Kada se na scenu prvog poljupca Vidrom prolomio glasan pljesak publike, postalo je jasno koliko u našim kazalištima nedostaje ljubavnih tema, prave romantike i predstava u kojima publika navija za glavne junake. Upravo takva je "Djevojka za zbogom", koju je prema drami Neila Simona režirao Goran Kulenović. Stvorio je, adaptirajući tekst s glumicom Sarom Stanić, koja je uz njega i Kristinu Kegljen radila i na prijevodu predstave, djelo koje osvaja svojom toplinom te nepretencioznošću pametne i uvjerljive ljubavne priče, predstavu za koju će se i tražiti ulaznica više i koja će trajati.
No nije ovo samo ljubavna priča, mnogo je tu slojeva, od priče o samohranoj majci i njezinoj pametnoj i prebrzo odrasloj desetogodišnjoj kćeri, preko životnih razočaranja i pouka koje se iz njih (ne) izvlače, sve do glumačkog egoizma i egocentričnosti. Ujedno se kroz priču provlači i satirički prikaz suvremenog kazališta, naime, glavni junak stiže u New York da bi na Off-Broadwayu glumio naslovnu ulogu u Shakespeareovu "Richardu III.", ali ono što on vidi kao velik iskorak u svojoj karijeri, već na prvoj probi izmiče kontroli, jer koncepcija je takva da Shakespeareov junak postaje gej vladar, zamalo "modni mačak", koji sasvim slučajno vitla mačem i ubija ljude. Sve to dobilo je svoje logično mjesto u ovoj predstavi, koja je nastala u koprodukciji Satiričkog kazališta Kerempuh i nezavisnog Putujućeg kazališta.
Kulenoviću se može zamjeriti pomalo spor ritam predstave, koji je tako namjerno postavljen kako bi se u njemu ugodno osjećala i desetogodišnja djevojčica koja je s glumcima cijelo vrijeme na sceni. A glumici su odlični: Sara Stanić i Marko Makovičić vjeruju svojim likovima, a publika to prepoznaje doslovno od trenutka kada se pojave na sceni. Zato ih i tako zdušno bodri i uživa u njihovim nadigravanjima baš kao što su oni očito uživali radeći na predstavi. Uz njih je tu i maleni dragulj, Zvonka Tomaš Brazzoduro, djevojčica za koju se nadamo da će jednog dana biti – glumica.