Dramski ansambl HNK Split uprizorio je "Žabu", tekst talentiranog i višestruko nagrađivanog Dubravka Mihanovića, a premijernu subotnju izvedbu komorne drame na velikoj pozornici publika je ispratila ovacijama i bezrezervnim oduševljenjem. Gotovo da smo zaboravili kad je splitsko, zahtjevno i po mnogima vrlo specifično teatarsko gledateljstvo s toliko srčanosti i pljeska nagradilo protagoniste i autorski tim. Sa razlogom, jer "Žaba", kojoj je tekstopisac odredio i podnaslov "Mala večernja molitva", u odličnoj režiji Aide Bukvić zaslužuje pohvale i stalni repertoarni život na daskama splitskog nacionalnog kazališta.
Popričali smo s najmlađim članom izvrsne glumačke postave Donatom Zekom koji je "Žabu" odnosno "Malu večernju molitvu" doživio kao poluritualnu u nekom smislu, jer se, objašnjava, sva lica čiste kroz tu molitvu. U toj predstavi o PTSP-u, mladić kojeg igra u pravom trenutku pojavi se u brijačnici i odluči biti hrabar za drugoga. Predstavu su pripremali oko dva mjeseca, inzistirali su na hiperrealizmu, na malim, točnim radnjama. Takva je i scenografija, svedena na minimum kako bi se stvorio dojam voajerskog promatranja u brijačnici.
Tema "Žabe" je teška i emotivna. Koliko vaša generacija, jer izrazito ste mladi, uopće zna za PTSP s kojim se bore sudionici Domovinskog rata, koliko su vam te njihove traumatične priče bliske?
Ta tema je aktualna i danas. Mislim da godine s time nemaju veze. I danas smo okruženi ljudima koji su dali sebe, susrećemo ih svuda. Nije ih teško razumjeti, nastojimo imati razumijevanja za sve. Poseban je taj ratni poziv. To ne može svatko. To je čin nesebičnosti. Ali, nama, mladim pacifistima nije jasno zašto se i danas puškara po Europi.
Jeste li imali tremu uoči premijere, osjećate li strah prije nastupa?
Nikad ne osjećam strah prije premijere. Ako se to može nazvati ritualom, onda se moj ritual sastoji u tome da volim u kazalište doći puno ranije. Volim biti u gledalištu, na sceni, sam u garderobi, i iščekivati početak predstave. Taj čin ranijeg dolaska me nekako uljulja u kazalište i osjećam se kao doma.
Odakle uopće ljubav prema glumi, zašto ste upisali Umjetničku akademiju u Splitu, gdje ste i diplomirali?
Završio sam gimnaziju u Trogiru i počeo pohađati Glumački studio u PlayDrami. Oduvijek je kod mene postojao nekakav interes za glumu, a presudilo je sudjelovanje u PlayDrami, cjelokupan njezin voditeljski tim.
Da niste glumac, čime biste se bavili?
Uh, ne znam. Volim kuhanje i ribolov. Ne neka komplicirana, "moderna" jela, nego čistu pučku spizu, palentu, manistru, brujete, gradele... Sve što ima veze s tronogama ili gradelama. Često sam na Visu, prošao sam sve, od Prevlake do Murtera. S mojim dobrim prijateljem, glumcem Stipom Jelaskom pretprošlo ljeto digli smo kapitalca. Zubaca od 8,5 kilograma. Zovemo ga "naš gudin". Lijepo smo ga isfetali, pripremili i počastili drage prijatelje. Nije nam palo na pamet da ga prodamo.
Tko je na vas najviše utjecao tijekom studiranja, tko vam je uzor?
Na Umjetničkoj akademiji u Splitu na mene su najveći utjecaj imali profesori Goran Golovko i Alen Čelić. Davali su nam i donosili osjećaj slobode i slobodnog izražavanja, jako fino i istančano su nas strukturirali i utjecali na nekakav moj stil i glumački odabir. Od kolega, uzor mi je Goran Marković. Gluma mora biti suigra. Ekipa u HNK Split je odlična. Cijenim i Stipu Jelasku, odličnog glumca koji ne odustaje dok nije dobro.
Kakve uloge volite?
Volim misliti da sam sposoban za sve uloge, ali ipak bih se bolje snašao s marginalcima svake vrste. Uživam dobiti neku vrlo izazovnu ulogu, izazovni lik.
Glumili ste i u nekoliko filmova što je jako zapaženo. Među ostalima i u filmu "Sigurno mjesto". Mala, ali dojmljiva uloga. Kakva su vam iskustva?
Sjećam se igranog filma, komedije "Silvio zmaj" Lucije Bosančić. Sjećam se svake riječi, a replike iz tog filma često se citiraju u mojem društvu. Danas kao poštapalice. Od samog dolaska na set za film "Sigurno mjesto" bilo mi je jasno da se radi o nečemu plemenitom. Kad sam dobio priliku gledati taj film, nisam mogao biti sretniji što sam u njemu sudjelovao. Prekrasan osjećaj.
Kakvi su naši filmaši, poglavito splitski?
Činjenica je da se stvara određena kritična masa vrlo zanimljivih mladih ljudi koji su neopterećeni nekom slavom ili idejom. Oni jednostavno samo rade i rade, i to jako dobro. Prvenstveno pri tome mislim na splitske filmaše. Naši filmaši nisu "ufilmani"! To su obični ljudi s kojima se čovjek rado druži. Jer, Split ne trpi ljude s figom u džepu.
Često glumite i u Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Nedavno u vrlo uspješnoj predstavi "Tako nam Bog pomogao". Kako je bilo?
Predstava je odigrana u Teatrinu GKM-a u produkciji PlayDrame i publika je bila oduševljena. Uz mene su glumili Stipe Radoja i Stipe Jelaska, a režiju potpisuje Hrvoje Korbar. Moram ga pohvaliti jer se dobro nosio s našim južnjačkim temperamentom. I drago mi je da se predstava svidjela publici.
Što vam je draže, veliki ekran ili kazalište?
Svakako kazalište. Barem zasad. Jer teatar je izazovniji, teatar je živ, teatar je u trenutku i nepredvidiv je. U izravnoj ste korelaciji s publikom i to je odličan osjećaj.
Na čemu trenutačno radite, kakvi su vam planovi?
Želio bih ostati u Splitu, zasnovati obitelj. Trenutačno radim s Ivanom Baranovićem i njegovim projektom "Ritam igre" na tekstu "Bijelo" Dubravka Mihanovića. Branimir Rakić i ja igramo dva pitura.
Slobodni ste umjetnik. Je li tesko, je li puno glumaca s obzirom na malo tržište?
Splitu treba hrabrija i pankerskija nezavisna scena. Ima puno mladih ljudi koji samo žele raditi i ništa više. Iz naših UA izlazi više glumaca nego što ih tržište traži, ali bila bi šteta da nekog budućeg Ivicu Vidovića propustimo i obeshrabrimo. Postoji čisti kapitalizam pa se mladi moraju sami boriti. Akademija nije garancija posla. Ključna je predanost, ozbiljnost i odgovornost, ali i neizostavni faktor sreće.