Bila sam jako iznenađena. Nisam očekivala tu nagradu, bilo je uzbudljivo. Reakcije su odlične. Brojni mi u Splitu čestitaju, moji kolege iz baletnog ansambla i mnogi ljudi iz kazališta. Veliko mi je to priznanje i poticaj za dalje. Velika mi je čast bila i sama nominacija, otkriva nam Irina Čaban Bilandžić, prvakinja Baleta HNK Split, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za ulogu Medore u predstavi “Gusar” koju je koreografirao Aivars Leimanis.
Irina Čaban Bilandžić, rodom iz Odese, u HNK Split “odrađuje” petnaestu baletnu sezonu i gotovo je fascinantno kako govori tipično “splicki”. U grad podno Marjana došla je na poziv baletnog pedagoga Vladimira Šuvalova, koji ju je gledao u baletu “Labuđe jezero” u kojem je nosila glavnu ulogu, u kijevskom Kazalištu opere i baleta. Od treće godine bavi se gimnastikom, od pete baletom, a na Akademiji u Odesi 2003. stekla je zvanje baletnog plesača i pedagoga.
U baletu uvijek može bolje
Prihvatila je poziv Šuvalova, došla u Split i zaplesala u prvoj podjeli “Labuđeg jezera”.
– Ravnateljica Baleta bila je tada Almira Osmanović i puno mi je značila ta uloga s obzirom na moje neiskustvo. Dobila sam priliku plesati, uvijek me korigirala. Nikad vam nitko u baletu neće reći – dobro je, super si. To je zapravo ispravno jer uvijek može biti bolje. Prve tri godine radila sam honorarno, “ubacili” su me u “Don Quijotea” koji je već bio na repertoaru splitskog baleta. To mi je jedna od najdražih glavnih uloga – veli Irina dodajući kako obožava plesati i u Trnoružici, Giselle, Bajaderi, Labuđem jezeru, Karmen, Boleru, Orašaru...U svim tim baletima ona pleše glavne role.
Gotovo da nema baletne predstave u kojoj u splitskom teatru nije plesala, a samo šest mjeseci nakon porođaja, vitka i vretenasta, vratila se na scenu. Klasična je balerina, obožava bijeli balet, međutim fantastično se snalazi i u suvremenim koreografijama.
– Puno je teže plesati klasiku bez obzira na to što je moderni balet jako zahtjevan. Svoje tijelo moraš drugačije iskorištavati. Obožavam moderne predstave, u sadašnje vrijeme nužne su za tijelo i razvoj plesača uopće. Kad usavršiš neki novi pokret, lakše ti je učiniti i onaj koji si već svladao. Od modernih predstava najdraže su mi “Carmen”, koju je u splitskom teatru koreografirala Valentina Turcu. Drugačije su i zanimljivije. Posebna je priča “Gusar” i uloga Medore za koju sam dobila nagradu. To je teška klasika, svaki pokret, preciznost i mig je važan – kaže prvakinja splitskog Baleta čiju su vrhunsku izvedbu stručnjaci na sreću prepoznali.
Na konstataciju da je iznimno dojmljivo donijela kreaciju žene žrtve u baletu “Posvećenje proljeća” na ovogodišnjem Splitskom ljetu, Irina ističe da je taj komad nešto potpuno drugačije i da je glazba jako teška.
– Međutim, kad ti ta glazba uđe u glavu i tijelo, postaneš njezin dio i uživiš se u taj lik. U tom baletu ja sam žrtva, ima puno glumačkih, dramskih trenutaka i bilo je teško jer je koncept takav da ostajem do kraja sama i plešem dok ne umrem. Solo je namjerno koreografiran da traje dugo da se vidi ta žrtva. Svaki dio trebalo je dramaturški obraditi, stalno se mijenja pojava, izgled, situacija u glavi i u tom solu zapravo proživljavam cijeli život – objašnjava Irina.
Uspoređujući Split i Kijev, Irina kaže kako je u Ukrajini drugačija atmosfera jer su tamo umjetnici stalno u kazalištu, a u Splitu uglavnom u baletnom studiju. Oni imaju Kazalište opere i baleta, nema drame. U Splitu se rade velike i teške baletne predstave, disciplina je na zavidnoj razini, no problem je što je ansambl malobrojan. Nema ljudi koji mogu uskočiti ako se nešto nekome dogodi. Zato, otkriva, na rasporedu Baleta piše “svi sve”. Vježba dvaput dnevno, ujutro uglavnom ima probe s ansamblom, a poslijepodne odvojene, solističke.
Ništa joj nije teško jer balet je njezin život. Uzor joj je Svetlana Zaharova. Voljela bi kad bi na repertoaru splitskog Baleta stalno bile “Bajadera”, “Giselle” i “Carmen”, a želja joj je plesati glavnu žensku ulogu u baletu “Spartak”. Prije predstave malo jede, a pred svaki nastup ima tremu.
Rasplesani nogometaš
– Trema mora postojati jer predstava je velika odgovornost. Ona nam daje posebnu energiju, a važno je da prođe čim napraviš nekoliko pokreta. Nemam nekakav poseban ritual pred nastup. Jedino što se uvijek sama šminkam. Tako bolje osjećam predstavu – otkriva prvakinja splitskog Baleta.
Supruga Vicka Bilandžića, glumca u HNK Split, upoznala je u teatru. Došao je pogledati “Labuđe jezero” i čestitao joj nakon predstave. Zajedno su trinaest godina, imaju sina koji rado dođe mamu pogledati kad pleše. Ponekad ode s njom i na probe, primjećuje neke stvari pa joj kasnije prepričava. Imitira pokrete, ima doma “svoje nastupe”, što joj je posebno simpatično i slatko. Inače, trenira nogomet!
Irina redovito kuha, voli ribu, hobotnicu na salatu i bakalar na bjanko. Naučila se i na blitvu koje u Odesi nema, rado je pripravi, a najdraži začin joj je maslinovo ulje. Voli čokoladu i ne odriče je se. U Splitu joj nedostaje malo više kulturnih događanja, poglavito priredbi za djecu. Mišljenja je kako bi joj bilo teško živjeti “na kontinentu”. Voli more, simpatičan joj je splitski mentalitet i žestok temperament, jedino se nije priviknula na dugotrajno ispijanje kave na rivi. Radije se prošeta do Marjana, draže joj je hodati nego sjediti. Prvakinja baleta koja je poprilično samozatajna tvrdi kako se Splićanke i Splićani i te kako razumiju u baletnu umjetnost.
– Splitska publika vrlo je zahtjevna, ali kad joj se nešto svidi, ta se energija odmah osjeti – tvrdi Irina te ističe kako u gradu podno Marjana ima sve što joj treba.
Živa ti nama bila. Hrvatska nevjesta.