Ponosan sam što imamo priliku podržati brojne aktivnosti usmjerene na inkluziju i prihvaćanje različitosti.
Radi se o vrijednostima koje su Kanadi i njenom premijeru važne, ne zato što smo ih sasvim ostvarili nego upravo zato što moramo svakodnevno raditi na njihovu jačanju u Kanadi i ostatku svijeta. Tim riječima kanadski veleposlanik u Hrvatskoj najavio je gostovanje performerice, kustosice i kritičarke Adriane Disman, žene koja objedinjuje brojne manjinske identitete: rođena u češko-iračkoj obitelji, imigrantica prve generacije, odgojena među gejevima, u budističkom duhu, feministica angažirana u borbi za prava manjina – i kao takva odabrana je da predstavlja kanadsku kulturu u svijetu. Na naša pitanja odgovorila je u zagrebačkom MSU, u čijoj rezidenciji boravi.
Kanada se često spominje kao oaza za pripadnike različitih manjina. Je li to zaista tako?
Kada govorimo o Kanadi, nemoguće je pobjeći od činjenice da se radi o zemlji otetoj autohtonim narodima, čiji brojni pripadnici i danas žive u siromaštvu, poneki čak i bez pitke vode. Osobe tamnije puti, žene, queer osobe, invalidi, osobe bez primanja ili reguliranog statusa i dalje su sistemski diskriminirane. Činjenica je da se Kanada danas zalaže za vrijednosti različitosti i prihvaćanja, no i pred njom je još uvijek dug put kako bi prevladala živo nasljeđe kolonijalne prošlosti i neprihvaćanja drugačijih.
Postoji li diskriminacija i u svijetu umjetnosti? Biste li imali bolje šanse da ste, recimo, bijeli muškarac?
Nejednakost je tu apsolutno prisutna jer o raspodjeli sredstava odlučuju uvijek isti ljudi na poziciji moći. Odvajanje novca za umjetnost i dalje se gleda kao čin velikodušnosti ili tolerancije prema manje privilegiranima. Ali onaj koji ima moć pružiti toleranciju ima i moć da je oduzme. Zbog toga smatram da nam je potreban novi model koji bi se izmaknuo iz obrazaca koji počivaju na odnosima financijske, rasne ili rodne moći. Osobno me više zanima promišljanje takve promjene nego moja osobna pozicija u umjetničkom svijetu.
U svojem radu mnogo se bavite položajem manjina, temom samoće, a jedna ste od rijetkih umjetnica koja govori i o stigmatizaciji osoba koje uzimaju lijekove za duševne tegobe. Odakle interes baš za tu temu?
Odrasla sam u vremenu u kojem se djeci dijelilo previše dijagnoza i davalo previše tableta. To je rezultiralo preplavljujuće negativnim stavovima prema bilo kakvom lijeku za psihička stanja. I danas je to jedna od najvećih tabu-tema o kojima trebamo razgovarati. Možemo se složiti da je često problem u društvu, a ne u osobi koju društvo lijekovima želi “primiriti”, no isto tako moramo naglasiti da je preživljavanje legitiman izbor. Ako su vam za to potrebni lijekovi, to ne mora značiti da ste se predali – možda baš znači da ste se odlučili boriti za sebe. A to je nešto što možemo slaviti.
U sklopu vašeg boravka u Hrvatskoj 19. svibnja gostujete u programu udruge Dugine obitelji. Nedavno su objavili dječju slikovnicu koja je izazvala mnogo polemike. Mnogi se, naime, osjećaju zabrinuto zbog afirmacije netradicionalnih obitelji.
I sama sam odrasla u gej obitelji pa moram naglasiti da je sve nasilje vezano uz tu činjenicu dolazilo izvana, nikada iz mojega vlastitog obiteljskog konteksta. Odmalena sam se susretala s nasilnicima koji su smatrali da moja obitelj ne smije postojati. Reći djetetu da je inherentno loše jedna je od najgorih stvari koje mu možemo učiniti. Ne vidim kako bi sigurno odrastanje djece u gej obiteljima ugrožavalo sigurnost djece u heteroseksualnim obiteljima. Vrijeme je da se napokon prestanemo bojati jedni drugih.
bolesno, bolesno!