puno tame. Volim knjige koje me nečemu nauče ili promijene način na koji gledam na svijet, stoga ne uživam previše u čitanju radi zabave ili eskapizma. Zabavna mi priča ne može odvući pažnju od stvarnih problema. Mnogi ljudi to rade, i to je super. Ali mislim da na kraju pišemo ono što volimo čitati, pa pretpostavljam da zato ni ja ne pišem samo radi čiste zabave ili eskapizma. Mislim da jednostavno volim istinu, a istina je često tužna. Ali pišem i o onome što volim. Ponovno povezivanje s mojim kineskim naslijeđem u "Ratu makova" donijelo mi je puno radosti. Svi opisi hrane, festivala, mitova i internih šala proizišli su iz iskustava koja sam imala sa svojom obitelji – na primjer, kad Rin ide na tržnicu s Kitayem i razmatra kupnju kipića redovnika koji mokri ili kad jedu jelo iz vrućeg lonca koje je toliko začinjeno da od njega peku usta. Puno sretnih uspomena unosim i u oxfordski roman – svi ti zlatni, idilični školski dani dolaze ravno iz tih godina. Radujem se što će moji prijatelji pročitati te scene i vidjeti kako sam interpretirala te uspomene. One dolaze iz mjesta duboke ljubavi.
