Karijera samozatajnog hrvatskog filmaša Dalibora Barića mogla bi doživjeti zasluženi vrhunac. Njegova “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” ušla je u konkurenciju za nagradu Oscar, a dobije li nominaciju, ući će u povijest odmah do Dušana Vukotića. Dalibor Barić izniman je umjetnik čija djela izazivaju ono tiho oduševljenje i ostaju zapamćena.
Kada smo prije tri godine razgovarali o vašim “Astronautima od perolaka”, nisam se mogao sjetiti ničega nalik vašim radovima. Imate li uzore, odakle dolaze vaše ideje?
Ustvari najmanje dolaze iz filmova. Najviše iz književnosti, teorije, jako me inspiriraju pisci poput J. G. Ballarda, radovi filozofa Marka Fishera kao što je “Kapitalistički realizam” i njegovi tekstovi koji se bave hauntologijom, modernizmom, otkazanim budućnostima. Volim Itala Calvina, Clarice Lispector, Georgesa Pereca, Alaina Robbe-Grilleta, Ursulu Le Guin, Philipa K. Dicka, novi val američkih eksperimentalaca poput Blakea Butlera, Johannesa Goranssona, Shirley Jackson, Bena Markusa. Uglavnom, popis ide u nedogled, jako volim i stripove, šund, b-filmove koji su riznice skrivenih blaga. U njihovim promašajima, skriva se odgovor na sve. Zatim, tu je i Zoran Roško kojeg smatram jednim od najlucidnijih, najkreativnijim piscem i teoretičarom uopće. Kad sam davno, naišao na njegove tekstove u Arkzinu, nisam mogao vjerovati s kojom lakoćom i gotovo poetskim senzibilitetom on uspijeva kompleksne ideje objasniti na jednostavan i jedinstven način, a da pritom ne izgube ništa od svoje esencije. Ponovit ću još jednom. Zoran Roško je jedini razlog zašto još vjerujem da postoje svemiri vrijedni istraživanja.
Za razliku od vaših prijašnjih filmova, “Rebus” je cjelovečernji film. Koliko je trajao taj kreativni proces?
Prije sam radio filmove tako da bih jednostavno sjeo za kompjutor i počeo praktički ni čega slagati scenu za scenom. To je zanimljiv način rada, jer nekako zaobilazi onu racionalnu intenciju kontrole uma nad kreacijom. U jednom trenu, stvari se počnu događati same od sebe te se u nekom intuitivno asocijativnom nizu nadopunjavaju. Kasnije sam čak počeo pisati scenarije, pa i crtati knjige snimanja. To se odnosi na filmove od “Amnezijaka na plaži”, uključujući “Astronauta od perolaka”, “Nepoznate energije” i “Slučajnu raskoš”. Za film koji sad pripremam, pod radnim nazivom “Svi operateri su trenutno zauzeti”, nacrtao sam kompletni strip od 230 stranica. No za bilo koji od navedenih filmova, prethodili su kilometri tekstova, skica, raznih fragmenata i fusnota iz kojih sam iscijedio ono najbitnije za film. Dosta mi je u tom procesu pomoglo shvaćanje forme pisanja i važnosti scenarija za razradu filmova. Ako odete na IMDb i otvorite scenarij za npr. film “Terminator”, shvatit ćete o čemu govorim. U tom obliku, po mojem mišljenju, taj scenarij djeluje bolje i luđe od Cameronova filma u konačnici.
Borba protiv sustava i neodustajanje od individualnosti teme su koje se nameću u “Rebusu”. Koja poruka ti je bila najbitnija?
To je na prvom mjestu spontani prikaz mojeg doživljaja ovog vremena pretočen u fikciju. To je više film iskustva, nego film s porukom. Uopće mi je teško izdvojiti išta od milijun stvari utkanih u film. Od prvog filma u povijesti do danas, a uzmimo još u obzir i fraktalnu hiperprodukciju streaming servisa danas, manje-više smo vidjeli sve, i po više puta. Iskustvo gledanja je sada svedeno na nivo masaže, to više nije domena zabave, a kamoli umjetnosti, već neuroznanosti. Nebrojeni filmski tropi, klišeji i obrasci već su toliko apsorbirani u našim bićima, da taj videosignal putuje našim mozgovima poput fliper kuglice aktivirajući niz preset responsnih centara, poput najluđeg scenarija iz “Golog ručka” Williama Burroughsa. To je Program. To je Cronenbergov “Videodrome” To je pijana poezija Jima Morrisona. To je legalni opijat za preživljavanje svakodnevice 21. stoljeća. Što gledamo večeras? Aha, nova sezona. Dodaj mi taj čips! Ne taj, onaj drugi s okusom gorčine.
Osim filmova radite glazbu, spotove, reklame... Na koje ponude pristajete? Što bih to, recimo, ja morao ponuditi da mi napravite reklamu?
Trebali biste mi ponuditi nešto za režije i ponešto za režiju. Nedavno sam čitao po tko zna koju biografiju Philipa K. Dicka. Onima koji znaju nešto o tom famoznom piscu, poznato je kojim suludim tempom i za koji sitniš od honorara je taj čovjek napisao na stotine priča i nešto manje romana, često jedva spajajući kraj s krajem. Dosta umjetnika može se poistovjetiti s tom pričom. Iskreno, jedino što me zanima i gdje sebe nalazim, to je moja umjetnost, znam da po tome nisam nimalo ekskluzivan, ali to prethodi svemu ostalom što radim. Odatle dolaze sve moje ideje i energija. Reklama sam napravio i previše, i prije 10-ak godina sam konačno izašao iz te dimenzije x. Mikro-kmetovi, kako kaže Douglas Coupland, s time da je moje radno mjesto bilo još nekoliko katova niže, u strojarnici, gdje smo čađavih lica danonoćno ubacivali u peći PowerPoint tabele, pdf mood boardove i opaske klijenata te pržili najfiniji digitalni opijum za TV mase. Kad je Frédéric Beigbeder napisao roman “129,90 kn”, o mračnoj strani reklamnog svijeta, ja sam to već živio, ali iz perspektive Alana Forda. A kad bih umoran stigao kući, nastavio bih raditi svoje filmove koje bih pred jutro, prije spavanja uploadao na kanal Vimeo. Spotove volim raditi ako mi se svidi pjesma ili osjetim dobru vibru ljudi iza tih pjesama. Volim raditi špice za Motovun film festival koje radim još od 2008. godine.
Koja je razlika u radu za neku organizaciju ili korporaciju? Je li u komercijalnom poslu potrebno raditi kompromise?
Hm. Ovaj bombon se teško odmotava. Do sada u izradi svojih filmova nisam morao raditi nikakve kompromise. Ali, to je jedna autorska kategorija, eksperimentalnog filma namijenjenog festivalima. Ako mi jednog dana ponude da režiram novog “Aliena”, možda ću trebati revidirati svoj stav.
Čini se da se kod vas radi o jednoj umjetnosti koja će u vrlo kratkom vremenu biti vrlo tražena, to je već́i sad. Može li umjetnik poput vas, snažno konceptualan, živjeti u ovom svijetu prekrivenom pandemijom, trampizmom i sličnim nesrećama, a njegova umjetnost preživjeti u svojem originalu?
Svijet je oduvijek bio snažno konceptualan u svojim uprizorenjima svih nesreća i nedaća na koje možemo pomisliti i onih koje nas zaskoče bez najave. Pada mi na pamet internetski mem, gdje je prikazan svijet u plamenu i Will Pharell koji s druge stane dovikuje “treba li netko eksperimentalne glazbe?” Jednom davno dok sam bio u muzeju Louvre, gledajući sve te slike i skulpture, ali ne u smislu povijesnog nasljeđa inauguriranog u spektakl umjetničkog kapitala i slično, već na emocionalnoj ili duhovnoj razini, razmišljao sam o svim tim slavnim, poznatim i neznanim ljudima iza tih radova, gdje nije bilo razdoblja koje nije bilo obilježeno ratovima, kugama i drugim nedaćama te sam osjetio nevjerojatno olakšanje i spokoj. Svjedočio sam na neki način, neuništivosti ljudskog duha, koliko god ofucano ta fraza zvučala. U tom trenutku, dok sam hodao u tišini katakombi s egipatskim eksponatima, ona neka egzistencijalna tjeskoba, strah od smrti, potpuno je nestala. Nisam religiozna osoba, ali taj osjećaj u tom trenutku, najbliže je onome što za mene predstavlja umjetnost. Možda mi jednog dana velika lova začepi usta, ali o tom potom.
Što ako dođe nominacija? Hoćeš li ostati Dalibor Barić ili će se ipak dogoditi transformacija?
U ovom trenutku ne želim uopće razmišljati o svemu što se može dogoditi na tom planu. Uzevši u obzir da se u “Slučajnoj raskoši” de facto radi o jednom antifilmu, ekvivalentu Marcel Duchampom pisoaru, već je sasvim dovoljan razlog za veselje. Film, svojom produkcijom, sadržajem i formom nije samo radikalno drukčiji u odnosu na studija poput Pixara, već je svojevrsni uljez u okvirima onog što ljudi inače smatraju animiranim filmom. U ovom trenutku, neovisno o Oscaru, osjećam se potpuno sigurnim u onom što radim i što želim . Još prije “Slučajne raskoši” napisao sam scenarij za dugometražni film, naziva “Svi operateri su trenutno zauzeti”, za koji bih volio napraviti svoj sljedeći film. Riječ je o prilično konvencionalnoj strukturi priče, iako i dalje u sferi metafikcionalnog izričaja, ali s puno većim srednjostrujaškim potencijalom.