U tradicionalnom Večernjakovu izboru za najbolje domaće romane u protekloj godini, prvo mjesto odnijela je knjiga “Ogledalo za krletku” Amira Alagića. Napet poput kriminalističkog romana i zadivljujuće slojevit, najnoviji je to roman pisca rodom iz Banje Luke koji već godinama živi u Puli.
”Ogledalo za krletku” najbolji je domaći roman godine! Kako se zbog toga osjećate?
Ta je vijest stigla neočekivano. Obradovala me. Obradovala je i ljude oko mene, što mi je važno. Zadovoljan sam što je roman prepoznat, prilično dobro prihvaćen, a, evo, i nagrađen. Nadam se da će uz njegovu pomoć nešto veća pažnja biti usmjerena i na neke moje prethodne knjige.
Svojevrsni okvir romana čini stvarni zločin koji se u Banjoj Luci zbio 1988. godine. Što se tada dogodilo? Kako vam je to ostalo u sjećanju?
Jedne proljetne večeri u banjolučkom naselju Gornji Šeher, preciznije na Grabu, pomahnitali je mladić nožem nasrnuo na ljude koji su se zatekli na ulici. Ubio je tri osobe, od toga dvoje djece te ranio još sedam. Uglavnom djecu. Događaj je to iz prošlosti grada koji su ljudi, shvatio sam to istražujući i raspitujući se, poprilično potisnuli, zaboravili ga ili im je ostao u magli. Uz to, u godinama koje su uslijedile, a sve u skladu s vremenom, taj je zločin poprimio i nacionalistički kontekst. Uzeo sam ga za referentnu točku, da se čitatelj lakše snađe u vremenu i prostoru, ali, što je još važnije, i da odredim pravila u odnosu fikcije i stvarnosti po kojima će se priča dalje odvijati.
Međutim, taj zločin u knjizi ostaje u sjeni izmaštane smrti stanovite Anje Bakul, pronađene u Vrbasu. Pa iako protagonist pokušava rasvijetliti te događaje od prije 30 godina, nije riječ o krimiću. Zašto ste se odlučili za taj površinski sloj krimića da biste ispričali jednu, zapravo sasvim drugačiju priču?
Dvije su osnovne pripovjedne linije romana koje teku jedna uz drugu, u razmaku od trideset godina, usput se preplićući i miješajući sve dok posve ne srastu. Upravo je takav odnos fikcije i stvarnosti unutar romana. Jedna bez druge, te dvije priče ne bi mogle biti ispričane. Objema bi nešto nedostajalo, a to nešto što nedostaje jednoj zapravo se nalazi u ovoj drugoj. Iako je kriminalistički žanr možda najvidljiviji, koristio sam se i koječim drugim, usput stvarajući svojevrsni hibrid. Pri takvom poigravanju, čovjek mora biti silno oprezan da sve skupa ne upropasti.
Jednom ste prilikom kazali da je ovaj roman “fikcija koju kompromitira stvarnost”. Čini se da autofikcija posljednjih godina postaje itekako popularna. Što je vas potjeralo u tom smjeru? Je li onaj često ponavljani spisateljski savjet “piši što znaš” zaista na mjestu?
Vjerojatno nema fikcijskog teksta u koji nije upisano nešto autobiografsko, ma koliko to nešto bilo zakukuljeno, no ovo o čemu vi govorite, ta, hajde da budem bezobrazan pa kažem moda, traje puno duže od nekoliko posljednjih godina i ja sam se dugo ustručavao da i sam zakoračim na taj put, upravo zato što svaku pomodnost široko zaobilazim. No, kako sam već spominjao, ova mi se priča u jednom trenutku, zapravo posve iznenada, stvorila u glavi, vrlo jasno postavljena i zaokružena, sa svim bitnijim elementima, pa čak i s jasnim glasom pripovjedača, da sam je samo takvu mogao i morao napisati. A pisati o onome o čemu nešto znamo, što nam je blisko, što nas tišti i, na kraju krajeva, o čemu imamo nešto reći, svakako je jedino valjano ako želimo da to što pišemo vrijedi. Ne bi mi baš bilo pametno pisati o probavnim smetnjama baskijskih kitolovaca s kraja dvanaestog stoljeća, čak i kad bih o tome nešto znao. A ne znam.
Moram priznati da mi je značenje imena Anje Bakul izmicalo gotovo do samog kraja romana, da bi mi se najednom upalila lampica. Čitajući roman iznova s tom spoznajom, još jasnije se da iščitati da je glavni lik romana zapravo Banja Luka ili, kako vi pišete, Banjaluka. Kakav je bio osjećaj prekapati po sjećanjima o gradu koji ste davno morali napustiti i u njega se nikada više niste vratili živjeti?
Nije bilo toliko bolno kako bi se moglo pretpostaviti pri čitanju. Tek po završetku pisanja, ili bolje reći nakon objavljivanja, sustigao me sav teret ove priče. Nalik je to situaciji kada se nađemo u opasnosti i ostanemo pribrani za njezina trajanja, a tek nas poslije zaledi i paralizira strah i sve ono što taj strah može donijeti. Još uvijek živim u toj priči i ne uspijevam skupiti snage i koncentracije da započnem nešto novo.
Kakav odnos danas s Banjom Lukom imate?
Odgovarajući na ovo pitanje, vratit ću se načas na prethodno. Iako se mirne duše može reći da je Banja Luka glavni lik ili barem jedan od važnijih motiva, ovaj roman zapravo nema nikakve veze sa zavičajnošću i značenjski nadilazi okvire jednog jedinog i samo tog grada. Priča je to o porazu i gubitku, o nestalnosti sjećanja i postojanosti zaborava, o nestajanju i o koječemu što uz to nestajanje ide, a nije Banja Luka jedini grad i nisu njezini stanovnici jedini ljudi kojima se to dogodilo. Ona više nije moj grad, a istovremeno će zauvijek ostati moj grad. U Banju Luku danas odlazim kao na susret s dragim prijateljem iz djetinjstva koji je u međuvremenu postao toliko drukčiji od mene da se usput pitam koji je meni đavo da se idem s njim susretati. A onda se, uz sve pogrešno, dogodi da u njemu i danas prepoznam ono zbog čega mi je nekad bio drag.