Helena Sablić Tomić profesorica je i doktorica znanosti, dekanica osječke Akademije za umjetnost i kulturu. Ona je ujedno i glavni “krivac” što upravo u krilu te Akademije nastaje niz dokumentarnih filmova koji bilježe živote i sjećanja uglednih kulturnjaka, kreativaca koji su svojim djelom zadužili Hrvatsku. Tako je u utorak navečer u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića prikazan najnoviji dokumentarac iz tog serijala, posvećen Tomislavu Sabljaku, piscu, pjesniku, prevoditelju i teoretičaru književnosti i teatrologije.
Ime filma glasi “Tomislav Sabljak: priče i susretanja”, a već i to ukazuje na jedan od velikih poslova kojima je Sabljak obilježio hrvatsku književnost. On je, naime, osmislio i pokrenuo Natječaj za kratku priču Večernjeg lista te je od te davne 1964. godine do danas njegov selektor. Kako bi se razumjelo o kakvom se pothvatu radi, treba reći da je Večernjakov natječaj za kratku priču stariji od onog koji organizira ugledni Time, ali i da te 1964. godine u književnosti bivše države kratka priča kao literarna forma nije postojala. Tadašnji su književnici pisali novele i priče, ali ne i formu koju su Amerikanci prozvali kratka priča i koja je morala stati na jednu stranicu novina. U Večernjem listu tada je pisala grupa mladih književnika koja je prevodila kratke priče, a iz tih se prijevoda javila ideja o našem natječaju. Njegov ugled danas je nesporan i bez njega se ne može napisati povijest hrvatske književnosti. I o tome govori Tomislav Sabljak u ovom filmu, koji gledatelja osvaja upravo njegovim sjećanjima na važne ljude i događaje iz tih (ne uvijek bezopasnih) vremena u kojima se pisala i politička povijest ovih prostora.
Tomislav Sabljak rođen je 15. veljače 1934. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu 1957. godine, gdje je i doktorirao (1989.) s tezom “Drame Janka Polića Kamova”. U ovom dokumentarcu on govori i o teškim godinama nakon Drugog svjetskog rata, ocu koji je ubijen 1945., premetačinama koje su uslijedile u stanu u kojem je živo s majkom, kada je obitelj ostala bez četiri albuma obiteljskih fotografija, ali i vrijednog izdanja Goethea, koje su tadašnji žbiri doživjeli kao nadasve opasnu literaturu. Sjeća se i teške muke s kojom je uspio završiti gimnaziju i krenuti na fakultet. No zbog oca i nakon studija mladom piscu nije bilo lako doći do posla, pogotovo stalnog. Honorarčio je posvuda, pa tako i u Večernjem listu, tadašnjem Telegramu. U filmu je Sabljak otkrio i kako ga je Danko Oblak, tada jedan od urednika u Večernjem listu (inače cijenjeni pisac za djecu) nagovarao da uđe u Partiju, jer jedino mu je tako mogao dati posao na neodređeno. I napisao je Sabljak pismo s molbom za primanje u Partiju i teškom ga je mukom odnio Oblaku. Ali ga je onda drugog jutra, nakon neprospavane noći, uspio uzeti iz Oblakova stola, nakon što je ranom zorom “provalio” u redakciju.
– To jednostavno nisam bio ja – kaže Tomislav Sabljak u kameru te objašnjava kako mu je čak i majka tada savjetovala da popusti i zaplovi s društvenom plimom tog vremena. Ali on to nikada nije učinio. I upravo ta mjesta na kojima se susreću jedan veliki individualac i povijest, kroz ljude koji su je stvarali, od Miroslava Krleže do Stipe Šuvara, najveća su vrijednost ovog filma. Film traje 52 minute i doista proleti u trenutku. Sabljak zapravo gotovo cijelo vrijeme govori o drugima, o svojim susretima sa svjetskim uglednicima, o danima kada je na Bohinju upoznao Agathu Christie, družio se s velikim engleskim pjesnikom Audenom, govori o pisanju i prevođenju, o prvoj izložbi Dimitrija Popovića, na kojoj je upoznao velikog slikara i grafičara koji je nakon toga postao gotovo pa dežurni ilustrator naslovnica Sabljakovih knjiga. Uza sve to, Sabljak je ovaj dokumentarac iskoristio i da upozori na sve ono što bi i hrvatska kultura morala imati, a nema.
Najosjetljiviji je na činjenicu da je Zagreb jedina europska metropola koja nema Muzej književnosti, ali i na to da nitko nije snimio (i objavio) velike hrvatske pjesnike, počevši od Tina Ujevića, kako čitaju vlastite pjesme. A on je još kao gimnazijalac slušao ploče na kojima su bili snimljeni neki od najvećih svjetskih pjesnika dok su čitali svoja djela. U filmu sam Sabljak čita tek jednu strofu Audenove “Uspavanke”, pjesme koja vrijedi za jednu od najljepših ljubavnih pjesama moderne britanske poezije, dok govori kako baš tu pjesmu nije uvrstio u svoj izbor Audenovih pjesama.
No Helena Sablić Tomić u ovaj film, uz obilje povijesnih podataka te panoramu raznolikih knjiga koje je Sabljak napisao, a među kojima su i nadasve vrijedan Rječnik hrvatskog žargona, unosi i pravu dozu ljudske topline, koja iza pisca i uglednika otkriva čovjeka, supruga i oca. Govori se ovdje tako i o lijepim ženama, satima provedenima u kavanama, ljetovanjima u Opatiji, rođendanima koji se u toj obitelji nikada nisu slavili, a gledatelji će u njemu saznati i tko kuha najbolji špinat na svijetu, kakav ne zna skuhati baš nijedna žena.
