Poslije serijala o najvećim hrvatskim prometnim nesrećama redatelj Arsen Oremović snimio je serijal o klasici, točnije činjenici da je klasična glazba sastavni dio naše svakodnevice mnogo više no što smo toga svjesni. Klasika nas prati od rođenja, blagotvorno utječe na dječji mozak, prati nas i na vjenčanjima, ispraća s ovog svijeta. Uvukla se u svijet nogometa, filma da i ne govorimo, pijemo koktel Bellini, jedemo jaja Berlioz i steak Rossini nesvjesni da je upravo Rossini veći dio života bio kuhar nego skladatelj, a za razliku od njegovih prpošnih i hitoidnih skladbi, jela su mu bila teška i mesna.
Tako i šest epizoda serijala "Klasična glazba za svaki dan", koji se prikazuje Prvom programu HRT-a, tematikom prati ritam života, počinje uspavankama i rođenjem te završava na groblju, vodi nas u restorane, u slastičarnicu Fürst u kojoj su nastale Mozart kugle, pa i na pravo vjenčanje. Ideja se rodila, kaže Arsen Oremović, na hodnicima Lisinskog, gdje je sa Snježanom Tribuson, s kojom supotpisuje scenarij serijala, u pauzama koncerata zaiskrila ideja o seriji koja će pokazati da klasična glazba nije striktno getoizirana za ozbiljnu publiku istančanijega glazbenog ukusa i da ljudi češće nego što misle slušaju klasičnu glazbu, samo da toga nisu svjesni.
– Gotovo da nema vjenčanja u hollywoodskim filmovima, pa ni u stvarnosti, koje ne počinje ili završava dvjema najpopularnijim svadbenim koračnicama. Pri čemu velika većina nema pojma otkud su i uglavnom misli da su to neke benigne crkvene ili tradicionalne skladbe za vjenčanje. A iza njih su puno mračnije pozadine. Riječ je, dakle, o slavnim temama iz Wagnerove opere "Lohengrin", koja završava razvodom, odnosno Mendelssohnova "Sna ljetne noći". Posebno je ironičan odnos Wagnera prema Mendelssohnu kao nižerazrednom židovskom skladatelju, što će u prvoj polovini 20. stoljeća rastom antisemitizma u Njemačkoj poprimiti monstruozne razmjere, a danas dvojica skladatelja stoje rame uz rame kada se mladenci trebaju odlučiti čiju će skladbu izabrati za svoj posebni dan – kaže Oremović, redatelj serijala u čijoj je svakoj epizodi voditelj glumac Borko Perić. On tu nije slučajno jer osim što je pobijedio kao dirigent u showu "Maestro", Borko Perić posjeduje i određeno znanje iz klavira i opernog pjevanja i ljubitelj je klasike. U želji da serija ima europski "izgled", redatelj Oremović snimao je na originalnim lokacijama gdje su živjeli i djelovali velikani kojima se bave.
– Posjetili smo Leipzig kao središnje mjesto djelovanja Bacha i Mendelssohna. U Bayreuthu smo ušli kamerom u Wagnerov radni kabinet, gdje su priliku za snimanje dobili rijetki, poput Stephena Fryja za njegov slavni dokumentarac "Wagner i ja". U Salzburgu smo bili u Mozartovoj rodnoj kući. Pozadinu slavne glazbene teme iz "Smrti u Veneciji" donosimo iz Mahlerove radne kućice na Vrbskom jezeru u Austriji, u kojoj je skladan znameniti adagio stavak Pete simfonije. O povijesti najslavnije uspavanke Borko Perić govori ispred bečke zgrade u kojoj ju je skladao Brahms... Sve upečatljive lokacije, s upečatljivim sugovornicima koji nam približavaju priče na vrlo opušten način, prikladan najširim masama – kaže Oremović, čijim životom, iako mu je primarni background rokerski, klasika dominira već niz godina, tako da je u format, kaže, ušao dobro informiran i nije sam sebi razbijao nikakve predrasude, ali vjeruje da će ih razbiti drugima.
– Najveća je predrasuda vjerojatno ta da klasika nema puno dodirnih točaka s današnjom popularnom glazbom, da je ona nešto uštogljeno i da nema puno veze s realnim životom. Nick Hornby sažeo je takva razmišljanja izjavom da ne sluša klasiku jer ona "ne održava manje osjećaje koji ispunjavaju dan i tjedan i život, i zato što nema pratećih vokala i bas linija". Za mene on tu više govori o svom afinitetu negoli o klasičnoj glazbi, koja itekako pokriva cijeli raspon osjećaja, angažmana i stilova: filozofiju, društvenu kritiku, ironiju, cinizam, fantastiku... Budući da sam karijeru počeo kao bubnjar punk benda, mogu govoriti o tome iz prve ruke, ali najvažnije je to da klasična glazba ima sve što ima pop rock glazba, samo na drukčije načine. Spone između klasike i rocka, kako pokazujemo u četvrtoj epizodi "Glazbene ikone", često su jače nego što se može pretpostaviti. Bez Bacha definitivno nema Deep Purplea, The Doorsa i mnogih drugih kakve poznajemo, kao ni mnogih pjesama Simona & Garfunkela, The Beatlesa... – smatra Oremović, kojem je i samom najveće iznenađenje na snimanju bila geneza postanka danas društveno potpuno benignog najizvođenijeg valcera na svijetu "Na lijepom plavu Dunavu" Straussa mlađeg.
U bečkom apartmanu u kojem je valcer napisan o tome mu u seriji govori potomak slavne skladateljske obitelji i otkriva da je valcer nastao tijekom vrlo teških dana u Beču, nećemo otkrivati detalje, te da je imao zborski tekst koji je bio jako narogušen i ciničan prema vlasti koja je u tom razdoblju i službeno zabranila ples.
– Umjetnici su posebna sorta ljudi, što će biti i tema novoga igranoga filma koji upravo pišem, a klasičari po tome nisu nikakva iznimka. No, u ovoj seriji sve je išlo lako. Imali smo sreću da su nam se kao gosti rado odazvali pijanisti Lovro Pogorelić, Matej Meštrović, tenor Stjepan Franetović, orguljašica Ljerka Očić, violinist Martin Draušnik... Svi su oni pomogli svojim izvedbama, ali i razgovorima približiti neke slavne komade na životne i realistične načine. Glavni partneri i suradnici bili su dirigent Valentin Egel i simfoničari HRT-a, pred koje mi je svaki put bila velika čast stati i objasniti im što radimo. Utoliko više što je snimanje ovakvih serija potpuno drukčije i sporije od reportažnih TV prijenosa koncerata kakve oni obično rade. Međutim, osim serije koja će pokazati koliko HRT ima vrstan simfonijski orkestar, međusobno povjerenje – a koje kod tako velike skupine profesionalnih individualaca nikada nije lako postići – rezultirat će i nizom spotova u kojima ćemo ih vidjeti u situacijama u kojima ih dosad nismo imali priliku vidjeti: na stadionu, krematoriju i drugim živopisnim lokacijama – zaključuje Oremović najavljujući već i drugu sezonu serijala koja će biti više okrenuta tematskim i žanrovskim blokovima, ali i dalje će pristupati publici na opušten način pokazujući kako klasična glazba nije nedokučiv svijet, već nešto što može dotaknuti svačije srce.
