U svakom segmentu postali smo neosjetljivo društvo koje jako lako zaboravlja

Vinko Brešan ne razmeće se brojem filmova. Rijetko snima pa mu između uradaka prođe i pet godina. Razlog? On je pomni promatrač društvenih zbivanja koji ne obrađuje teme koje u ovom trenutku nisu relevantne. Sluša ljude na ulici, procesira njihove priče, hvata aktualno stanje i potom kirurški precizno ono zamijećeno presijeca oštricom inteligentnog humora i napravi hit. Odgledavši njegov novi film “Koja je ovo država”, možemo samo reći da je opet zakucao u sridu.

Zamišljen odlazak iz kina

Gledatelj tu na prvu ni u što nije siguran. Likovi se kontinuirano bude iz svojih noćnih mora, no zbilja, osim bljeskova radosti poput njihove djece, nije puno vedrijih boja. Ratni generali, usprkos materijalno finom životu koji im je njihova borba dala, ne mogu pobjeći od PTSP-a i izlaz vide u samoubojstvu, čime Brešan tematski uklizava na bolno područje stvarnog problema suicida među braniteljima. Političari su kod Brešana emocionalno osakaćeni ljudi čija je jedina premisa kako ostati na vlasti. Lažu, kradu, konstruiraju svoju prezentaciju stvarnosti, ne znaju za pojam morala i svetinje. Čast iznimkama, nije da se sa sličnim nismo sreli.

Ministra nečiste savjesti Brešan i scenarist Mate Matišić smještaju, i to njegovom odlukom, u kaznionicu bivših političkih zatvorenika koju su, vidljivo je po fotografijama, nekoć nastanjivali i Tuđman i Gotovac. Baca li im redatelj time u lice činjenicu da su se uzaludno borili za današnji apsurdistan u kojem ni krađa posmrtnih ostataka prvog hrvatskog predsjednika njegovim nasljednicima ne predstavlja ništa osim još jedne laži koju treba zataškati? Vrhunac filma nadrealna je situacija u kojoj četvorica umirovljenika na stol predsjednika države, kojeg, usput, rečeno glumi Daniel Olbrychski koji neodoljivo nalikuje i govori poput Tita što je još jedna mikrogesta slojevitosti kojom autori predstavljaju apsurde ovog područja, bacaju fotografije svojih u ratu poginulih sinova čija tijela do danas nisu nađena. Nude ukradene Tuđmanove za njihove posmrtne ostatke. Apsurdno jest i filmski briljantno, ali smiješno nimalo. Zar smo postali tako neosjetljivo društvo koje sve zaboravlja, potpuno imuni na tuđu patnju? Mate Matišić smatra da jesmo i to u svakom segmentu, kaže. Štoviše, veli da je u filmu sve rečeno jer, da to ne misli, ne bi to tako ni napisao.

Zamišljena nad zbiljom iz kina s premijere filma otišla je i Jadranka Kosor.

– Reklamira se kao crna komedija, ali to je prije svega tužan film. Dva sam ga puta gledala. Prvi put jer me Brešan zamolio da kažem nešto publici prije same projekcije. A drugo gledanje mi je taj dojam tuge produbilo. Budući da sam bila ministrica branitelja, tema nestalih osoba mi je bliska. Ta je priča po meni i suština filma, a to je tema koja je u zbilji tek dotaknuta jer mnogi u Hrvatskoj dijele sudbinu da još ne znaju gdje su njihovi najmiliji. Film je višeslojan, neobične konstrukcije i, kad mi se činilo da sam sve pohvatala i da mi je sve jasno, pa i sama poruka, pokazalo se da nisam u pravu. Najveća pak kvaliteta filma, zbog koje i preporučujem pozorno gledanje, jest ta da vas ostavlja zamišljenim, treba mu se vraćati i o njemu puno razmišljati – kaže Jadranka Kosor priznajući da ne prestaje razmišljati o toj ranjivoj kategoriji sugrađana koji su od velikog dijela javnosti, kaže, potpuno zaboravljeni, a to su roditelji koji tragaju za nestalima i koji polagano umiru. Kazala je i da smatra da je to film i o suštini politike i o tome što je političarima zapravo najvažnije.

– Dana je okrutna slika političara kojima ništa nije važno osim ostati na vlasti i mislim da je u tom kontekstu film vrlo aktualan. Bit će usporedbi s aktualnom situacijom i vladajućom većinom. Ne govorim da su svi političari takvi, apsolutno ne, ali film govori o jednoj dimenziji beskrupuloznosti politike i političara.

Paradigma domoljublja danas

Film preporučuje svima. I braniteljima. Ne vidi, kaže, u njemu baš ništa uvredljivo.

– Dapače, film tretira temu koja je braniteljima bliska baš kao i vječno pitanje domoljublja ili što je paradigma domoljublja danas? Ni u tom smislu nitko ne može biti filmom uvrijeđen, samo ga treba dobro gledati. Ne reagirati na prvu ili na pojedinačne scene, već na cjelinu – smatra Kosor.

Film sve sfere društva dovodi do apsurda iz kojeg kao da nema natrag, posebice u sceni u kojoj general traži od predsjednika da ukine državu kako bismo počeli ispočetka. To jest fikcija, umjetničko djelo, ali govori o nama dobro poznatim elementima.

– Nažalost, puno je ljudi koji si često postavljaju pitanje “koja je ovo država”. Zbog nepravdi koje svakodnevno doživljavaju, od pravosuđa, manipuliranja procesima do činjenice da ne mogu ostvariti svoja elementarna prava kao što je elementarno pravo da svatko nađe svoje dijete i, ako je mrtvo, da ga pokopa. Kao ministrica branitelja često sam bila suočena s činjenicom da su roditelji, što mi je kao majci razumljivo, spremni apsolutno na sve da to ostvare. Ovo je umjetničko viđenje upravo toga. I naši ljudi jesu razočarani, u prilog ide činjenica da je 300.000 mladih otišlo u inozemstvo. No ponavljam, film je fikcija, ali svatko se od nas u nekom segmentu može prepoznati. Imamo jako ozbiljan film – kaže Kosor. Pa, ako se u konačnici netko i nađe uvrijeđen, Brešan se nosi s tim rizikom jer jedna od odlika humora i jest da politička korektnost u njemu nije dobrodošla. Važnije je ovdje pomicanje slobode u žanru komedije apsurda na kojem Brešan kontinuirano godinama radi. S mjerom i dovoljno da svi stavimo prst na čelo i zapitamo se kakvi smo mi to ljudi i kakva je ovo država.