Cvijeta Job (1924.-2013.) nije samo ilustrirala bajke, ona ih je stvarala kistom. Njezino fantasy-slikarstvo ostvareno je u minijaturnim formatima, ali dalo je slikaricu grandiozna formata u našoj kulturnoj baštini. Generacije su odrasle uz njezinu viziju bajki Ivane Brlić-Mažuranić, a uoči stote godišnjice rođenja slikarice, koja se obilježava iduće godine, u Galeriji umjetnina u Splitu sinoć je otvorena izložba njezinih minijatura te predstavljena monografija "Cvijeta Job-majstorica minijature" autorica Branke Hlevnjak i Rhee Ivanuš. U knjizi su sažele bogat opus umjetnice, ali i široj javnosti otkrile manje poznate detalje iz njezina života, a ne bi je bilo, kažu, bez pomoći Stane Jeličić, kćeri Cvijete Job iz njezina prvog braka s pjesnikom Živkom Jeličićem, i Vesne Balabanić, kćeri iz drugog braka sa slikarom Zdenkom Balabanićem, koje su sačuvale majčinu ostavštinu, svako pismo, nagradu...
I u Galeriji umjetnina bit će izložene slike iz obiteljske ostavštine jer mnogi originalni njezini crteži, poput primjerice onih za bajke Ivane Brlić-Mažuranić, zahvaljujući suludim ugovorima po kojima su nekoć nakladnici imali pravo zadržati originale autora, godinama su naprosto nestali i ostale su samo reprodukcije.
- Mi stariji odrasli smo na njezinim ilustracijama, ja od najranijeg djetinjstva pamtim i papirnate lutkice koje su se odijevale, a koje je također radila Cvijeta Job, ali novije generacije više ne mogu kupiti njezine slikovnice koje je nekoć objavljivala Mladost, tako da je bilo vrijeme da se rad i život te umjetnice ukoriče na jednome mjestu - kazala nam je povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak i nastavila:
- Cvijeta Job doista je jedna od naših najvećih ilustratorica i minijaturistica. Njezina specifičnost je da je ilustracije radila u omjeru 1:1, da je u to doba kada je počela, a to su četrdesete godine 20. stoljeća, opremala kompletne knjige jer tada još nije bilo kompjutorskih pomagala, slikala je i inicijale i bordure i kompletne naslovnice, svu tu iluminaciju koja nalikuje na srednjovjekovne manuskripte. I to je radila vrhunski, vrlo pedantno i originalno. Boje je podlagala, a preko njih najtanjim kistićem stvarala gotovo čipku i svojim ilustracijama time davala grafičku ljepotu koja ih je činila jedinstvenima.
Branka Hlevnjak za života umjetnice priredila je nekoliko njezinih izložbi, obavila s njom brojne razgovore, pa i intervju za Večernji list, i kaže da je bila zgodna sugovornica, pomalo već sjetna u svojim starijim godinama. Ono što je kod nje bilo karakteristično, kaže, i što je stvaralo tu sjetu bilo je trajno sjećanje na Drugi svjetski rat. Upravo zbog tih njihovih susreta tijekom godina i u monografiji je Branka Hlevnjak dala Cvijeti Job puno mjesta da govori u prvom licu jer joj se to činilo, kaže, točnije, istinitije i intimnije.
Dakle, Cvijeta Job rođena je u Beogradu 1924. u braku dubrovačkog slikara Ignjata Joba i Živke Cvetković, makedonskog podrijetla, tada studentice filozofije i komunistice koja će kćeri kasnije davati da čita Gorkoga. Kad je Cvijeta navršila četiri godine, obitelj se seli u Supetar na Braču, gdje ona završava pučku školu. Otac je u najranijoj dobi uočio njezin slikarski talent i usmjeravao je da postane slikarica, a nakon njegove prerane smrti majka je nastavila s tom idejom i tako je i bilo.
"S ocem sam provela djetinjstvo. Kad mi je bilo jedanaest godina, on je umro. Živjeli smo u Supetru na Braču. Ondje je imao atelijer i ja sam provodila vrijeme u njemu. Dok je on slikao, ja bih također nešto crtala i slikala. Tako sam upijala sav njegov način gledanja i slikanja, a to mi je ostalo do dana današnjeg. Evo, tu sam jednu skicu radila koja podsjeća na njega. Sve je podsjećalo na moga oca. To me počelo proganjati da je direktor Moderne galerije u Rijeci Vižintin rekao: 'Pa vi slikate kao vaš tata!'. E, onda me to zaustavilo na tom putu (op.a. 1954.). Do tada sam radila velika ulja na platnu. Počela sam raditi minijature da se više razlikujem od njega", citirana je u knjizi Cvijeta Job.
Od 1936. kada joj umire otac Cvijeta živi s majkom u Splitu gdje pohađa gimnaziju. Godine 1937. izlaže i u Salonu Galić na Izložbi najmlađih. U gimnaziji, okupacijom Italije, počinju i njezini politički problemi zbog kojih će završiti u zatvoru pa u partizanima i tu započinje razdoblje života koje će je trajno obilježiti.
- Naime, kao mlada gimnazijalka Cvijeta je doživjela tešku traumu kada su joj strijeljali prijatelje, doslovno djecu koja su se suprotstavila talijanizaciji imena gradskih ulica nakon talijanske okupacije Splita 1941. Mladost se pobunila, sastajali bi se i pjevali "Marjane, Marjane, što barjak ne viješ" zbog čega bi dobili batina, a dvoje učenika koje su ulovili su strijeljali. Jedan od tih njezinih prijatelja bio je Ranko Orlić. Jako je tužno da su iz neznanja školu u Splitu koja se zvala po Ranku Orliću, koji je bio najhrabriji među tom mladeži i koji je stradao jer se istaknuo za hrvatstvo, 90-ih preimenovali i s nje skinuli sjećanje na njega - govori Branka Hlevnjak pa nastavlja:
- I Cvijeta je u imeniku prekrižila talijanizirana imena učenika, Cvijeta je primjerice preimenovana u Flora, završila je u zatvoru nakon čega se njezina mama pobrinula da je proglase "ludom" kako bi preko prijateljskih veza s liječnicima završila u Šibeniku u bolnici, odakle je pobjegla u partizane. Sudjelovala je i u osnivanju prvog broja Slobodne Dalmacije, a bavila se političkom karikaturom, pa je konkretno na prvom broju njezina karikatura Mussolinija.
Mussolinija je prikazala kao vatrogasca koji gasi plamenom zahvaćenu Dalmaciju uz tekst: "Čudno! Što više gasim, ovaj požar se sve više rasplamsava!"
O tom razdoblju Cvijeta Job je kazala, kako je citirano u knjizi: "Moj drug Ranko Orlić strijeljan je kao komunist-omladinac u Splitu u siječnju 1942. Taj prvi teški udarac u životu podnijela sam tako što sam otišla u borbu da osvetim njegovu smrti i smrt njegovih drugova. Četiri godine provela sam u NOB-u i na raznim dužnostima. Nakon desanta u Drvaru, gdje sam radila kao član Agitpropa CK SK, odakle sam sretno izvukla živu glavu, s jednom grupom boraca prebacila sam se na Vis. Tamo sam našla drugove, kasnije kolege, slikare i kipare: Ljubu Ivančića, Dalibora Paraća, Mirka Ostoju, pjesnike Živka Jeličića, budućeg supruga, i Juru Kaštelana."
Nakon rata, u Zagrebu upisuje ALU, na što joj je Krsto Hegedušić, tada veliki autoritet, čak malo podrugljivo kazao: "Vi ste već izgrađena slikarica, što ste uopće došli na Akademiju!", aludirajući na činjenicu da je već izlagala svoje rane impresionističke radove. Neumorno je slikala i radila do smrti 2013. u Zagrebu, danas je njezino mjesto na najvišem vrhu hrvatske ilustracije i slikarstva, a dobila je i sve moguće naše domaće nagrade pa i međunarodne među kojima i mali Oskar za ilustraciju - Nagradu Hans Christian Andersen.