Rijetke su velike rock zvijezde i važni glazbenici koji beskompromisno rade ono što žele, a vlastitu imaginaciju i istraživanje pretpostavljaju proizvodnji instant-hitova. A ako i sa takvom glazbom dosežu zavidno prihvaćanje i pune dvorane, očito se radi o hrabrim iznimkama. Ako ste senzibilni za takve postupke, The Smile su bend za vas, kao i, naravno, Radiohead. Čak ako i niste, nemoguće im je osporiti izuzetnu muzikalnost i namjeru da kao uspješni glazbenici ne glume površne budale.
Umjesto toga, Thom Yorke i Jonny Greenwood iz Radioheada sa bubnjarem Tomom Skinnerom snimili su drugi album „Wall Of Eyes“ koji će opet postići veliki uspjeh, iako se radi o hermetičnom, slojevitom i zahtjevnom radu kakav ne nalazite često na top-ljestvicama. Album će biti objavljen u petak 26. siječnja, a The Smile dolaze u pulsku Arenu 15. lipnja na jedno od najiščekivanijih gostovanja godine. Podsjetimo, svoju prvu turneju prije dvije godine otvorili su rasprodanim koncertom u zagrebačkoj Hali.
Bit će ih zanimljivo gledati u pulskoj Areni, jer niti rekvijem, „crna misa“ ili karmine nisu nešto što, s pjesmama s dva albuma i vjerojatno pridodanom ponekom obradom, ova trojica ne bi mogli izvesti uspješno u prekrasnom starorimskom amfiteatru pred tisućama ljudi. Bogate teksture i pulsirajući ritam akustične gitare uvodne, naslovne pjesme „Wall Of Eyes“ - čiji videospot je režirao stari suradnik Paul Thomas Anderson - dobar su uvod u album od samo osam pjesama. Neke su i osmominutne poput predzadnje „Bending Hectic“, neke kraće, ali i pet minuta u prosjeku trajanja dovoljno im je za izdići se na razinu koju od ove dvojice i očekujemo.
I dovoljno da od ambijentalnog uvoda i zavjesa klavijatura u drugoj „Teleharmonic“ pomalo stignemo do natruha možda bliskoistočne melodike, jačeg bubnja Toma Skinnera i nekog apokaliptičnog ritma na koji Thom Yorke najbolje pleše. A voli plesati. Treća „Read The Room“ donosi jače gitarističke ekspresije Jonnyja Greenwooda, a razlomljeni ritam prate podjednako izlomljeni vokali Thoma Yorkea.
Sve je tu slomljeno, ponajviše emocije. Ako je „Kid A“ Radioheada prije više od 20 godina bio „zbogom“ starom Radioheadu, samostalni albumi Yorkea i filmske glazbe Greenwooda čini se da su ih oslobodile svih stega. Otprilike kao Nick Cave i Warren Ellis bez Bad Seeds, Yorke i Greenwood funkcioniraju kao bend i bez benda, a vjerojatno i bez dodatne panike koju donosi rad sa Radiohead. Ovako im je vjerojatno relaksiranije raditi, ali je rezultat slično uzbudljiv, poetski nadahnut, prekrasan i beskompromisan.
„Under Our Pillows“ neurotična je tema s neparnim Skinnerovim ritmom i Greenwoodovom gitarom poput ranih Gang of Four, ali plivajući vokal Yorkea nepogrešivo drži potpis i vraća pjesmu novim vlasnicima. Mala noćna, skoro klasična muzika i pasaž u sredini s Greenwoodovom lirskom progresijom akorda zvuči kao polazak vlaka čije se ubrzanje s postepenim pojačavanjem klavijatura, šumova i pulsiranja, pretvara u furioznu vožnju između kraut rock motorike i instrumentalne strane albuma „Low“ i „'Heroes'“ Davida Bowieja. A sve to u pet minuta i 14 sekundi.
Mnoge su stanice The Smile obišli albumom „Wall Of Eyes“ (XL Recordings/Dallas Records), ali je pjesma “Friend Of A Friend“, skorašnji drugi singl, svjetsku premijeru imala upravo u zagrebačkoj Hali prije dvije godine, na prvom koncertu prošle turneje. Pjesma milijunski dijeljena po mrežama (isplati se pronaći i ponovno pogledati tu maestralnu izvedbu), u novoj studijskoj verziji ostala je slična, samo aranžmanski dorađena, bez onoliko dominantnog Yorkeova klavira. S dodatnim gudačima, vjerojatno najbolja pjesma na albumu (kad ne bi bilo „Bending Hectic“) i novi klasik, čak i za visoke standarde Radioheada. Taj udar na sva čula solo gitarom i pozadinskim synthevima polako se penje iz sekunde u sekundu, Skinnerovi prigušeni bubnjevi sve drže na okupu, a nagli prekid i ukupni ugođaj podsjetili su me na „A Day In The Life“ Beatlesa.
Spomenuta „Bending Hectic“ u osam minuta penje se od prekrasnog lirskog početka do završnih Greenwoodovih distorzija koje vam eksplodiraju u glavu, ali ju i razbistre. Završna „You Know Me“ s Yorkeom na klaviru još je jedna top-tema koja potvrđuje što smo znali o njima. Nije to nikakvo prenemaganje, nego niz odličnih novih pjesama odsviranih beskompromisno i s visokim estetskim kriterijima na pameti, te delikatnim emocijama i zanimljivim tekstovima koje samo ova dvojica, skupa sa Skinnerom, mogu prodati u tolikim količinama.