Nema tko nije došao sinoć na premijeru novog filma Vinka Brešana “Kakva je ovo država”. Sve dvorane Kaptol Boutique Cinema bile su popunjene. I ne vjerujemo da je itko zažalio.
Brešan i njegov producent Ivan Maloča iz InterFilma kroz cijelu su vrlo maštovitu kampanju za ovu komediju apsurda vrlo uspješno sakrili o čemu je tu riječ. Reći kako se snima film o ovom našem apsurdistanu lako je, no napraviti to na način koji je duboko upečatljiv, znači i pametan, može samo Vinko Brešan, pogotovo kada je imao takvu podlogu koju mu je pružio scenarist Mate Matišić. “Kakva je ovo država” Brešanov je klasik, duhovit, s dobro odmjerenom dozom bizarnosti, a, naravno, ponajviše apsurdan. Obuhvatio je Matišić tri skupine koje su najprominentnije u današnjim medijima, branitelje, umirovljenike i političare. A onda i probleme koji su u fokusu rasprave, nestali u Domovinskom ratu, a onda i perspektiva, odnosno katarza u kojoj se te prve dvije skupine pitaju je li sve to vrijedilo.
Jasno je u filmu uprt prst u političare gdje ih Brešan upravo briljantno tereti kroz detalje. Slovenski glumac Sebastian Cavazza koji je sjajno rastumačio hrvatskog premijera, nekoliko puta u filmu pita hoće li se morati davati kakve ostavke. To je jedino bitno, nismo li i sami danas toga svjesni. Lazar Ristovski zajedno s podjednako odličnim Zdenkom Jelčićem nosi prvu razočaranu skupinu, ljude koji ne mogu 23 godine nakon rata na miru uživati u svojim mirovinama, jer netko im nedostaje. Ristovskom jedan sin, drugi je ministar unutrašnji poslova, sjajan Krešo Mikić, koji nakon što ga politika u potpunosti pojede odlučuje da je zapravo najbolje mjesto u Hrvatskoj – lepoglavski zatvor. I to spomen ćelija političkih zatvorenika, među njima i Franje Tuđmana.
Čin je to kojim kao da se Mikićev lik ispričava za sve, onima koji su za tu Hrvatsku bili zatvarani, onima koji su za nju ginuli da na kraju nikoga ne bi bilo briga niti ako se Tuđmanove posmrtne ostatke naprosto ukrade. Nabrzinu, ali vrlo jasno dotaknuta je i činjenica da se na liječenju otvorenih rana jedne i druge i treće strane u ratu nije postiglo ništa, te su tek predmet dnevne politike kojoj se to ne rješava, jer, eto, moglo bi nešto doći i do novina. I na kraju su tu veterani gdje Nikša Butijer odlično doprinosi svojim likom generala koji se unatoč luksuzu kojim ga je država nagradila ne može osloboditi razočaranosti, PTSP-a, jer i njemu fale njegovi vojnici. A samo da bi za političara, Daniel Olbrychski sjajno tumači predsjednika govoreći začuđujuće dobro hrvatski jezik, njegov savjetnik zaključio kako bi njegovo eventualno samoubojstvo bila dobra PR prilika. Pa ne može direktnije od toga.
Treba spomenuti i te sitne Brešanove zafrkancije poput cameo uloga HTV-ovog novinara Petra Vlahova ili samog producenta Ivana Maloče na sjednici vlade. Film za nasmijati se, ali nadasve zamisliti se ima li natrag. Ničime to Brešan ne sugerira.
Isti taj Ristovski u Srbiji snima, potpomognut najprije od države a onda i na sve druge moguće načine, navodnu herojsku epopeju srpske vojske na čelu sa mitskim srbijanskim kraljem, a u međuvremenu dobije ulogu u Hrvatskoj koja ojačava sumnju uu postojanost i svrhu hrvatske države uopće i bilo kada. Uz to još dobija sve komplimente "hrvatske umetničke scene" Jadna li si hrvatska državo i još jadniji li si hrvatski narode. Imati kulturnu "elitu" koja je u cijelosti protiv svoje države, to ima jedino u Hrvatskoj i nigdje i niko i nikada više...fuj!