Mlada nakladnička kuća Petrine knjige prije ljeta je pokrenula novu biblioteku nazvanu Šetnje, čija su prva tri, i to domaća, književna aduta "Landranja" Gorana Tribusona, "Deset vukovarskih šetnji" Pavla Pavličića i "Čez pole i vrvje" Ratka Cvetnića. Ovu biblioteku osmislio je i od navedenog autorskog trojca naručio njihova putopisna djela glavni književni urednik Zoran Maljković, čovjek čije je ime u nakladničkim krugovima već institucija.
A ta se urednička institucija gradila desetljećima. Najprije i najdulje, čak 25 godina, u Mozaiku knjiga, onda desetak mjeseci u Egmontu, pa posljednje dvije godine u Petrinim knjigama, od kojih se nedavno oprostio kako bi nastavio raditi kao freelancer za više izdavača.
Upravo su nastavak ovoga niza, odnosno vaš odlazak iz Petrinih knjiga, kao i nova biblioteka Šetnje koju ste osmislili dva povoda našem razgovoru. Zamolili ste trojicu autora – Tribusona, Pavličića i Cvetnića da napišu knjige kojima je podloga hodanje. Što je bio poticaj za ovu ideju, kakve ste na kraju tri knjige dobili i po čemu se one razlikuju?
Ideja je bila da biblioteku započnu neki od vodećih hrvatskih pisaca, a da ih istovremeno ne otimam njihovim stalnim nakladnicima. I onda mi se činilo najzgodnijim da pisci pišu po narudžbi. Zbog kultne knjige Matka Peića "Skitnje" kopkalo me pitanje kako bi, da je živ, on danas pisao o vremenu u kojem mi živimo. To mi je bila polazna ideja za ovu biblioteku i za ove knjige. Pavličić je već nešto slično pisao i to je Julijana Matanović objavljivala na Facebooku pa mi je palo na pamet da bi to mogla biti dobra ideja. I najprije sam s njim to dogovorio i on je napisao sjajnu knjigu koja bi se jednog dana mogla napraviti kao luksuzna monografija sa zemljovidima, povijesnim i suvremenim fotografijama. Nešto kao pravi mali turistički vodič po Vukovaru. Ipak, odlučio sam da nećemo to napraviti, nego ćemo pustiti da to bude samo literatura i da čitatelj sam zamišlja kako to izgleda o čemu Pavličić piše, da sam svojom maštom nadograđuje tekst i možda jednom sam ode na lice mjesta sve to vidjeti. Drugi mi je bio zanimljiv Tribuson, s kojim dugo radim i za kojeg znam da ne voli hodanje, šetnje, i da ne ide ni na kakva planinarenja, ali je spreman napraviti sve da ode na koncert nekog svog omiljenog rock benda ili na neko mjesto gdje se dogodilo nešto što on jako voli iz literature. Primjerice, gdje je Dostojevski kockao pa je napisao "Kockara". I on je stvarno napisao takvu knjigu. Išao je u Ferraru da vidi gdje se događa priča iz knjige "Vrt Finzi-Continijevih", pa je išao u Prag tražiti neka mjesta jer voli Čapeka i češke pisce. Na kraju, tu je i Cvetnić, koji je čovjek na biciklu, aktivan je sportaš. I on je napisao knjigu o Turopolju, pomalo zapostavljenom biseru Hrvatske. Nisam sumnjao u njega kao pisca jer sam znao da će on tu naizgled lokalnu temu napisati univerzalno, da svima bude zanimljiva. I on je zaista napisao divnu, duhovitu knjigu koja je istovremeno i ozbiljna i zezantska, i putopis i povijest tog kraja. Malo me čudi to da je upravo ona najprodavanija.
Krenuli ste u "šetnje" s trojicom autora, a znam da ste imali ideju isto napraviti i s tri autorice. Hoće li se ta ideja uspjeti realizirati s obzirom na to da ste otišli iz Petrinih knjiga ili ideju možda nosite negdje drugdje sa sobom?
Vlasnik Petrinih knjiga pustio mi je da tu biblioteku, s obzirom na to da sam je i osmislio, vodim negdje drugdje. I na tome sam mu vrlo zahvalan pa će tako tri "ženske knjige" koje sam isplanirao već prije svoje mjesto naći u novoj nakladničkoj kući Neolit, koju je pokrenuo jedan od vodećih hrvatskih pisaca Marko Gregur s kojim ću u prijateljskoj i poslovnoj suradnji raditi niz knjiga kvalitetne proze domaćih i stranih autora. I nadam se da će se prvi naslovi pojaviti najkasnije početkom iduće godine.
Možete li otkriti o kojim je autoricama riječ?
Da, Sanja Pilić piše "Šetnje zaborava", Julijana Matanović "Stoji ti put", a Ivana Šojat "Dva grada, carstvo i otok". Za 2025. već dogovaramo i nove tri knjige koje će opet pisati dečki.
E sad, jedna je autorica jako pridonijela vidljivosti Petrinih knjiga, i to autorica prve zbirke poezije kako Petrinih knjiga tako i nje same. To je knjiga pjesama naše glumice i pjesnikinje Jelene Miholjević. Kako ste došli na ideju da pjesme koje je Jelena objavljivala na Facebooku skupite u zbirku pjesama "Taj glas"?
Najlakše je birati neke knjige koje su odavno objavljene, koje su priznate i poznate, i već su klasici pa onda samo birate hoćete li izdati ovu ili onu. A posao je urednika da te stvari koje su jako dobre pronalazi u onome što još ne postoji kao knjiga, da pronađe neki sadržaj koji tek može postati kvalitetna knjiga. Upravo je to bio moj slučaj s poezijom Jelene Miholjević. Imam već iskustva s poezijom, radio sam dosta knjiga poezije, neke su se jako dobro prodavale, neke nisu. Mogu reći da imam dosta dobar nos za tu vrstu literature. Jeleninu sam poeziju prepoznao kao dobru i kao onu koja će se dobro prodavati, što se vrlo brzo i dogodilo jer se prvo izdanje rasprodalo u samo tri mjeseca te je već objavljeno i drugo izdanje. A kako su Jelenu "bukirale" mnoge knjižnice za Mjesec hrvatske knjige koji je sad u listopadu, to je priča s njenom zbirkom zapravo tek negdje na početku. Mislim da će se o njoj još dosta govoriti.
Bila sam na promociji te Jelenine zbirke pjesama i moram reći da mi je to bila jedna od najdražih i najboljih promocija knjiga. Sve je sličilo dobrom, veselom tulumu.
I meni je bilo tako. Zapravo, tu promociju smatram vrhuncem svoje karijere. Napravio sam jako puno promocija, ali tu energiju i raspoloženje koji su se tada stvorili doista nikada prije nisam doživio. A zanimljivo je da se isto ponovilo i na promocijama u Dugom Selu i Osijeku, gradovima s kojima Jelena nema poveznica. Reakcije su bile jednake, što mi je bila potvrda da sam napravio dobar izbor.
U dvije godine, koliko postoje, koliko su Petrine knjige izdale književnih naslova? Čini mi se jako puno.
Točno 70. Meni je bila želja da Petrine knjige što prije budu prepoznate na tržištu. I u suradnji s dizajnerom Markom Jovanovcem u tome sam uspio. Vlasnik nam je dao priličnu slobodu i nije imao nekih posebnih zahtjeva, tako da smo imali slobodu što se tiče izbora knjiga. Doista ne znam bih li igdje drugdje mogao objaviti Harmsovu priču s ilustracijama Tomislava Torjanca. Ja i kolegica Helena Matić – koja je radila prodaju i koja je, nažalost, otišla – vrlo smo brzo dobili povratne reakcije od knjižničara, osoba od struke, da su knjige lijepe, drukčije. Znači, dobili smo informaciju da smo primijećeni. I to pozitivno. Vidjelo se to i po knjižarama. Kada pogledate knjige većine komercijalnih izdavača, više ne znate tko je što izdao, a ove su se knjige izdvojile i vrlo se lako odmah znalo tko je nakladnik. I to zato što smo tome posvetili posebnu pozornost.
Između tih 70 objavljenih naslova koji su bili pravi aduti, oni koje je čitateljska publika prepoznala i odabirala osvijestivši da postoji na tržištu jedna nova izdavačka kuća?
Kuća je prepoznata po knjigama iz biblioteke "Petrine knjige" u koju sam uvrštavao vrhunske naslove manje poznatih književnosti ili neke zaboravljene klasike ili knjige koje dosad nisu bile objavljene. O tome se nekako najviše pisalo i govorilo, iako to nisu ni zabavne ni komercijalne knjige, no bile su dosta primijećene. A u posljednje mi je vrijeme puno ljudi komentiralo knjige iz biblioteke "Psyche" vezanih uz psihologiju jer sam osmislio jednu biblioteku koja je, mogli bismo reći, malo zahtjevnija psihologija, čega je očito nedostajalo na tržištu.
U sklopu vaše dječje biblioteke objavili ste dva klasika - "Anu Karenjinu" i "Zločin i kaznu" - ali primjerene dječjoj dobi. Na koji su način te knjige osmišljene tako da budu razumljive i prispodobive djeci?
Moram priznati, s tim je knjigama malo čudna situacija. Reakcije idu od oduševljenja do osporavanja. Namjera strane nakladničke kuće koja objavljuje te knjige bila je - širenje opće kulture, da djeca dok su još mala čuju da ti romani uopće postoje te doznaju o čemu se u njima otprilike radi. I tako su, primjereno dobi djece, te priče i prepričane. Neki smatraju da je to nemoguće, da je to za neku djecu prerano.
Nekako je uvriježeno da čovjek što je bliže mirovini, nije sklon mijenjati poslove, odlaziti i negdje dolaziti, no vas kao da je nešto baš sad primilo jer ste nakon 25 godina provedenih u Mozaiku knjiga proveli desetak mjeseci u Egmontu, a sad nakon dvije godine u Petrinim knjigama opet ste digli sidro. Kako to?
Petrine knjige otvorile su mi prostor kojeg nisam bio svjestan, a to je svijest koliko prostor kreativnosti u nakladništvu može biti jak. Meni se ta spoznaja o prostoru kreativnosti otvorila ovdje jer sam Petrine knjige praktično morao postaviti od nule. I to mi je jako dobro išlo pa sad vidim da se u nakladništvu mogu napraviti čuda ako imaš podršku nadređenog i ako ti se vjeruje da to što radiš, radiš dobro, što se meni ovdje dogodilo. Petrine knjige sad su došle do točke gdje je sve točno, jasno i precizno postavljeno i ja bih zapravo sad postao neka vrsta izvršnog urednika koji bi samo odrađivao knjige, što je mene nakon 27 godina u nakladništvu počelo umarati. Iskustvo s Petrinim knjigama očito mi je bila postaja prema novim izazovima koji su se pojavili upravo kao rezultat rada i primijećenosti Petrinih knjiga.
Znači li to da biste voljeli imati vlastitu izdavačku kuću pa sad krećete u tom smjeru ili ćete još neko vrijeme biti vezani uz nekog drugog?
Ono što bi mi sad, nakon 70 knjiga u godinu pol dana u Petrinim knjigama, bilo najpotrebnije jest – odmoriti se. Kad bih uspio nekih pola godine ne raditi ništa u vezi s knjigama, bio bih sretan. Ali ne vjerujem da ću u tome uspjeti. Dobio sam ponudu nove, vrlo ambiciozne i perspektivne te ne baš male izdavačke kuće koja će izdavati samo dječje knjige. I ona će, nadam se, na hrvatskom tržištu zabljesnuti negdje do Nove godine. Ima pomno odabran strani program. Tamo su mi ponudili mjesto kreativnog direktora za domaću dječju književnost, što je neka moja uska specijalizacija. Čini mi se da bi to mogao biti prostor koji bi me ispunjavao na onaj način na koji bih ubuduće htio raditi. Što se tiče nakladništva, nemam tako puno do mirovine, a posao otvaranja nakladničke kuće trebao bi biti zanimljiviji mlađim ljudima koji bi stvarali neku novu tvrtku i ostavljali je svojoj djeci u nasljedstvo, što je u mom slučaju prekasno. Međutim, nije ni to isključeno.
Naime, u Mozaik knjigama s kolegicom Aleksandrom Stellom Škec radio sam dobre i zahtjevne knjige iz psihologije. To su knjige koje izdavači izbjegavaju zato što je to vrsta literature koja se objavi, ali priča oko nje "krene" tek nakon nekih dvije godine. Neki izdavači nemaju živaca toliko čekati. A kada konačno "krenu", te knjige onda idu nekoliko desetaka godina. Recimo, u Mozaik knjigama takve su bile "Emocionalna inteligencija", "Sedam navika uspješnih ljudi", "Knjiga životnih zakona"... Te su knjige dosad prodane u preko 50 tisuća primjeraka, i još se svake godine reprintiraju, dok se danas uglavnom objavljuje neka brzopotrošna i površna psihološka literatura za koju za godinu dana nitko više ne zna. Volio bih naći nekog dobrog izdavača za onaj prvi tip knjiga, koji bi bio za to zainteresiran i koji bi shvatio tu logiku poslovanja s tim knjigama. Ako toga ne bude, onda bih možda sam napravio pet-šest takvih knjiga godišnje, što bi iziskivalo puno posla, ali jednog dana i sigurniju starost jer mislim da bi se takve knjige prodavale godinama. Puno je knjiga koje su nekada davno objavljene u Hrvatskoj, ali nitko nije prepoznao njihov potencijal i nije ih ponovio, a sad bi išle dobro. Ima i nekih novih koje će tek biti vrlo važne. Sad je samo pitanje koga u to uvjeriti.
Je li jedna od tih knjiga "Cijepljena rasa" koju ste mi spomenuli u našem posljednjem razgovoru kad ste rekli kako ste bili jako razočarani kad vam taj prijedlog u Mozaik knjigama nije prošao, a poklopio se s koronom?
To je sigurno važna knjiga i bilo bi je dobro bilo kada objaviti na našem jeziku, ali više za nju ne bih toliko grizao jer je prošlo vrijeme i ona se sad ne bi više tako dobro prodavala kao onda kada sam mislio da ju je bilo važno objaviti.
Znam da imate popis stotinjak književnih naslova koji čuvate ako jednog dana pokrenete svoju izdavačku kuću. Je li on smanjen, jeste li nešto iz tog fonda potrošili sad u Petrinim knjigama ili se tih stotinu naslova i dalje čuva?
Ne, Petrine knjige bile su posve novi koncept s vrstom knjiga koju ne bih radio da sam bio kod bilo kojeg drugog nakladnika, jer je Petrinim knjigama trebao posve novi profil. Ovdje je to bilo istraživanje za nečim novim. A ove knjige koje čuvam su za neki drugi profil nakladničke kuće. Ali kad me već pitate, mogu vam reći ovo - autori čije sam knjige godinama uređivao, hrvatski pisci koji su se rasuli mojim odlaskom iz Mozaika knjiga, pokrenuli su svojevrsnu inicijativu da se svi okupimo jer nekih njihovih knjiga više nema za kupiti. I kako sam ja izgubio njih jer su ostali kod nekih drugih izdavača ili su ih oni mijenjali, oni su isto tako izgubili mene kao pouzdanog urednika i čitatelja, i možda im je teško pisati bez moje pomoći. I sad se na neki način pokušavamo ponovno okupiti te pregovaramo pod čijom ćemo kapom raditi neke stvari, ponavljati neke stare stvari za kojima još uvijek postoji interes jer oni i dalje imaju vitalnu čitateljsku publiku koja ne može doći do njihovih knjiga. Javila su se i neka nova zanimljiva imena koja bi išla u taj paket pa ćemo vidjeti što će od toga biti. O imenima još ne bih. No to me jako veseli jer smo svi u međuvremenu postali i prijatelji, dugo se znamo, volimo surađivati i raditi zajedno pa me veseli da će se to vrijeme suradnje ponovno vratiti.
U izdavaštvu riječ urednika postaje nekako sve manje važna, što ste u našem posljednjem razgovoru i sami rekli. Igru počinju voditi ljudi ekonomske struke koji se bave brojkama i novcem, koje ne zanima sadržaj i vrijednost knjiga.
Nije se puno toga promijenilo od našeg posljednjeg razgovora. Čini mi se da su svi najvažniji hrvatski urednici, barem oni koje ja poznajem i do kojih držim, na neki način prognani iz nekih važnih kuća u kojima su radili. I upravo su se zbog tih njihovih loših iskustava i otvorile nove, male nakladničke kuće koje su vrlo žive i objavljuju jako zanimljive knjige, ali te kuće nemaju sve one mogućnosti i te knjige nemaju sav onaj potencijal koji bi mogle ostvariti u nekoj velikoj izdavačkoj kući. A opet, velike izdavačke kuće vode ljudi koji nisu dovoljno kompetentni, koji nemaju iskustvo za to, ali ipak ih nekako vode. Problem je u tome što se u tim kućama sve gleda kroz profit, ne gleda se kroz kreativnost, kroz ono što se objavljuje. Tamo vrijedi pravilo: ako su zadovoljavajući financijski rezultati, onda se puno ne pita što treba promijeniti i unaprijediti. A meni je uvijek bilo stalo da kuća u kojoj radim bude uočena, bude ispred svih drugih, pa da se onda nas slijedi, imitira i zove. Nisam bio za to da se prepustim nekoj letargiji pa kako bude, bude. Zato sam u Petrinim knjigama možda malo i pretjerao na svoju štetu, s tih 70 knjiga koje su me sada dovele u stanje da moram paziti i na sebe i na svoje zdravlje te početi raditi nekim normalnim tempom.
Rekoste mi prije kako odluka hoće li se neki novi naslov objaviti ili ne mora proći kroz filtar 20 neknjiževnih, mahom nekih financijskih uvjeta, što je posve pogrešan način gledanja na moguće objavljivanje knjiga.
Za neke komercijalne izdavačke kuće taj je filtar logičan, a s tim nisam imao probleme u Petrinim knjigama. Vlasnik i ja nismo gledali ni na što drugo osim na kvalitetu teksta. Posljednjih godinu dana dobili smo velike potpore Ministarstva kulture i nekih stranih fondacija, tako da smo mogli objavljivati stvarno sve što smo htjeli. Ali prijašnje mi iskustvo govori upravo to da bi se danas Thomasa Manna i "Čarobnu goru" vrlo teško moglo objaviti ako nemate neku potporu.
Imate iskustvo rada u velikoj i u maloj izdavačkoj kući. I kažete da kolege vašeg uredničkog kalibra ne pristaju zbog svog dostojanstva i integriteta raditi u takvim uvjetima gdje je sve podređeno novcu nego otvaraju neke svoje male izdavačke kuće. Možete li onda usporediti kako je raditi u velikom izdavačkom sustavu i onom malom.
Uredniku je puno komotnije i lakše raditi u velikoj izdavačkoj kući kada za njega cijela jedna vojska suradnika, tajnica, skladištara itd, obavlja puno poslova. No u maloj je izdavačkoj kući puno veća autorska sloboda. I baš zato puno je urednika otišlo i rade manje knjiga te imaju veću autorsku slobodu, ali onda moraju odrađivati i onaj dio poslova koji ne bi morali raditi u nekoj velikoj kući. U velikoj je kući zaista puno lakše, iako kod nas velike kuće nisu dobro koncipirane. U smislu da direktor koji vodi kuću treba imati kreativnog i poslovnog direktora, kao svoju lijevu i desnu ruku. Kreativni direktor mora biti svjestan financijskih i ostalih situacija te stvarati i izmišljati program, kao i novotarije u skladu s mogućnostima. A direktor prodaje treba se samo izboriti za to da se knjige što više i bolje prodaju. Njih dvojica ni na koji način ne bi trebala imati utjecaja jedan na drugoga, i direktor kuće to mora držati pod kontrolom. Nažalost, toga nema pa uvijek prevlada ili taj ekonomski moment, gdje se samo izračuna hoće li nešto biti isplativo ili ne, a opet kad prevlada ovaj kreativni dio, on često ne donosi novac i ne vrati uloženo. S tim treba vrlo dobro i pametno balansirati, a čini mi se da jako malo izdavača u tome uspijeva.
Da, bilo bi logično da je vlasnicima izdavačkih kuća na kraju tog lanca više stalo do književnosti i knjiga nego do, recimo, novog automobila ili jahte.
Ovisi, kako kojem. Ja sam imao sreću, nisam imao nikakve posebne zahtjeve prema onom što radim i nisam siguran da ću ikada više imati ovakvu priliku i ovakvu slobodu, osim ako sam sebi to ne omogućim. Zahvalan sam Petrinim knjigama na tome što mi je omogućila svojevrsnu promidžbu jer u godinu i pol dana napraviti 70 knjiga jest nešto što druge kuće rade možda tri-četiri godine. A ovdje sam to - dobro, na vlastitu fizičku štetu - uspio napraviti. I jako sam zadovoljan povratnim informacijama koje su Petrine knjige dobile baš od struke i od čitatelja. Postoje čitatelji koji čim izađe neka nova knjiga odmah je kupuju ne pitajući ni o čemu se radi ni čija je ni odakle je. Automatski je naručuju jer već vjeruju u moj izbor. To je veliki kompliment Petrinim knjigama.
To je zapravo najveći kompliment, da čitatelji na neviđeno nešto kupuju jer je garancija kvalitete sam izdavač. Znaju da je izdavač napravio najbolji mogući filter i odabir.
Nekada se dogodi da im se knjiga ne dopadne, ali uvijek priznaju da je knjiga objektivno dobra, ali možda samo nije po njihovu ukusu.
Prema ovogodišnjim podacima o čitanosti u nas, ponovno ispada da nismo nacija koja se baš voli družiti s knjigom. No što vi mislite, čini li vam se da možda i nije sve baš tako crno i tragično?
Nemam taj osjećaj zato što sam godinama radio knjige za djecu i mlade koje su doživjele 19. i 20. izdanje, koje su pisali Sanja Pilić, Miro Gavran, Pavao Pavličić, Sanja Polak... I vidjelo se da djeca čitaju i da se te knjige prodaju puno bolje od knjiga za odrasle. Ono što se možda dogodilo u Hrvatskoj jest to da je posljednjih godina dosta ljudi otišlo iz Hrvatske, i to one vitalne generacije koja bi danas stvarala tu čitateljsku masu. Otišla su i njihova djeca. Možda je upravo to ona kritična masa koja bi dala nekoliko postotaka čitanosti više i onda bi ti rezultati izgledali malo bolje pa pad ne bi bio baš takav kakav sad izgleda. K tome, vi i ja se previše družimo u krugu istomišljenika kojima je čitanje važno, a nekoga drugoga to možda uopće ne zanima jednako kao što nas dvoje ne zanimaju neke druge stvari. Stoga u tome treba biti realan i gledati stvari onakve kakve one jesu.
Istraživanja pokazuju i to da se kod nas najviše čitaju krimići i ljubići, premda ni povijesna tematika ne stoji loše.
Da, u Mozaiku knjiga još postoji knjižni klub Svijet knjige koji je radio anketu čitanosti koja nam je trebala pomoći u izboru knjiga. I upravo su povijesni romani bili prvi, najveći je interes bio za njih.
Je li vas to iznenadilo?
Tada jest, ali smo onda shvatili da oni objedinjuju i kriminalistički i ljubavni žanr pa je onda sve u jednom, i da to ljudi vole. Tada je Mozaik krenuo malo više u tu povijesnu komercijalnu fikciju. Ljude zanima samo dobra priča. Puno je ljudi koji bi otkrivali književnosti nekih malih, nepoznatih država jer uvijek su to u konačnici na neki način iste priče. Možda žena u Kamerunu danas ima problem s tim što ju se prisilno ženi za vlastita bratića, a žena u Americi možda upozna nasilna čovjeka pa su problemi isti samo su pisani na drugi način, drugim stilom i drugom autorskom zahtjevnošću. U Petrinim knjigama smo htjeli otkriti baš te neke svjetove koji dosad nisu bili poznati.
Već dosta dugo i self-help literatura u nas dobro ide. Ima tu svega. Što to pokazuje, pogotovo zato što neki ljudi kupuju i čitaju samo to?
Kada sam se počeo baviti ovim poslom, to se tada nije zvalo self-help, nego psihologija. I bile su to neke ozbiljne i stručne knjige. Kako su godine odmicale, događalo se da bi netko postavio neku novu teoriju o psihologiji. Recimo, kada sam se zaposlio, bila je teorija "unutarnjeg djeteta", pa je izlazilo puno knjiga na tu temu. Onda je nakon 15-20 godina postavljena teorija "emocionalne inteligencije" pa je objavljena temeljna knjiga koju već spomenuh, a onda se pojavilo brdo nekih derivata: "Emocionalna inteligencija u školi, "Emocionalna inteligencija na poslu", "Emocionalna inteligencija u krevetu"... Išlo se do banalizacije te teorije. Po meni, uvijek trebaš biti prvi, otkriti teoriju na početku te temeljnu knjigu o nečemu objaviti prvi. Posljednja takva knjiga koju sam objavio i koju Mozaik knjiga i danas dobro prodaju jest knjiga Gabora Matea "Kad tijelo kaže ne". On je postavio teoriju traume kao izvora mnogih poremećaja u starijim godinama i sad se na tu temu pojavljuje jako puno knjiga koje su zapravo beznačajne. Svakome bi trebalo biti jasno da neće knjiga biti rješenje i neće nitko postati sretniji ako u petak kupi knjigu i preko vikenda je pročita. Knjiga će vam samo pomoći da se o nekom svom problemu informirate i da onda dugo, sporo i, često, skupo radite na sebi kako biste si pomogli. U doba korone taj je trend jako bljesnuo, a inače je taj trend self-helpa drugi po prodaji nakon dječjih knjiga. Zanimljivo je to. Beletristika je treća po prodaji. Znači, područje self-helpa je jako osjetljivo. I zato tu treba jako ozbiljno postupati. Tim više što je sve više Instagram zvijezda koje uzimaju teorije poznatih i mudrih mislilaca, psihologa, i onda ih jeftino prepjevavaju i snizuju im vrijednosnu razinu, no knjige im se dobro prodaju zbog njihovih sljedbenika, a onda te knjige budu zaboravljene za godinu dana. Sjećam se, kada sam se zaposlio, knjiga "Sedam navika uspješnih ljudi" bila je objavljena u Mozaiku knjiga i nije se nikako prodavala. Nikako. Prvo se izdanje prodalo u dvije godine i nitko je nije htio ponoviti, ali sam 1998. uspio nekako nagovoriti čelništvo kuće na to i od tada ta knjiga ide u tisuću do dvije tisuće novih primjeraka. I u međuvremenu je postala jedna od najutjecajnijih knjiga. Koristi se na mnogim radionicama, na psihoterapijama, ljudi je kupuju za božićni dar... Dakle, to su neke od onih knjiga uz koje netko uspije promijeniti svoj život, unaprijediti ga, postati bolji, pa te knjige dugo žive. Takvih dugovječnih knjiga ima dosta i one su mi najzanimljivije. Kada bih mogao, najradije bih se bavio samo tom vrstom literature.
Ljudima se danas u hiperprodukciji takvih knjiga jako teško snaći jer ima onih koji, već ste to spomenuli, objavljuju takve knjige zbog vlastite samopromocije. Mogu li onda takve knjige u konačnici nekome i naštetiti?
Ima nekih knjiga koje su sporne jer u njima bude svega, pa i kojekakvih gluposti. Ali taj neki površni self-help ne može biti previše štetan. On čak nekoga može i potaknuti da posegne za nekom višom razinom takve vrste knjiga.
Vi u svemu uvijek vidite i nešto dobro.
Jedna od tih vrhunskih duhovnih učiteljica koju smo objavili u Mozaiku, Pema Chodron, sama je ponekad teška i neprohodna, a cijela jedna horda ljudi koji pojednostavljuju njene teorije živi jako dobro od toga. Ali nas to nikada nije zanimalo. Mi smo uvijek išli samo za onim što je najbolje. Tako sam u Petrinim knjigama objavio sjajnu knjigu " U srednjim godinama". Pročitao sam je triput i ne mogu baš reći da sam je do kraja shvatio. Pisao ju je najveći današnji psihoanalitičar koji slijedi Junga. Tu knjigu ljudi jako hvale, kupuju je i sebi i drugima. Dakle, spas je u informaciji. Nećete ozdraviti od čitanja knjige, ali ćete biti mudriji i znat ćete živjeti s nekim problemom koji imate ili ćete naći neki ozbiljan, znanstveni način da ga savladate. Objavilo sam i jednu od najznačajnijih znanstvenih knjiga posljednjih godina. Naime, jedna je znanstvenica napisala sedam predavanja, u knjizi "Sedam i pol pouka o mozgu". Sve što se posljednjih desetak godina saznalo o mozgu ona je sažela u jednu malu informativnu knjigu gdje u sat i pol čitanja možete saznati najnovije i najstručnije informacije o mozgu, i to tako da ih možete razumjeti. To je vrsta knjiga koja mene zanima.
E sad, dogodi se ponekad da autori nekih takvih knjiga postanu svojevrsni gurui, dobiju masu sljedbenika, a onda netko od tih autora kolokvijalno rečeno - prolupa. Netko tko je drugima nudio savjete sam doživi neko rastrojstvo, pogubi se. I što onda? Netko tko je napisao knjigu punu savjeta i pomoći drugima, na kraju samom sebi nije znao pomoći.
Čini mi se da se to više događa onim autorima koji kopiraju, imitiraju i kompiliraju neke druge ozbiljnije knjige koje su širem puku nerazumljive pa ih oni pokušavaju objasniti, pa se u toj kombinaciji slave i novca izgube, ne mogu s tim izaći na kraj. Dok su ljudi koji su napisali, recimo, "Emocionalnu inteligenciju", sveučilišni profesori i ozbiljni znanstvenici. Naravno, može se to i njima dogoditi, ali ne u ovom smislu u kojem se to događa ovima drugima koji njih kopiraju. Uvijek volim reći, postoje tri vrste tih knjiga. Prvu čine one knjige kojima netko postavi teoriju, osnove. Druga vrsta tih knjiga isto nije loša, ali njih pišu ljudi iz prakse, netko tko je metodu koju je osmislio znanstvenik primjenjivao u medicini, u psihoterapijama u bolnicama pa je iznio osobna iskustva s tim. A treća je vrsta ona najmanje kvalitetna, nju piše netko tko uzme onu osnovu pa je pojednostavi, stavi šarene slike i ljudima se to učini nečim zabavnim, a to uvijek bude površno napisano. Tu vrstu treba izbjegavati, iako je baš ta vrsta najprodavanija i najpopularnija.
Bi li se moglo reći da se autori te treće vrste knjiga bave zapravo samo - samopromocijom, i te im knjige služe tek kao još jedan način za PR?
Da. Jednom sam u ruci imao knjigu koja je imala dobre ocjene na internetu, a u biografiji autora pisalo je da je bio agent za stand-up komičare. Onda je dobio dijete pa je odlučio napisati knjigu o tome što znači biti otac. I takvu bi knjigu mogao napisati svatko tko je malo rječitiji. Znači, njena je vrijednost i više nego upitna.
Kako ste vi autor pet dječjih slikovnica i sad kanite otići u novu izdavačku kuću specijaliziranu za dječju literaturu, a već prije mi rekoste da imate u pripremi jednu knjigu za djecu, ali i knjigu za odrasle, i to slavonske tematike, kako stojite s tim autorskim porivom?
Kada se radi o autorstvu, tu sad prepoznajem da mi nedostaje urednik. Sve ove godine odradio sam brdo sastanaka sa svojim autorima, s njima prolazio krize, prolazili smo zajedno kroz razna iskušenja da bi na kraju do tih knjiga došlo, jer uvijek vam treba biti sumnjičav ili barem malo više pozornosti treba obratiti na autora koji padne s neba i kaže kako ima gotov tekst. Sve najvažnije knjige nastale su iz nekog zajedničkog rada pisca i urednika. E sad, kada bi netko tako mene obilazio i gurao i zivkao vjerojatno bih već odavno svašta napisao. A ovako kada je sve prepušteno meni uvijek nađem neki izgovor da ne pišem. Ali ako bih uspio uhvatiti neko razdoblje slobodnog vremena, zapravo mi ne treba više od mjesec i pol dana da napravim to što sam zamislio.
Možete li reći dva urednička iskustva, ono jedno najljepše, gdje je taj tekstualni dragulj došao a da vi niste trebali gotovo ništa raditi na njemu, i jedno gdje je u vaše ruke došlo nešto skoro pa neobjavljivo, ali ste u tome vidjeli potencijal i onda je uz autorov i vaš zajednički trud to postalo kapitalno djelo?
Ovo što ste govorili da je nešto došlo i bilo gotovo, to je bio Tomislav Torjanac, ilustrator koji doista sve napravi sam. Mi se samo dogovorimo koji je tekst u pitanju, a on ga je u većini svojih slikovnica čak upisivao rukom. Dakle, on preda knjigu koja je gotova, njemu ništa ne treba. Nekim ilustratorima sam znao biti i dramaturg, komunicirao sam s njima što treba biti prikazano, a Tomislavu ni to ne treba. S njim mi uvijek sve najlakše ide. Zato sam mu u Petrinim knjigama dao priliku da napravi što god hoće. Nisam mu ništa sugerirao i napravio je Daniila Harmsa, poznatog ruskog književnika iz doba avangarde koji je jako teško čitljiv nekoj prosječnoj publici, ali je Tomislav našao jednu priču za djecu, preveo je s ruskog i napravio je, što je, čini mi se, i njemu pričinjavalo zadovoljstvo. Sumnjam da bih tu priču mogao objaviti u nekoj drugoj, komercijalnijoj izdavačkoj kući, a u Petrinim knjigama ona će naći svoj dom. Drugo gdje sam prepoznao da nešto ima i da nešto može biti od toga bilo je kad sam dobio na čitanje dramski tekst Arijane Čuline koji je bio jako duhovit, zabavan, pametan i inteligentan, ali dramski tekst kao takav publici baš nije zanimljiv za čitanje pa je s njom trebalo razgovarati da ipak napiše nešto što je publici zanimljivije. I ona je onda napisala svoju prvu knjigu "Što svaka žena triba znati o onin stvarima" koja je prodana u preko 70 tisuća primjeraka. Nisam ni ja računao da će se to tako dobro prodati pa sam joj rekao: "Ajde ti napiši najprije tu knjigu pa ćemo onda objaviti te drame", ali ona nije htjela pisati treću knjigu sve dok nisam objavio i ta njena dva dramska teksta. A njezine knjige drama prodale su se u 15 tisuća primjeraka, što je bilo u neko drugo vrijeme za koje sumnjam da se danas može ponoviti, iako ona ima i novu knjigu koja se također dobro prodaje. To je bilo ono nešto kada je nos govorio da tu ima nekog potencijala.
Transferi književnih urednika, nešto o čemu se prije gotovo nikada nije javno ni pisalo ni govorilo, posljednjih godina postaju važne medijske vijesti. I ti su transferi učestali. Zašto?
Znam za sebe, ali ne znam zašto su moji kolege prelazili od jednog izdavača drugome. Bilo bi dobro napisati neki tekst o tome i vidjeti što nam je zajedničko, a što različito u tim odlukama da netko nakon 20 i više godine provedenih u jednoj izdavačkoj kući odluči to promijeniti. Jer su zaista sva važna imena promijenila adrese.
Nazirete li možda neke razloge, slutite li nešto, jer se u vašim krugovima sigurno govori o tome?
Nitko neće točno reći o čemu se radi, ali mislim da je glavni razlog upravo pritisak tih novih ekonomskih snaga koje ulaze u nakladništvo. Dolaze ti mladi ljudi koji su završili ekonomske fakultete i zapravo nisu zainteresirani za knjige, ne razumiju tu kreativnost, već samo pokušavaju od uloženog oduzeti ono što se uprihodilo. I ako to ne pokazuje egzaktne matematičke rezultate dobiti, profita, njih onda ništa više ne zanima. A to urednike, pogotovo one iskusne, počinje frustrirati pa traže neki drugi spas. Moj ujedno i spas i prokletstvo jest to što sam u tom poslu predugo i puno toga znam i doista s vrlo malo ljudi mogu ravnopravno razgovarati o cijelom tom poslu. Možda s tri ili četiri urednika u Hrvatskoj mogu razgovarati tako da se razumijemo. A i u nakladničkoj prodaji nema više od četiri-pet osoba koje su kompetentne i iskusne u toj vrsti prodaje. Eto, mene je, recimo to tako, dotukla biologija, to što su došli neki mlađi ljudi s kojima je teško razgovarati. Ta ekipa koja stvara i ekonomski vodi firmu ne razumije da se ovdje radi o kreativnoj industriji, da vi stalno morate izmišljati nešto novo, biti korak naprijed i da nećete dobro proći ako stalno nekoga imitirate i slijedite neke tuđe trendove, a sami ne stvarate ništa, nikakav kreativni moment koji će vašu izdavački kuću pozicionirati korak ispred drugih.
Koliko se to što govorite može odraziti na spuštanje kvalitete sadržaja koji se objavljuje, što se onda odražava i na čitateljsku publiku?
Velike izdavačke kuće imitiraju druge. A male, propulzivne kuće koje vode urednici koji znaju, one spašavaju stvar i one zapravo uspostavljaju trendove. Onda velike kuće sa zakašnjenjem od godinu-dvije počnu imitirati ono što su male kuće već napravile. No tada je već kasno jer je ta moda možda već i prošla. Ako vi radite nešto što je bilo popularno prije tri godine, onda je to zapravo promašaj. Tu jednu kreativnu osobu koju bi svi trebali slušati u velikoj izdavačkoj kući, nažalost, ne znam ima li ikoja velika izdavačka kuća u Hrvatskoj. Taj trenutak se uvijek previdi, a to je zapravo ono iz čega nakladništvo treba kretati.
E sad, možete li nam onda reći kakve sve kvalitete i osobine treba imati taj netko tko bi bio i jest dobar književni urednik i čije bi ime bila dovoljna garancija da su knjige koje odabire i uređuje, i izdavač koji ih objavljuje, vrijedne kupovanja i čitanja?
Imao sam sreću u životu, nje nisam bio niti svjestan, što sam igrom slučaja završio i Pravni fakultet te hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, tako da sam na Pravnom fakultetu naučio nešto i o ekonomskim predmetima, o statistici, prodaji i trgovačkim društvima, a na književnosti nešto o umjetničkim stvarima. Kod mene se to preklopilo pa sam vrlo brzo shvatio da je to koliko kreativna, toliko i ekonomska kategorija te da obje moraju biti u ravnoteži da bi to moglo funkcionirati. Međutim, to nije dovoljno. Glavni urednik ili urednik uvijek moraju pratiti prodaju i sudjelovati u prodaji knjiga. Ako se te knjige odrađuju tek toliko da bi izašle, onda urednika ne zanima što se s njima kasnije zbiva, a to nikada ne može biti dobar glavni urednik. Imam osjećaj da ima dosta urednika koji rade s figom u džepu, samo za plaću i da bi knjiga izašla, a da ih zapravo ne zanima ta vrsta literature već pate za nečim drugim, ali, eto, sad rade to jer nemaju što drugo. To nikada nije dobro za izdavačku kuću. Ako se ne vjeruje u sadržaj, ma kakav god on bio, ako nema lojalnosti prema vlastitoj kući, onda to nije dugoročno dobro za nakladničku kuću.
Na kraju, kada biste ocjenjivali hrvatsku čitateljsku publiku kako biste nas kategorizirali, gdje biste nas smjestili, što su nam slabosti, mane, a što kvalitete?
Hrvatsko čitateljstvo se često zamišlja kao neka amorfna masa pa ako u novinama napišete neki dobar tekst o nekoj knjizi svi će onda krenuti čitati tu knjigu. Neće. Hrvatsko su čitateljstvo - niše. Sastavljene od određenog broja ljudi koje zanima određeni sadržaj i određena vrsta knjige. I vi možete neke knjige hvaliti koliko god hoćete, ali oni ljudi koje ta tema ne zanima neće kupiti tu knjigu. Te niše idu tako daleko da ljudi koji vole hrvatsku književnost nekog hrvatskog pisca čitaju, a nekoga ne. Dakle, to su uvijek neki ograničeni prostori gdje vi nešto možete prodati do neke naklade. To je jednostavno tako. Kada to shvatite i pomirite se s tim, onda vam bude lakše. A kada se dogode knjige, poput "Da Vincijevog koda", onda ih kupuju i oni koji nikada ne čitaju, i onda opet ništa neće čitati idućih deset godina sve dok se ne pojavi neka nova knjiga o kojoj svi pričaju. To je ta ključna masa koja nedostaje hrvatskom nakladništvu da bi bilo uspješnije, ti ljudi koji čitaju samo to nešto o čemu svi govore, a zapravo ih između toga ne zanima ništa više. Tako ja vidim taj problem. Ako se nečega proda u 70 tisuća primjeraka, onda znači da ima ljudi koji daju novac i čitaju, ali onda nestanu dok im netko ponovno ne napuni uši, mediji ili netko drugi, da moraju čitati nešto drugo.
U ovih godinu dana od našeg posljednjeg razgovora je li se pojavila neka nova knjiga koja vas je "izula iz cipela"?
Kao što rekoh, najviše čitam knjige iz područja psihologije. To je nešto što me jako zanima i što je izvor mojih znanja o drugim knjigama iz psihologije. Jer ako ih uređujete godinama, one vas navode na neke druge knjige koje potom otkrivate. Evo, nedavno sam objavio knjigu "Nije započelo s vama", što je priča o transgeneracijskoj traumi, o nečemu s čim danas imate problem, ali toga niste svjesni. I ta vam knjiga otkriva da se zbog nekog stresa ili događa iz prošlosti - a naša je povijest bila burna, prepuna koječega, i preseljavanja, i ubojstava, i ratova - dogodi neki "feler" na nekom genu, a taj se gen onda prenosi na dvije-tri generacije koje su nesvjesne problema koji ih je snašao. Iako je ta knjiga i prije bila označena kao vrlo važna njena je velika popularnost nastala nakon što je bila prikazana u jednoj turskoj seriji koja se emitirala na Netflixu. I u posljednjih godinu dana ta mi je knjiga bila jedna od najzanimljivijih.