Drama "Djevojka za zbogom" djelo je čuvenog američkog dramatičara Neila Simona, a javnosti je najpoznatija po svojoj ekranizaciji, istoimenom filmu snimljenom 1977. godine. Film je to za koji je Richard Dreyfuss nagrađen Oscarom za najbolju mušku ulogu, čime je postao najmlađi dobitnik u toj kategoriji te najuglednije svjetske filmske nagrade. Sada je "Djevojka za zbogom" stigla na hrvatsku kazališnu scenu, kao predstava u koprodukciji Satiričkog kazališta Kerempuh i nezavisnog Putujućeg kazališta.
Redatelj je ugledni televizijski autor Goran Kulenović, koji je najpoznatiji kao redatelj TV serija "Bitange i princeze" i "Crno-bijeli svijet". Premijera je bila u kazalištu Vidra, a na pitanje je li ova predstava samo njegov izlet u kazalište ili u njemu namjerava biti redateljski puno aktivniji u danima koji dolaze, Kulenović kaže:
– Teško je to reći. Ja nisam kazališni čovjek, serije i filmovi ono su u čemu se najbolje osjećam, međutim kada su snimanja u pitanju, situacija je vrlo neizvjesna. Naime, mi imamo samo jednog ozbiljnog producenta, a to je Hrvatska televizija i njezin Dramski program, a to je toliko komplicirano da ne mogu ništa planirati, bez obzira na to koliko imam spremnih projekata. I u takvoj situaciji bolje mi je raditi nešto svoje i kreativno nego ići režirati sapunice ili raditi nešto što mi nije toliki gušt.
Priča o tome zašto je izabrao baš "Djevojku za zbogom" jako je zanimljiva, a Kulenović spremno priznaje da je to jedan od najdražih mu filmova:
– I to još od tinejdžerskih dana, kada sam ga gledao dvadeset ili trideset puta i cijelog ga znao napamet. Puno kasnije palo mi je na pamet da bi to bilo zgodno postaviti i u kazalištu, ali priznajem da nisam previše razmišljao o tome, jer predstavi treba i desetogodišnje dijete, što mi se činilo nemogućom misijom. No u jednom od naših razgovora o kazalištu spomenuo sam to Sari (Sara Stanić, op. a.), a ona je odmah odgovorila da to nipošto nije nemoguće. Štoviše, ona je već znala dijete koje bi bilo idealno – objašnjava Kulenović.
Sa Sarom Stanić, naravno, Kulenović je već radio, ona je tumačila jednu od glavnih ženskih uloga u seriji "Crno-bijeli svijet", a u ovoj predstavi svojevrsna je redateljeva desna ruka, jer Sara uz Kulenovića i Kristinu Kegljen potpisuje prijevod Simonove drame, a zajedno s njime radila je i na adaptaciji, a našla je i dijete potrebno za predstavu, i to u kazalištu. To je desetogodišnja Zvonka Tomaš Brazzoduro, kći Pavlice Bajsić Brazzoduro, osnivačice Radio Teatra. Sara je djevojčicu poznavala otprije i u njoj je vidjela velik glumački potencijal, a Kulenović to potvrđuje:
– Pokazalo se da je Zvonka dijete koje jednostavno voli biti na sceni i nema s time nikakvih problema. S njom smo jedino morali raditi na impostaciji glasa, dakle da je se dobro čuje, a tu nam je puno pomogla njezina mama Pavlica.
Na pitanje koliko je zahtjevno raditi s desetogodišnjom djevojčicom i koliko odgovornosti u takvoj situaciji osjećaju iskusni glumci, Sara Stanić odgovara:
– Osjećaš odgovornost, ali Zvonka je neki ogroman "mozak" i neke stvari radi puno bolje od nas. Bila sam ponekad i ljubomorna na tu lakoću s kojom ona igra. Mi glumci uvijek sve preispitujemo, ovako ili onako, koja je prava motivacija... a ona posluša upute i samo ide u to.
Sarin partner Marko Makovičić kaže da je na početku proba trebalo prilagoditi vokabular, pronaći pravi pristup, jer su se, među ostalim, bojali da će Zvonki biti dosadno to stalno kazališno ponavljanje i "brušenje" materijala.
– Vagali smo koliko je puta pozvati na probu, kako joj održati koncentraciju, jer jasno je da dijete ne može biti potpuno koncentrirano dulje od sat vremena, sat i pol maksimalno, budući da su se djeca naviknula na ritam od 45 minuta. Na sreću, ona već ima iskustva pa je ispalo da već sve zna. I, naravno, Sari je bilo posebno teško jer nije smjela psovati na probama, kada se naljuti na samu sebe, kaže Marko, a Sara upada:
– Zvonka i ja imamo dogovor da se samo na probi smije psovati. Redatelj pak potvrđuje da su primijenili njegov kućni "recept", jer on se s kćerima dogovorio da su mu psovke dopuštene samo dok se gleda nogomet.
No vraćamo se ozbiljnijim temama i pitanju redatelju koliko se razlikuje kazališna režija od one na filmu. I nedostaje li mu krupni kadar? Kulenović objašnjava da se u kazalištu razlikuje samo metodologija rada, jer ovdje to nije sprint, nego maraton:
– U kazalištu treba imati puno više strpljenja za proces rada, a na snimanju za tako nešto nema vremena. Tamo ja prvo postavim kadar, ono što želim vidjeti i s glumcem dogovorim što bi bilo najbolje za taj kadar. I to ide relativno brzo. Ovdje, u kazalištu, sve je drukčije, ali ipak mi ne nedostaje krupni kadar, već mi je najveći problem odreći se toga da fiksiram najbolju repeticiju i kažem: "To ulazi u finalni proizvod". No kada glumac nešto odigra vrhunski, to automatski postaje krupni kadar, jer je tada sva pozornost publike na njemu. Dok u kazalištu razgovaramo o kadrovima, nužno nam se nameću primjeri nekih stranih gostovanja u kojima smo vidjeli kombinaciju kazališta i filma, ali Kulenović kaže da mu je mnogo uzbudljivije od primjene tehnike u kazalištu ono što je Sara napravila s "Prizorima iz bračnog života", gdje publika doslovno sjedi s glumcima u dnevnoj sobi.
A glumac je središte priče "Djevojke za zbogom". Naime, glavni junak je glumac koji dolazi u New York kako bi na Off-Broadwayu igrao "Richarda III." Spletom okolnosti stan mora dijeliti s bivšom plesačicom, samohranom majkom, i njezinom kćeri.
– Sve se vrti oko njega i njegova napretka u karijeri, neostvarenih snova, jer on želi na biti na vrhu, želi biti novi Al Pacino. On slijedi svoje snove i napredak u karijeri želi zgrabiti pod svaku cijenu, ali, kako to u životu biva, ono što želiš najviše uvijek se nekako izjalovi – objašnjava Marko Makovičić, ali i otkriva da se njegovu junaku ipak otvara neki novi prozorčić, i to na ljubavnom planu. Kaže da je njegov Eliot čovjek koji ne može podnijeti da ge netko ne voli, a nađe se u situaciji da ga žena s kojom je prisiljen živjeti od samog početka mrzi. I tako se on prema njoj i njezinu djetetu počinje ponašati kao prema publici:
– Njemu zaista nije jasno zašto ga ona ne voli – kaže Marko, a Sara upada u obranu svoje junakinje:
– Ona ga ne voli zbog svega lošega iz njezine ljubavne prošlosti. Čeka nas, dakle, romantična predstava, priča o ljubavi, kakvih baš i nema na našoj kazališnoj sceni, a Sara Stanić priznaje da je upravo zbog toga ova uloga i toliko veseli.
– Izuzetno su rijetki likovi koji na takav način zastupaju romantiku. U današnje vrijeme postalo je krajnje nepopularno da neka žena bude romantična. I da to jasno pokazuje. U svemu što nam se događa na dnevnoj razini, u svim našim borbama sa svakodnevnim problemima, kao da je romantika postala višak informacija. A ovdje susrećemo ženu koja je nekoliko puta "fasovala" zbog te romantike. No na kraju opet nekako povjeruje u nju. To mi je osobno veliko veselje. I mislim da je to istina – kaže Sara Stanić.
