Ukrajina tek sada ima priliku ispisati svoju nacionalnu povijest

Koliko zapravo znamo o Ukrajini, zapitali su se mnogi nakon eskalacije Putinove agresije na zemlju koju su Rusi stoljećima svojatali i na sve načine pokušavali izbrisati njezin kulturni i jezični identitet. U nastojanju da razumijemo kompleksne rusko-ukrajinske odnose, ispostavilo se, povijesne knjige ne pomažu nam puno jer većina ih je pisana u vrijeme ruske dominacije političkim i povijesnim narativom, u kojem se na Ukrajinu gledalo onako kako je to propisivala službena Moskva. Zbog toga ukrajinski i svjetski povjesničari danas iznova propituju sve što smo mislili da znamo o najvećoj europskoj državi, ispisujući nova povijesna poglavlja i revidirajući ona stara. Nezahvalan je to posao, uzbudljiv koliko i opasan, jer lako je skrenuti u kontrapropagandu i na koncu iznova izmaknuti povijesnoj objektivnosti, ako je do nje uopće moguće doći. Nastojanjima da se ukrajinska povijest prikaže na svjež i svakome razumljiv način pridružio se i zagrebački novinar Sergej Burda, koji je u nakladi Alfa upravo izdao knjigu "Povijest Ukrajine – povijest ukrajinskog naroda od pretpovijesti do 2022. godine" koja metodično razbija povijesne zablude o narodu kojem i sam etnički pripada.

Predstavljanje njegove knjige početkom tjedna ugostilo je Hrvatsko društvo književnika, čiji je predsjednik Zlatko Krilić istaknuo da od svih naroda Hrvati najviše razumiju Ukrajince jer je scenarij naših ratova zapravo isti – agresija koja ima pretenzije osvajanja i pljačke pravda se navodnom ugroženosti jačega.

– Ideja nadnacionalnih država može biti zavodljiva, kao što je i Strossmayeru bila zavodljiva ideja o jugoslavenstvu, ali čim se počne pričati o bratstvu, to je znak da se ideja hegemonije probudila jer među braćom uvijek postoji mlađi i stariji, jači i slabiji. Takve smo primjere nalazili u Austro-Ugarskoj, Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu, u kojem se slabije dovelo u situaciju da nemaju pravo na jezik, naciju, na koncu i na postojanje. Ukrajinski narod protiv toga se bori na dva načina: prvim i nametnutim – oružjem, ali i drugim – istinom. Ova knjiga na tragu je te istine, jer njezini autori ne nasjedaju ruskoj propagandi – rekao je Krilić.

Burda je, inače, u nakladi Hrvatsko-ukrajinskog društva još 2004. godine uredio knjigu "Povijest Ukrajine" koja je prikazivala sažetu povijest te zemlje i naroda od najstarijih vremena do Narančaste revolucije 2004. godine. Nadogradivši to istraživanje, Burda je, ovaj put kao autor, predstavio knjigu koja ispisuje povijest koju trenutno živimo. U tome je imao veliku podršku Đure Vidmarovića, hrvatskog povjesničara, prevoditelja s ruskog i ukrajinskog jezika te nimalo manje važno – bivšeg veleposlanika RH u Ukrajini.

– Drago mi je što je Burda dovršio ovu pionirsku knjigu, ali istovremeno me boli što ona dolazi u dramatično vrijeme, pogotovo na istoku Ukrajine koji se pretvara u spaljenu zemlju s koje bi moglo biti protjerano šest do sedam milijuna ljudi, što je oblik etničkog čišćenja. S užasom gledam snimke Hersona i Donecka po kojima sam toliko puta hodao, a sada su u ruševinama. U Kijevu imam mnogo prijatelja koji su u godinama i nemaju kamo pobjeći, mnogima je teško i doći do punktova sa strujom i ogrjevom koje je priredio gradonačelnik Kličko. Zapad sada ne smije ponoviti Chamberlainovu pogrešku i pristati na novi Münchenski sporazum koji bi radi umirivanja agresora ugrozio međunarodni dogovor o nepovredivom teritorijalnom integritetu zemalja. Kada bi se to dogodilo, Talijani bi već sutra mogli odlučiti da polažu pravo na hrvatsku obalu – emotivno je rekao Vidmarović koji smatra da su Hrvati u početku ruske agresije bili zbunjeni, pa možda i zavedeni dominantnim ruskim narativom.

Povjesničar u njemu se budi pa objašnjava da je Ukrajina kolijevka slavenske povijesti, tamo se prvi put spominju i Bijeli Hrvati, ali naši povjesničari o toj su zemlji učili iz knjiga koje su slijedile službene narative Moskve. Jedan od problema u često jednostranom pisanju ukrajinske povijesti bio je i u tome što su se povjesničari na našim prostorima uglavnom služili ruskim, a neusporedivo manje ukrajinskim jezikom.

– Nakon što se Juraj Križanić vratio iz današnje Rusije, u svojim zapisima nazivao ju je Moskovjom, a njezine žitelje Moskovitima. Pojam Rus, Kijevska Rus, mnogi danas pogrešno izjednačuju s Rusijom iako je to zapravo ukrajinski etnonim koji je Petar Veliki oteo i svoje Moskovite dekretom prisilio da se nazivaju Rusima. Stoljećima kasnije, to je dovelo do toga da brojni Ukrajinci danas govore ruski jer im je povijesno oduzet i vlastiti jezik, odnosno ostao je samo za kućnu upotrebu – kaže nam Vidmarović ističući velike razlike između ukrajinskih teritorija koji su bili pod Austro-Ugarskom i onih koji su bili pod carskom Rusijom.

To je samo dio kompleksnih detalja koje je u svojoj knjizi obuhvatio Sergej Burda. Počevši od pretpovijesne tripiljske kulture, preko slavne srednjovjekovne Kijevske Rusi, Ostroške Biblije koja je bila prvo cjelovito izdanje tog svetog spisa na crkvenoslavenskom jeziku, pa do velikih svjetskih ratova, černobilske katastrofe i političkih potresa 21. stoljeća koji su doveli do rata kojem danas svjedočimo, jednostavnim jezikom autor nas vodi putevima poznate, ali i prešućene ukrajinske povijesti. Pri tome kao putokaz budućim istraživačima i onima koji žele znati više donosi bogat popis akademskih izvora koje je s posebnim entuzijazmom pohvalio povjesničar Tomislav Galović.

– Ovu knjigu treba kontekstualizirati – zašto nismo znali toliko o Ukrajini? Temeljni udžbenik na našem jeziku, iz kojeg su učile generacije studenata, objavila je 1962. izdavačka kuća Naprijed, a napisali su ga ruski profesor Grekov i profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Miroslav Brandt. Njihov udžbenik "Ruske zemlje od XII stoljeća do Ivana Groznog" bio je obavezno štivo do 1981., nakon čega je Brandt objavio i nekoliko drugih knjiga o toj temi. Pa, iako je na povijest Ukrajine dugo gledao kroz moskovske naočale, ne smijemo zaboraviti da su njegove povjesničarske zasluge bile ogromne, u Hrvatsku je donio francusku školu anala i preveo nebrojene stručne knjige, a u historiografskom radu puno je više bio okrenut zapadnoj Europi. Da je danas živ, siguran sam da bi i na događanja u Ukrajini gledao nekim drugim očima – kaže nam Galović ističući da se Brandtovo nasljeđe ne smije olako brisati, baš kao što se ni ruske historiografe ne smije a priori isključivati iz znanstvenih krugova.

Burdina knjiga jedan je korak prema suvremenijem pogledu na ukrajinsku povijest, i to u kontekstu sve većeg globalnog interesa za ukrajinsku povijest i jezik, koji bilježi i zagrebački Filozofski fakultet.