U riječkom HNK Ivana pl. Zajca krajem siječnja imali smo sreću gledati gostovanje “Otočke terce”, predstave u režiji Ivana Alača prema tekstu Beatrice Kurbel. Ta je, prva profesionalna kazališna produkcija Centra za kulturu Novog Vinodolskog, prava morska priča, puna ljudskih brodoloma, ali i topline i humora, a oživjele su je na sceni Zajca tri sjajne glumice - Ana Vilenica, Olivera Baljak i Branka Petrić Fehmiu. A mi smo priliku iskoristili da porazgovaramo s glumačkom divom Brankom Petrić Fehmiu, koja je kao otočanka Ava ovladala kazališnim daskama, svojom pojavom, umijećem i naprosto savršenim komičnim tajmingom zbog kojeg se punim gledalištem orio smijeh. Bila je to za nju, kazala nam je, posebna prilika, jer ta se rođena Novljanka upravo u Rijeci prvi put susrela s magijom teatra koja je očarava još i danas.
Kako je nastajala predstava “Otočka terca”? Kako ste se svi okupili u vašem rodnom Novom Vinodolskom?
Netko je rekao, život nije ono što je bilo, nego ono čega se sjećamo. Sjećam se, mladi student novinarstva, Ante Peričić, koji se trudio da sa svojim suradnicima što više obogati kulturno ljeto u Novom Vinodolskom, prije tri godine predložio mi je da iziđem najzad pred publiku svoga rodnog mjesta. Baš se potrudio oko toga, osmislio je čak i plakat i naslov: Mojih prvih 60 godina. Novi me nikad nije upoznao kao glumicu pa se najzad i to ostvarilo u ljeto 2021. Tada sam pozvala izuzetnu glumicu Editu Karađole kao gošću, a večer sam posvetila kazalištu i Nenadu Šegviću, Editinu suprugu koji je osnovao internacionalni Festival malih scena na Sušaku: ‘’U nenormalno vrijeme da ostanemo normalni”, kako je govorio. Edita je pred novljansku publiku izišla s Juditom. Bilo je nevjerojatno. Ni poslije te večeri Ante nije odustajao od ideje da naš Novi Vinodolski dobije svoju prvu profesionalnu kazališnu produkciju. Angažirala se mlada glumica Ana Vilenica, u naš projekt uključila i divnu Oliveru Baljak, nacionalnu dramsku prvakinju, koju sam prvi put gledala u “Gospođi ministarki” na gostovanju u Beogradu kada je sa scene ispraćena velikim aplauzom. Ana je tražila tekst prigodan za dvije starije glumice i jednu mlađu a da ima neke veze s morem. Tekst je napisala Beatrice Kurbel, a Vilenica ga je adaptirala u otočku priču.
Zatim je Ante ponudio režiju Ivanu Alaču. Probe smo počeli preko Zooma i radili tako mjesec dana. Tada je cijela uloga Bele otočanke koju igra Olivera prebačena, uz pomoć Eveline Krišković, na novljansku čakavštinu, a da to dobro savlada, pomagala joj je Barbara Kalanj Butković. Nismo bili sigurni koji naslov izabrati, no onda je na jednoj probi, kad je Olivera meni i Ani držala tercu na pjesmu “Jedan mali brodić posrid je kanala”, redatelj Alač uzviknuo: “Naslov će biti Otočka terca”. Tome smo svi nazdravili. A kada smo se poslije mjesec dana na Zoomu okupili na prvoj probi u Novom, sjećam se da je Olivera rekla: “Dragi ljudi, sad vidim da imate i noge”!
Premijeru smo htjeli održati na otočiću San Marino, o kojem je Ivo Andrić napisao i pjesmu, ali kada su počele bure i jugo, to je otpalo. Na sreću, uspjeli smo naći novi prostor, baš u dvorištu kuće Mažuranića. Scenografkinja Karla Kocijan jako se dobro snašla u tom novom prostoru, gitarista Natka će poslije zamijeniti Sergio Kovačić, a tehniku i svjetlo vodi izuzetan Saša Predovan i uvijek zabilježi dužinu aplauza, na našu radost. “Otočka terca” zasigurno je jedno od mojih najljepših kazališnih iskustava. Sada smo kao jedna obitelj, a važno je naglasiti da tog projekta ne bi bilo da novljanska gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Cvitkovićem taj projekt nije prepoznala i zdušno podržala. Čestitam mojem Novom Vinodolskom!
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Novom? Ondje ste proživjeli i Drugi svjetski rat, nedavno ste postali počasna građanka, a što vas danas za njega veže?
Novi je muzej mojih uspomena. Tu su i grobovi moje bake, djeda, tate i mame. Kad ondje dođem, moram sve to malo odbolovati, ne volim odmah izići iz kuće. Onda prođem pokraj tetine vile, a teta me učila kako dama treba ići uz stube, pa prolazeći pokraj vile, u kojoj sam rođena, vidim slike talijanske bolnice u njoj i donošenje ranjenika iz Gorskog kotara. Otac Vinko je tada već bio u logoru u Italiji, osuđen na 20 godina zatvora. Prisjeti me to na boravak u stričevoj kući uz more čija je fasada sva u staklu, prisjetim se kako je mene i sestru pitao odakle Ikica i Branica žele skakati u more, i vidim ga kako betonira dio kamenite obale da ne bismo ozlijedile stopala. I sad to stoji tamo. Sjetim se i bombardiranja Novog, pogibije prelijepe djevojke Dore, njezina sprovoda sjećam se dobro sve do danas, svi smo nosili bijele ljiljane. Polaska u prvi osnovne, velike gladi, prisjetim se kako smo jeli juhu od trave koja se zove šćulac, grozila sam je se. Maminih i tatinih pisama na talijanskom... Prisjetim se kako je 1943. susjeda trčala i vikala: “Italija je kapitulirala!”. Kako smo na gornjoj cesti krišom davali vodu talijanskim zarobljenicima koji su jedva izgovarali “aqua, aqua”... Uvijek je tako kad zaboravite da se kolo sreće vrti ukrug i ne prestaje. Na kraju se prisjetim i najveće sreće, tata se vratio iz zarobljeništva baš na Božić 1943. Kasnije smo otišli na Sušak. Najbolja prijateljica u gimnaziji bila mi je Aida Zaninović iz Šibenika, a ne smijem zaboraviti ni moje sušačke prijateljice s kojima sam živjela u istoj zgradi - Zrinku Spinčić i njezinu mlađu sestru Vesnu Spinčić-Prelog koja je jedna od najvećih hrvatskih televizijskih voditeljica.
To što sam postala počasna građanka Novog Vinodolskog zaslužan je još brat moje bake, Drago Smokvina, koji je završio najviše teološke škole u Innsbrucku i odabrao je za sebe novljansku župu. Tu je onda došao i moj djed pa sam onda i ja tu rođena. Još su neke druge zanimljive stvari vezane za moju obitelji dovele do tog divnog priznanja, toliko neočekivanog, a meni među najdražima i najljepšima, u Gradskoj vijećnici priređen je mali, ali toliko bogat i maštovit domjenak s mojim novljanskim prijateljima. Bila sam sretna.
Nema dana kad ne pomislim na ljeto, na drage prijatelje i kad ću doći ponovo u Novi. To je trenutak sentimenta, jer kad odlazim imam dojam da sve te uspomene ostavljam same i da one umiru dok se ja ne vratim da ih opet oživim.
Kazali ste i da vam je ova izvedba “Otočke terce” bila iznimno važna jer ste prvi dodir s kazalištem doživjeli upravo ovdje, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca.
Moram spomenuti to gostovanje Zagrebačkog velikog kazališta na Rijeci, sezone 1946.-47. Tada sam prvi put ušla u tu prelijepu zgradu s roditeljima da gledam “Madame Butterfly”. Pjevala je Dragica Martinis, jedan od, tako su govorili, najljepših soprana na svijetu. Ja sam toliko plakala, mama me nije mogla umiriti, i rekla je da me više nikada neće voditi u teatar. Ali ja sam sigurna da sam te noći bila obilježena nečim što je magija, što je scena, svjetlo, kostim, glazba nadasve – žamor prije početka, uzbuđenje – teatar.
A kada ste znali da i vi želite igrati na tim daskama?
Uvijek sam nesvjesno nasmijavala prijatelje. Recimo, došla bih u školu u nekom bakinu šlafroku. Tobože, jako sam se žurila da mi ne pobjegne autobus pa se nisam stigla presvući. Naravno, nastao bi smijeh, a moj profesor ruskog je uvijek govorio: “Ti, Branka, budješ gljumica”. Sjećam se da sam mami rekla da želim u dramsku sekciju. A zašto sam to poželjela, pojma nemam. Sekciju je na Sušaku vodila mlada glumica Marija Crnobori, koja je došla iz Zagreba. Rekla nam je da naučimo pjesmu “Dvi daske” od Mate Balote. S tom pjesmom sam poslije polagala ispit za kazališnu akademiju u Beogradu i bila primljena kod profesora Tomislava Tanhofera koji je Mariji Crnobori režirao najveće uloge. Četiri godine poslije toga, primljena sam u kazalište JPD gdje je Marija Crnobori već bila prvakinja.
Već više od 60 godina neumorno radite, a čini se i da nimalo niste usporili. Jeste li ikada razmišljali o mirovini?
Naravno, mislim o tome često, ali nekako mi se ne da. Pokazalo se da su se stvari događale bez mog utjecaja. Jednostavno bi se dogodile, a ja bih onda uskakala u taj vlak i činila sve da opravdam to što sam mogla u njega ući i što je stao na mojoj stanici. Glumac u mojim godinama ne dobiva ponekad čak ni male zadatke. Gledala sam još u početku velike glumce kako odlaze iz kazališta ogorčeni, najedanput ih nema. Rekla sam, ja neću tako.
Posljednjih 10 godina dobila sam nekoliko sjajnih uloga što mi je pomoglo da makar malo lakše podnesem veliku tugu odlaska mog supruga. Gluma je ljekovita, čudesna, inspirativna, ali i opasna. Radoznala sam i dalje, nikad mi nije dosadno. Treba biti svjestan sklada svojih želja i svojih mogućnosti. Efemernost našeg posla osjećam kao neku vrstu ljepote, iščeznuća. Kada se spusti zastor, kao da ničega više nema, kulise se ruše, a je li baš tako? Ono što je najvažnije je igra, djeca su u svojim igrama toliko istinita, a glumci dok god su na sceni moraju zračiti tom istinom igre. Rekao je jedan moj kolega: “Kad budem osjetio da se više ne mogu igrati, otići ću iz kazališta”.
Kojih se uloga danas najradije sjećate?
Spomenut ću premijeru Krležine “Salome” i “Maskerate”, to su šezdesete godine. Uzbuđenje, Tito je u gledalištu i ja sa strane čekam svoj izlazak. Imam najmanju moguću epizodu - hladim glavnu glumicu nekom lepezom, ali kostim mi je fantastičan. Predstava je počela veoma sporo. Kad eto pokraj mene gospodina Krleže, gleda prema sceni i kaže: “Odavno sam želio da kazalište ima i dirigenta, kako bi im sada dobro došao da ih malo ubrza”. Presretna što sam tu pokraj njega i što to slušam, pitam: “A gdje bi, po vašem mišljenju, trebao stajati dirigent?” Sljedeće godine, gostovanje s tom predstavom u Zagrebu. Kraj predstave, klanjamo se. Kadli izlaze tri djevojke, nose tri goleme košare sa stotinama crvenih ruža, stavljaju ih pred dvije glavne glumice, a treću košaru baš ispred mene, nisam mogla vjerovati. Do dana današnjeg to me ispunjava ushićenjem. Dugo, dugo čuvala sam te osušene Krležine ruže.
“Bubu u uhu” igrali smo 43 godine, uvijek rasprodana predstava, igrana 1500 puta. Pa “Sumrak”, predstava desetljeća, “Putujuće pozorište Šopalović”, “Buđenje proljeća”...
Uza sve svoje kazališno iskustvo, kako vidite budućnost teatra?
Kazalište postoji više od 2000 godina, a znamo da je ono odraz života i vremena. U odnosu na to kako danas živimo, kada je sve umreženo, digitalizirano, veliki brat je sveprisutan, a neka vrsta velikog rata odvija se ne baš tako daleko od nas. Sve su vrijednosti poremećene i sve se to odražava i na umjetnost, dok nam klasika uvijek ostaje kao neko pribježište. Da ne govorim koliko je politika naša sudbina. A istovremeno smatram da živimo u fascinantnom dobu gdje mogu, ako samo to poželim, istog trena vidjeti svoju unuku koja živi u Americi sa psićem koji mi maše repom.
Razni efekti kao prilagođenja za scensku zamisao ponekad su fasada za površnost ili jednostavno nemoć da se malo smislenije dođe do nekih, da tako kažemo, boljih rješenja. Imamo sjajne mlade redatelje i redateljice, odlične glumce. Ako me pitate kako je bilo prije, mnogo se više vodilo računa o tome da se glumca razumije, izgovorena riječ bila je zakon, jer riječ nosi misao. Mislim da se sada manje o tome vodi računa.
Moramo se dotaknuti vašeg supruga Bekima. Zajedno ste proveli gotovo pedeset godina, upoznali ste se na Akademiji, a i zaljubili, ako se ne varam, u vašem Novom Vinodolskom?
U početku smo bili prijatelji, pomagala sam mu da svlada jezik. Dopadao mi se po nekoj svojoj skromnosti, posvećenosti, vrijednosti. Nakon što je odslužio vojsku, snimali smo jedan film zajedno u Opatiji i tako je naša ljubav počela u Novom Vinodolskom. Bilo je baš romantično, čula se iz daljine neka glazba, a zvjezdice su sjale na nebu. Radovala sam se njegovim uspjesima kao i on mojima. Voljela sam naše razgovore o kazalištu, poslije je u njima sudjelovao i naš sin Uliks, pa moja snaha Snežana Bogdanović, a i mlađi sin Hedon znao je itekako sudjelovati u njima. I unuka Nika ide također stopama umjetnosti. Bekim me naučio da ne kasnim, da budem hrabra. Za njega je zadaća umjetnika da utječe na svijet, da ga oplemenjuje. Kad je počeo rat i sve se počelo rušiti, on je zašutio, imao je samo 56 godina.
I vaš sin Uliks pošao je stopama svojih roditelja. Je li vam drago što je i on odabrao taj životni put?
Uliks je polagao prijemni ispit s Ujevićevom “Svakodnevnom jadikovkom”, a i Bekim i profesor koji je primao klasu poslije konzultacija su mu rekli da je suviše mlad za tu pjesmu i da pripremi nešto drugo. Uliks je bio uporan, s tom je pjesmom izišao pred komisiju, kao i s monologom iz “Hamleta u Mrduši Donjoj” Ive Brešana. Tako je primljen. Bekim ga je odgovorao od glume govoreći mu da će uvijek ovisiti o drugima, ali Milenko Maričić, naš najznačajniji profesor glume, inače također rođeni Novljanin, rekao je: “Kazalište bi izgubilo da Uliks nije primljen”.
Kad smo već kod Brešana, pitala sam jedanput Vinka kako mu je živjeti u sjeni svog oca, a on je rekao: “Ja živim u sjaju sjenke svog oca”. Baš mi se dopao njegov odgovor, jer sjaj sjenke vas obasjava, a ne skriva, i onda je na vama kako će i kuda ploviti vaš brod.
Na čemu sada radite, što dalje planirate? Hoćemo li vas ponovno moći gledati u Hrvatskoj?
O planovima o tom potom. Gostovanje u Istarskom narodnom kazalištu, pa u HNK Ivana pl. Zajca s “Otočkom tercom” bilo je za sve nas izuzetan događaj i velika radost. Večeri za pamćenje. “Otočka terca” ima puno poziva, važno je samo da uskladimo sve naše adrese i datume i da sve bude kako treba.
