Davne je 1928. Maksimilijan Paspa, strastveni fotograf i filmski entuzijast, a po zanimanju stomatolog, osnovao s Oktavijanom Miletićem, snimateljem i redateljem, sekciju kino-amatera koja će 1935. prerasti u Kinoklub Zagreb. Vođeni idejom da film, tada vrlo skupu razbibrigu dostupnu samo odabranima, približi svim ljubiteljima te umjetnosti omogućivši im pristup opremi koja je u to vrijeme bila čisti luksuz. Ta je ideja filma za sve, ostala sadržana u samoj srži Kinokluba do danas, 91 godinu kasnije.
– Oni su uspjeli zapravo osnovati udrugu koja je omogućavala ljudima da se tada bave jednom elitnom profesijom, što je tada bio film i tako započinje svojevrsna demokratizacija te djelatnosti – ispričao nam je Tomislav Šoban, filmski redatelj i sadašnji predsjednik Kinokluba.
Sa svojih 91 godinu, Kinoklub je najstariji klub filmskih amatera u jugoistočnoj Europi, a u povodu te jubilarne godišnjice, odlučili su izdati i monografiju simpatičnog naziva “Čisti amaterizam”.
– Kinoklub, iako ima dugu tradiciju, nije tradicionalna organizacija, pa nam je bilo fora da ne izdamo knjigu za okruglu godišnjicu, nego da se protegnemo na 91. Putem smo shvatili i da nemamo baš kapacitet da pokrijemo sve te godine jer je to ipak ogromno razdoblje, pa smo se odlučili fokusirati na dio povijesti Kinokluba od 90-ih, dakle od nezavisnosti Hrvatske – kazao nam je Luka Ostojić, kinoklubaš i urednik monografije.
A ratne su devedesete bile itekako turbulentne za Kinoklub, koji se s nastankom nove države trebao iz temelja reformirati. U bivšoj Jugoslaviji, naime, cvjetao je filmski amaterizam, prije svega zbog socijalističke inicijative “tehnika narodu” zbog koje je princip funkcioniranja Kinokluba kao organizacije koja besplatno daje tehniku svim građanima i budućim amaterima, organizira edukacije i radionice, bio puno prihvaćeniji i više podupiran. Kinoklub je još od početka 60-ih do početka 70-ih godina prošlog stoljeća bio iznimno mjesto koje su prepoznali i brojni strani filmaši i kritičari – jer je upravo ondje nastao hrvatski pokret filmske avangarde – antifilm.
– Tada nastaje grupacija autora, među kojima su bili Mihovil Pansini, Tom Gotovac, Vlado Petek i mnogi drugi, koji zapravo počinju promišljati amaterski film kroz umjetničku vrijednost, vodeći se mišlju da ne treba kopirati ustaljene norme, nego ih zapravo dovoditi u pitanje – priča nam Šoban, dok Ostojić dodaje kako je to bila prekretnica u filmskom stvaralaštvu, jer su oni taj medij koristili na potpuno drukčiji način no što je bilo uobičajeno i prihvaćeno.
– Ti su filmovi proizlazili iz raznolikih eksperimenata i oni zaista nisu bili ni blizu igranom filmu ni ičemu što su ljudi tada prepoznavali kao film. Odličan primjer takve prakse je film-performans iz 1965., “Kariokineza” autora Zlatka Heidlera koji je tijekom projekcije filma palio vrpcu u projektoru, a gledatelji su na platnu zapravo gledali spaljenu vrpcu – objašnjava nam.
Međutim, kada su nastupile 90-e, došlo je do svojevrsne smjene generacija – stariji kinoklubaši su otišli, sve je ostalo na novoj, mladoj generaciji, a zatim je došao i rat.
– Kada se promijenila tehnologija, došao je VHS i film više nije bio isti. Starija ekipa se toga prepala i na neki se način nisu znali s time nositi. Tu se događa ta smjena, a i zbog rata se dogodio jedan jaki rez te je sve ovisilo zapravo o jednoj osobi, Alanu Bahoriću, koji je sa svojih 20 godina postao predsjednik Kinokluba – govori Šoban. Bahorić je ubrzo shvatio da je veoma bitno da uz sebe ima educiranu osobu koja će podučavati amatere kako da barataju opremom, nemaju straha od nove tehnike i nastave raditi filmove. Ta je osoba bila Vedran Šamanović, profesionalni snimatelj i autor, a njih dvojica Kinoklub uvode u novo doba. U klubu se ubrzo pojavljuje i drugi Vedran, Vedran Šuvar, koji donosi sa sobom viziju kako dodatno organizirati klub i jasno postavlja ideologiju amaterizma kao umjetničke slobode.
– Svi znamo da amaterizam ima negativne konotacije, kao nešto što se radi ofrlje, loše, nestručno... a Kinoklub pokušava progurati priču da je filmski amaterizam zapravo rađenje filma iz ljubavi, nešto što treba poticati te da takav film nije nužno ni lošiji ni drukčiji od profesionalnog filma. I da osim što nudi besplatnu tehniku, nudi i prostor u kojem se okupljaju zaljubljenici u film i zajedno iz te ljubavi rade filmove. Tako je i ova knjiga na neki način doprinos tome da se s amaterizma skine stigma – zaključio je Ostojić.
I opet su bili kvalitetniji filmovi i kvalitetnije serije nego danas.