Zanimljivi mladi, ali već afirmirani bračni i umjetnički par, slikarica Tea Morić Šitum i Frane Šitum i u vrijeme pandemije koronavirusa stvaraju, izlažu, svakodnevno se srčano bore za tešku umjetničku koricu kruha. Razgovarali smo u njihovoj malenoj galeriji u središtu Splita, radnom prostoru začudnog svijeta Teina kreativnog stvaranja, dok Frane svoja umjetnička djela “proizvodi” u Kaštel Gomilici gdje i stanuju. Teina nedavna izložba “Metanoia-Bezdan” u Hrvatsko-francuskom društvu, unatoč COVID-19, privukla je veliku pozornost Splićana.
Nedavno ste izlagali u Metkoviću, sada u Splitu, neprestano radite. U čemu je tajna stvaranja unatoč depresivnom okružju, može li se što prodati?
TEA: Sedam dana prije lockdowna završila sam ciklus koji je izložen u Metkoviću, trinaest velikih i dvadesetak malih formata. Izložbe su prodajne, ali to se ne dogodi uvijek. Ostavim nešto za svoju arhivu. Frane to odabere.
FRANE: Nema opravdan razlog zašto mi to povjerava. Ona sama ne može odlučiti pa mi prepusti tu vrstu dileme. Kalibrirali smo se na kulturu neslaganja, uvijek nađemo nekakav kompromis. Uostalom, i razilaženja daju draž.
Je li kompromis recept uspješnosti vašeg braka?
TEA: U braku smo deset godina, punih 12 zajedno. Upoznali smo se na fakultetu. Kompromis je nešto što je praktično jer morate funkcionirati kad postoje tenzije. Morate uvijek imati opciju. Ljubav se ne da definirati. Ona nadilazi riječi. To je zapravo dogovoreni pojam. Karakterno smo potpuno različiti, nebo i zemlja, ha-ha. To što slikam njemu se redovito ne sviđa. Ali tu nema kompromisa. Ne petljamo se jedno drugome u autorski rad, jedino ako tražimo mišljenje. Prije vjenčanja dokazali smo da možemo napraviti zajedničku sliku, a fragmente smo uzvanicima na piru podijelili kao zahvalnice. Tu smo uspjeli svoj umjetnički ego staviti sa strane. To je bio test.
FRANE: Teško odustajem, osim kad u nečem ne vidim smisla. Ta naša zajednička slika ispala je super. Konceptualno i idejno. Imamo dokumentiran cijeli taj proces stvaranja.
TEA: Proces je važniji od proizvoda.
FRANE: Jednako je važno. Svatko je dobio apstraktni segment realistične slike. Ona meni čita knjigu, a ja spavam. To je prizor.
Akademski ste kipar. Postali ste poznati po maketi Dioklecijanove palače, spomeniku hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata “Trogirska kruna” koji ste izradili s kolegom Đanijem Martinićem, skulpturi koja bi trebala niknuti na Trgu Gaje Bulata. Radite u splitskoj Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju. Odmiče li vas posao u školi od kiparstva?
FRANE: Predajem nekoliko stručnih predmeta u tri različita smjera: dizajneri keramike, dizajneri metala i aranžersko-scenografski dizajneri. Razrednik sam. Kombiniramo nastavu po B modelu, pola je učenika u učionici, a pola online. Vrlo je zahtjevan praktični rad. Naglasak je na njihovu istraživačkom radu, osmišljavanju idejnih rješenja. Rad u školi zahtijeva potpuni angažman, glavna strategija mi je napraviti tim. Da ne budem šef u razredu, nego da stvorim dobar odnos povjerenja i poštovanja. Da budemo od pomoći jedni drugima. Zapravo, ne znam kako sve stižem. Volim funkcionirati u zoru, vrijeme koje nije kontaminirano vanjskim utjecajima. To me čini efikasnijim. Jutro je za realizaciju onoga što promišljam dan prije.
TEA: On je jutarnji tip, a ja sam to prisilno jer moram obaviti obveze prema djeci. U principu slikam kad stignem. Kad otpratim kćer u vrtić i sina u školu. U slikanje se “uključim” oko deset, a Frane može stvarati čim ustane. Naučila sam se snalaziti i improvizirati .
FRANE: U školi vidim veliki izazov i svrhu, što mi je jako važno. To je jedan vrlo častan posao, prirodno mi je prenositi znanje. I sam puno učim od svojih đaka. Kad prenosite znanje, otvaraju vam se neki novi kanali. Pedagoški rad potpuno je drugačiji proces od onog kad samostalno stvarate. Napraviti sam umjetničko djelo i osposobiti nekoga da stvara, to su potpuno različiti procesi.
TEA: Već tri godine vodim likovnu radionicu za djecu i program “Eksperimentalni studio za djecu” za predškolsku i osnovnoškolsku dob. Kako sam profesorica likovne umjetnosti, imam priliku stvarati svoj program i izbrusiti ga do kraja. Položila sam stručni ispit, dobila niz preporuka, ali teško je ući u sustav. Djeca su nam mala pa ne mogu uskočiti u zamjenu dan-dva, a od nečega treba živjeti! Ima interesa za radionice. To nije klasična kreativna radionica, nego individualni rad u malim skupinama.
Radite na spomeniku nadbiskupu Ivanu Prenđi. Što je sa skulpturom koja je davno trebala biti postavljena na Trgu Gaje Bulata ispred splitskog teatra? Čekaju li se možda lokalni izbori?
FRANE: Skulptura koju sam napravio s Đanijem Martinićem je odlivena. Čeka se uređenje kazališnog trga. Navodno će biti do ljeta. Radim spomenik nadbiskupu Prenđi koji će biti postavljen u Zemuniku. Modelira se u glini, nakon toga lijeva u gipsu, pa u broncu. Proces stvaranja traje nekoliko mjeseci, a ako se pojave nepravilnosti u lijevanju, to zahtijeva autorov pečat. Shvatio sam da u razred ne smijem doći potrošen. To djeca osjete. Treba izbalansirati resurse. Iskustvo freelancera puno mi je doprinijelo u pedagoškom radu.
Je li teško opstati kao umjetnik? Tržište je sve okrutnije, a hrvatsko je i malo?
FRANE: Mi kreativci smo senzibilniji, administracija zna biti demotivirajuća. Menadžeri, galeristi i kustosi trebali bi se baviti umjetnikom, pratiti njegov razvoj, afirmirati ga. U nas su umjetnici u praksi svrha sami sebi, kustosi svrha sami sebi, institucije su svrha sami sebi. A trebali bi se prožimati.
TEA: Početkom godine dobila sam status samostalne umjetnice, konačno mi teče staž, priznata sam od države. Turizam mi je donio neke dobre stvari. Velik broj mojih radova većih formata izvan je Hrvatske. Umjetnici moraju biti veliki marketinški stručnjaci, a za marketing “moraš koristiti drugi dio mozga”. Svi sve radimo.
Zanimljivo je da vi često sami pišete o svojim radovima?!
FRANE: Krivo se interpretira da umjetnik ne bi trebao pisati o svojim radovima. Ja imam potrebu tekstualno obrazložiti zašto sam nešto napravio. Kako je tekao proces, kakav odnos imam prema radovima. Volim suradnju s kustosima koji dožive to što sam napravio. Kad kustosi stvore određen odnos riječi i konstrukcije i to kopipejstaju, sve gubi smisao. Imam afiniteta prema pisanju, kao umjetnik ne bih trebao imati prepreku ni prema jednom mediju. Medij je samo alat, a ideja je nešto što povezuje sve medije.
Je li teško biti umjetnički i bračni par?
TEA: Umjetnički rad je samotan. Puno nam olakšava to što smo par. Razumijemo prirodu tog posla. Umjetnost je potreba. Stvaralaštvo je potreba. Ne možemo imati normalan odnos ako to nismo ostvarili. To nam je dio identiteta. Kad si umjetnik, teško je planirati i imati kontinuitet. Ne bih nikome preporučila da bude umjetnik. Svaka osoba sebi mora pronaći put. Svatko mora izdubiti svoje korito.