Intendantica Dražena Vrselja kaže da je unatoč pandemiji i ograničenjima živahno: Iza nas je premijera “Višnjika” u koprodukciji s kazalištem Gavella, pa “Udovice” proteklog petka, pripremamo i veliku ansambl-predstavu “Dječak koji je govorio Bogu”, o holokaustu. Još uvijek imamo Zoom probe, idemo dan za danom... Dražena Vrselja intendantica je HNK u Osijeku, a tu je ulogu preuzela 1. travnja 2019. Do mjesta intendantice, prve u povijesti osječkog HNK, ova se ekonomistica penjala tijekom 33 godine rada u toj kazališnoj kući. Iza nje su gotovo dvije godine mandata, u kojem je osječko kazalište pogodila i velika tragedija – poginuo je glumac Aleksandar Bogdanović, ali je stiglo i veliko priznanje – Sandra Lončarić postala je nacionalnom dramskom prvakinjom.
Posljednji put kad smo razgovarale, a tek ste postali intendanticom, zatekla sam vas kako se u telefonskom razgovoru odlučno protivite kupnji skupljih čarapa glumcima za predstavu. Kakva je situacija danas, biste li sada dali više novca za čarape?
Da, pristala bih na skuplje čarape. Pozitivno smo završili proteklu godinu, što je jako važno, jer je HNK u Osijeku u sanaciji gubitka. U nacionalnoj je kući najvažnija programska produkcija, sve je ostalo izvedenica. Mi nismo profitabilna firma, a kad si u programu sanacije, naravno da je svaka kuna važna jer je to novac poreznih obveznika, Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije. Mi smo, inače, jedini HNK koji financiraju Grad i Županija i, naravno, Ministarstvo kulture, u drugim nacionalnim kućama to čine Grad i Ministarstvo. Što se čarapa tiče, tu 2019. godinu, kada sam razgovarala o njima, završili smo s milijun i pol kuna u plusu, strašno smo smanjili akumulirani gubitak, realizirali velike predstave, kao što je ambijentalna izvedba “Donjodravske obale” po tekstu Drage Hedla na Osječkom ljetu kulture, kada se gradila pozornica nosivosti 25 tona. Iste smo godine ostvarili i koprodukciju s cijenjenim Operetnim teatrom Budimpešta, u “Kneginji čardaša”, što zaista ne može svatko. I onda je stigla 2020., s optimističnim planovima, no nažalost, poginuo je naš Aleksandar Bogdanović, pa se dogodio koronavirus i apsolutno se sve srušilo... Samo je nas pet-šest iz uprave, svojevrsni krizni stožer, dolazilo u kazalište.
Kako je biti na čelu kazališta koje je lani dva mjeseca bilo zatvoreno, a posjetitelji su se potom, pa i danas, u zgradu puštali “na kapaljku”?
Svake sezone imamo lajtmotiv, a za sezonu 2020./2021. vrlo smo promišljeno upotrijebili riječ koja se, kasnije se pokazalo, neprestano provlači medijima, ali i svim aspektima života, a to su izazovi. Mi smo to nazvali “Izazovima unatoč, udahnimo umjetnost” jer je doista zabranjeno puno toga. Neusporedivo je teže voditi kazalište, ali nije samo nama teško – svatko se u svojoj branši bori, od sporta, preko gospodarstva pa do kulture. Zahvalna sam i sretna što kazalište ima svoju vidljivost i publiku, ma koliko god je to teško. Trenutačno nam je dopušteno najviše 80 posjetitelja. Pronašla sam nedavno na mobitelu stariju fotografiju punog kazališta i dugo je promatrala... Ja inače jako malo spavam, malo jedem i puno razmišljam, vjerujem da su sve to dijelom i posljedice stresa. Ne sviđa mi se što sam se nekako naviknula na situaciju koja nije prirodna: da je kazališna dvorana prazna, da su u njoj lutke koje smo postavili kao gerila-marketing za predstavu “Barun Trenk”. Nasnimili smo pljesak da ostavlja dojam kao da je puno gledalište. No trudimo se, živahno je, iza nas je premijera “Višnjika” u koprodukciji s kazalištem Gavella, pa “Udovice” proteklog petka, pripremamo i veliku ansambl-predstavu “Dječak koji je govorio Bogu”, o holokaustu. Još uvijek održavamo Zoom probe, idemo dan za danom...
Prošli ste i Domovinski rat u kazalištu, u kojem se inače zaposleni još od 1986., podsjeća li vas vrijeme pandemije na ratno doba?
Ne. Sin mi je imao godinu i pol kada je pao Vukovar, nisam tada bila u Osijeku, vratila sam se u grad 21. siječnja 1992., padale su granate, vukli smo se po podrumima, i svjedočila sam kada smo igrali predstavu “Koraci” i “Dobrodošli u rat”. U predstavi su svirale sirene pa, kad smo za vrijeme nje začuli sirene, mislili smo da je to dio izvedbe. Međutim, bila je to stvarna uzbuna u gradu. No lakše mi je tada bilo raditi i planirati nego sada, koliko god to zvučalo nevjerojatno, pa i grozno. Imamo trenutačno zacrtan plan do konca lipnja, no on će se promijeniti tko zna koliko puta. Prosinac nam se izmijenio barem deset puta. Mantra nam je tjedan jer dalje ne možemo jamčiti da se netko neće razboljeti. No nismo mi u ništa većim problemima nego kazališta u Splitu, Rijeci ili Zagrebu, svi se snalaze kako znaju.
Dvije su godine mandata iza vas. Prva ste žena na čelu HNK u Osijeku u njegovoj 114 godina dugoj povijesti. Što ste radili drukčije nego vaši muški prethodnici, je li se nešto pokazalo kao prednost baš zato što je žena intendantica?
Kad čuješ “prva žena u 114 godina”, na prvu te zaista ispuni užasom iako ja nisam neka feministica. Jako dobro znam što mogu, a što ne mogu i nemam problem muških i ženskih poslova. Ne bih htjela govoriti o bivšim intendantima, koje jako cijenim, utkali su svoje godine rada i vještine u ono što ja sad nasljeđujem. Ne znam što bi moji suradnici rekli, posebice o mojoj granici upornog i tvrdoglavog, ali mislim da sam uvijek za razgovor, volim saslušati prijedloge, a smatram i da sam pedantnija. Najradije bih govorila o programu, vrlo argumentirano mogla bih braniti svoje boje, ali kad se okrenem, mislim da će nekome tko dođe iza mene biti puno lakše nego meni. Ostavljam im, uvjerena sam, vrlo čist i ulašten put, posložila sam sve što se posložiti dalo, od kolektivnog ugovora do toga da je mladima otvoren put za napredovanje. Nešto nisam napravila samo iz neznanja. Mukotrpan je to posao i sigurna sam da ga žene rade drugačije, s puno više strpljenja, a to košta, na način da moram svakoga saslušati, čak i onda kada mi ono što govori zvuči neprihvatljivo. Menadžer u kazalištu više treba biti lider, a lider i menadžer nisu isto.
Poznato je da inače ne dijelite poslove na muške i ženske pa, primjerice, sami, rastavljate šaltere, lijepite tapete...
Tako sam odgajana, ni za moju mamu nije postojalo “ne može se”. Usto, nas smo dvije sestre u obitelji, a ja sam bila prva kći, i to “tatina”, jako sam vezana za njega. Inače, u kazalištu se tako posložilo da je zamjenica intendantice žena, šefica marketinga je žena, kao i šefica financija, ravnateljica Drame...
Dogodilo se i nešto pozitivno u teškoj godini, Sandra Lončarić postala je nacionalnom dramskom prvakinjom, opet prvom u povijesti osječkog HNK...
Naša Sandra taj prefiks nacionalne prvakinje nosi časno i pošteno, zaista zasluženo, i lijepo je da HNK u Osijeku ima nacionalnu prvakinju, ili prvaka, sasvim svejedno.
Ima li osječki HNK status kakav smatrate da zaslužuje, nacionalno gledano, ili se još uvijek treba dokazivati?
Nije pozicija HNK u Osijeku pitanje geografske širine i dužine, nego je pitanje svijesti posjetitelja i ljudi koji se bave kulturom što oni o HNK u Osijeku misle. Nikada nisam imala osjećaj da su Osijek i naš HNK na margini. Ako smo ostvarili koprodukciju s nacionalnim kazalištima u Rijeci i Splitu, pa s Gavellom, ako smo napravili odličnu predstavu s kolegama u Vinkovcima (nema malih i velikih kazališta), pa surađivali s budimpeštanskim Operetnim teatrom, a imamo prijedloge i za rad s jednim kazalištem u Poljskoj, onda se ne mogu osjećati da ne predstavljam reprezentativnu kazališnu kuću. Možda bi netko sa strane mogao dati bolji odgovor, ja samo znam da smo napravili veliki iskorak i da nas nitko neće odbiti kada predložimo: “Hajdemo zajedno.”
A imate li osjećaj da se morate više truditi nego u većim gradovima?
Veličina gradova je matematika, a matematika inače u životu određuje puno toga. Iz Osijeka i Slavonije je dosta stanovnika otišlo i mi to osjetimo po posjećenosti, a na tragu toga moramo i više promišljati o predstavama, da ne ostanemo na jednom pravcu, nego se još više raširimo, kako bi svi građani izvan Osijeka i Slavonije rekli da je naše kazalište nukleus kulturnog događanja. Činjenica je da bih u nekim trenutcima voljela da se medijska pažnja na našim programskim događanjima pojača. Primjećujem veliki pomak naše prisutnosti i medijski i među ljubiteljima kulture, no svakako bih htjela da je ona još i veća. No sigurno je u tome pandemija otegotna okolnost.
Spomenuli ste iseljavanje iz Slavonije. Odlaze li i glumci?
Kadrovske su promjene u HNK neprekidne, ljudi odlaze, prirodnim putem zbog mirovine, kao i drugih razloga, ali i dolaze, poput Duška Modrinića i Vladimira Tintora. Pogledamo li samo imena koja su obilježila hrvatsko glumište, upravo su osječko kazalište i akademija bili pravi “rasadnici”: Darko Milas, Saša Anočić, Nela Kocsis, Dubravka Crnojević, Damir Lončar, Vlasta Ramljak, Velimir Čokljat, Hrvoje Barišić... Nije nam u posljednje vrijeme otišao nitko od glumaca, dapače voljela bih otvoriti još radnih mjesta jer ima sjajnih mladih talenata koji upravo završavaju studij.
Suočili ste se prije godinu dana i s velikom tragedijom, poginuo je publici omiljeni glumac Aleksandar Bogdanović...
Bogdanović konstantno nedostaje u ansamblu, bio je izvrstan glumac, jednostavno je nezamjenjiv. Nadamo se da će se s vremenom pojaviti netko tko će pomoći ispuniti tu prazninu.
Koja vam je predstava san, u smislu da biste je htjeli realizirati na osječkoj pozornici?
Od dramskih predstava to su “Braća Karamazov”, a od opernih ili mjuzikla “My Fair Lady”, ali za njih su skupa autorska prava.
Stigli ste u kazalište ravno s fakulteta, s 23 godine, koliko vam je ono bilo izazov kao mladoj ekonomistici, i zašto baš kazalište?
Ja sam inače društvenjakinja po vokaciji. Kao mlada djevojka redovito sam odlazila u kazalište, i kao studentica bila sam abonent, jako sam voljela operu. Završavala sam taman studij kada sam došla na razgovor jer sam htjela volontirati u kazalištu. Stjecajem okolnosti, valjda je nebo tako posložilo, ostala sam. Da ponovno upisujem fakultet, vjerojatno ne bih odabrala ekonomiju, nego nešto bliže kulturi. Vrlo brzo sam postala voditeljica marketinga u kazalištu, a prošla sam skoro sve stepenice. Uvijek si postavim izazove, a tjeram i druge na aktivnost, što je možda malo iritantno...
“Tjerate” li ih i na trčanje? Poznato je da ste zaljubljenica u taj sport.
Sport mi je izvrstan ispušni ventil, obožavam trčati i ići u teretanu. Ima puno glumaca koji trče, a to ili voliš ili ne voliš, ne možeš nekoga natjerati. Aleksandar Bogdanović bio je moj partner za trčanje. Svojedobno smo, kao kazalište, trčali za ozdravljenje našeg Ivana Ćaćića.
Koje vam je razdoblje u karijeri u kazalištu bilo najteže?
Ne bi nitko vjerovao, nisu mi najteži bili počeci, nego je to sada, doba COVID-19 koje traži besprijekornu organizaciju, planiranje, odgovornost za zdravlje ljudi, što je imperativ, a s druge strane ne smijemo dopustiti da kazalište usahne. U tome “ne može se, ne smije se” moramo pronaći ipak nekakav prostor postojanja svih nas. Jako mi je bilo teško i kada sam se prvi put upustila u intendanturu, negdje 2014., zbog političkih igara kojima ja nisam dorasla.
Pandemija je utjecala na to i da se kazališta brže digitaliziraju, predstave su se prikazivale online. Kako nakon korone? Treba li ponuditi više takvih sadržaja ili je taj pristup možda prijetnja klasičnom kazalištu?
Redovno sam posjećivala kina i gledala predstave iz Metropolitana. Opet ćemo se vratiti na pitanje je li ljepši osjećaj da sam u Metropolitanu u 15 sati popodne i pratim ih uživo ili kad sjedim u kinu, premda ih tamo gledam u izvrsnoj tehnologiji, koja je apsolutno vrh. No iznad tog vrha postoji osobni užitak i prisutnost u kazalištu. Pokazalo se to i na primjeru online nastave, i djeca kažu kako im ništa ne može nadomjestiti njihove učitelje i prijatelje. Možemo imati vrhunske kamere i prijenose, no po meni, ništa ne može nadomjestiti klasičnu kazališnu predstavu, dvoranu, publiku i aerosol. Kazalište može funkcionirati jedino ako mi jedni druge vidimo i osjetimo. Alternativa tome mogu biti samo ambijentalne izvedbe. Uostalom, kazalište postoji dvije i pol tisuće godina.
Što je s najavljivanom velikom obnovom kazališta?
O velikoj obnovi kazališta znam onoliko koliko čitam iz vijesti. Posljednja je informacija iz razgovora s ministricom Natašom Tramišak da imamo ishodovanu građevinsku dozvolu koja će uskoro isteći, moramo je produljiti. Zgrada je u jako lošem stanju, treba temeljitu obnovu, sredstva koja su na raspolaganju za investicije od ministarstva i osnivača pokrivaju samo najnužnije. Dotrajalo je krovište, curi, no stvar je i u lošem tonskom ili rasvjetnom pultu. Kada krene rekonstrukcija, sve se mora iseliti i trebat će najmanje godinu i pol do dvije, u savršenim uvjetima, da se sve odradi.
Osmislili ste program pripreme za maturu koji je odlično odjeknuo u Hrvatskoj. Planirate li nešto slično i ove godine?
Projekt na koji smo posebno ponosni, a nastao je u teškim danima, jest “HNK u Osijeku za maturante”. Realiziran je kroz virtualne premijere književnih ulomaka, a namijenjen ponavljanju gradiva iz djela propisanih za polaganje državne mature za esej iz hrvatskog jezika. Ovaj projekt pohvalilo je Ministarstvo kulture i medija RH, a podržan je od Upravnog odjela za obrazovanje Osječko-baranjske županije, kao i od učenika i struke. Zaklada “Slagalica” dodijelila je za ovaj projekt HNK u Osijeku Nagradu Johann Kohlhoffer za filantropa godine, a putem službenog YouTube kanala HNK u Osijeku doprli smo do više od 25.000 učenika. Planiramo nešto slično i za iduću maturu.
Imate li koji “adut u rukavu”, kako privući mlađu publiku u kazalište?
Nama je mlađa publika vrlo važan segment koji već postoji zato što se dugo godina bavimo načinom na koji privući mlade ljude. Jako sam zahvalna i puno radimo s njihovim profesorima koji su neizostavan dio edukacije i pripreme mladih ljudi, jer teško je očekivati da će netko doći gledati dramski tekst nepripremljen. S druge strane, baš nam se u ovo vrijeme koronakrize, kad imamo problem izvođenja scensko-glazbenih događanja, dakle opere, operete i mjuzikla, više nego ikad sviđa ideja da radimo edukativne programe. Posebno bi bilo zanimljivo educirati učenike četvrtog, petog i šestog razreda osnovne škole za operne predstave, naučiti ih kako nastaje opera i pokazati im da ona nije nikakav bauk. Svakako bih voljela postaviti dječju operu, a ne pamtim kada ju je HNK u Osijeku imao. Djecu se, inače, odmah dovodi na “Eru s onoga svijeta”, koji uopće nije lagana opera iako je takvo uvriježeno mišljenje, zbog folklornih elemenata i narodske teme. Što se tiče školaraca, već nekoliko godina Osječko-baranjska županija financira trošak prijevoza učenika iz cijele županije na predstave, što se pokazalo jako dobrim jer zapravo nije problem naša cijena ulaznica – skuplji zna biti prijevoz autobusom.
Kakav je omjer mladih i starijih glumaca u kazalištu?
Nama zaista nedostaje starijih muških glumaca, jedini je Davor Panić, koji je uvijek bio izvrstan, a sad je ostao sam i osamljen. Stvarno bi nam trebao jedan glumac te dobi. Što se tiče mlađih, nedostaje nam glumica. Ivana Gudelj Tešija i Ivana Soldo Čabraja imaju 30-ak godina, no mlađe glumice nekako ulaze u kategoriju do 28 godina.