Karizmatični njemački redatelj i dugogodišnji ravnatelj Berliner Volksbühne am Roxa-Luxemburg-Platz Frank Castorf bio je najzvučniji gost Festivala svjetskog kazališta. Nakon premijere u Moskvi na otvaranju festivala posvećenog 150. godišnjici Čehovljeva rođenja, kada su u publici sjedili Putin i u međuvremenu smijenjeni gradonačelnik Moskve Lužkov, Castorf je i Zagrebu pokazao predstavu “U Moskvu! U Moskvu!” utemeljenu na Čehovu. Castorf je u svome aktivističkom stilu, u kojem je ideja važnija od teksta, u jednu predstavu umiješao “Tri sestre” i “Seljake” suprotstavivši tako aristokratsku onoj seljačkoj Rusiji.
Imitacija Chaplina
– Gledao sam publiku u Zagrebu kao što sam gledao publiku u Moskvi. Zadovoljan sam jer mi se čini da publika u Zagrebu ne dolazi u kazalište s akcentom “lifestylea”. No, reakcije na predstavu bile su slične. Neki su predstavu prihvatili, neki je potpuno odbacili. Meni je najveći kompliment u Rusiji bio kada su kritičari rekli da im se čini da se vratio Visocki – rekao je Castorf na povremeno dramatičnom susretu s novinarima kada je dokazao da je vrstan glumac jer je zastrašujuće dobro imitirao Chaplina iz nimalo karikaturalnog filma “Veliki diktator”. Tim je malim šokom htio dočarati da njemački jezik može zvučati vrlo grubo, a usput se prisjetio da je ruska premijera predstave “U Moskvu! U Moskvu!” održana baš 22. lipnja, na dan kada je Hitlerova Njemačka stupila u rat sa Staljinovim Sovjetskim Savezom.
Neartikulirani glasovi
Castorf je u Zagrebu rekao da ga ne zanima psihološki nego psihoterapeutski pristup glumi. Stoga njegovi glumci i u Čehovu, kojeg je za moskovski festival radio prvi put u životu, glume punim plućima, tj. viču i urliču jedni na druge bez ikakve scenske tišine na sceni. Neartikulirani glasovi njemačkih glumaca koji glume na više jezika te agresija koja je posljedica glasovne kakofonije, po Castorfu, glas su umjetničkog prosvjeda protiv stvarnosti i zaboravljanja povijesti.
– U Volksbühneu, koji smatram svojim privatnim kazalištem, nakon Drugoga svjetskog rata Rusi su ugradili mramor iz Hitlerova ureda. U tom teatru hodamo po mramoru kojim je hodao i Hitler – ističe umjetnik kojem je povijest iznimno važna u kazališnom radu.
Prisjetio se Castorf i redateljskih početaka u DDR-u u kojem je uspjeh predstave ovisio o mišljenju političkog patrijarha.
– Zabranjivali su mi svaku drugu predstavu i ta pozicija uopće nije bila loša. Bili smo mitska bića, osjećao sam se kao Robin Hood ili David protiv Golijata. Otkada vodim Volksbühne, trudim se da nam zabrane predstavu, barem je jedna mogla biti zabranjena, ali to se nije dogodilo. Ne govori to o demokratičnoj vlasti u Njemačkog nego o ravnodušnoj vlasti – kaže Castorf koji tvrdi da su danas velike teme zamijenjene banalnim.
– Danas se bavimo zdravom prehranom i zdravim životom, raspravljamo smije li se ili ne pušiti cigareta u zatvorenim prostorima. To su teme našeg vremena.