Od sutra u kina diljem Hrvatske kreće dugometražni dokumentarni film “Povuci-potegni” redatelja i scenarista Nevena Hitreca. Gledali smo ga ovog ljeta na Mediteran film festivalu, nedavno i na ZagrebDoxu, a u Parizu je na filmskom festivalu Jugoistočne Europe SEE osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film. U kina stigao je baš na vrijeme – novonormalna školska godina traje već dva mjeseca, dovoljno da se iskristaliziraju najveći problemi i prepreke našeg ionako šepavog obrazovnog sustava. Upravo s njim u filmu se obračunava Hitrec – sustavom koji na dječja leđa iz godine u godinu natovaruje sve veće količine informacija koje se moraju naučiti napamet i zadataka koje treba riješiti.
Čitav film odvija se tako u četiri zida obitelji Jagatić koja se u maniri Kafkina “Procesa” nalazi zatrpana čitankama i vježbenicama devetogodišnje Neve. “To je toliko apstraktno da ti ja ne znam drukčije objasniti” ili: “Zašto niste u školi mogli ovo naučiti” govori frustrirana majka koja se svim silama trudi objasniti djetetu pojmove poput teritorijalnih jedinica Republike Hrvatske. Dodajmo tu i živahnu, tvrdoglavu prirodu djevojčice koja bi radije jela palačinke nego pisala zadaću i dobit ćemo neprekidan “povuci-potegni”.
– I ja imam dva sina, koji su, dok smo snimali film, bili školske dobi. Bilo mi je nevjerojatno da, što se kako osnovna škola ide dalje, sve više i više očekuje angažman roditelja. Ja sam još ona generacija koja nije išla na privatnu edukaciju ili dodatnu nastavu i nekako smo sve to uspijevali završiti sami. A sada, kada imamo navodno sofisticiraniji sustav, ispada da je zapravo nefunkcionalan. Počeo sam se raspitivati i shvatio sam da sve više roditelja nakon stresnog posla dolazi doma i s djecom mora ponovno proživljavati kemiju, fiziku, povijest… – kaže nam Hitrec koji smatra da je školsko gradivo još uvijek preopsežno, predimenzionirano i previše se temelji na faktografiji.
Roditelji koji su već odavno završili školu, negdje između posla, kuhanja i spremanja moraju oboružani svetačkim strpljenjem ponovno učiti geometriju i čitati lektire. Čine li time svojoj djeci medvjeđu uslugu? Što je s onom djecom čiji roditelji nemaju sate koje bi mogli posvetiti domaćoj zadaći?
– Ima tu od svega po malo. Od učitelja, preko roditelja do gradiva i količine… To je veliki spektar. Nisu svi roditelji kao ovi roditelji, niti su sva djeca kao ova djevojčica, ali da nešto ne štima, ne štima. Živimo u vremenu računala, digitalije, koncentracija za pisanu riječ je pala i nešto se tu treba promijeniti. Ali svi su ti sistemi zapravo jako inertni i nama će trebati valjda deset godina političke i strukovne svađe da bismo nešto mogli primijeniti u praksi – tvrdi Hitrec. Ipak, od snimanja filma, situacija se malo promijenila. Uz uglavnom neefikasnu školu na daljinu tijekom karantene koju su, često možemo čuti, jedva preživjeli i djeca i odrasli, uvedena je i najnovija kurikularna reforma. Što se njemu čini, pitali smo Hitreca, hoće li to ipak olakšati situaciju?
– Kurikularna reforma je u prvom planu kad se treba politički razmahati po medijima. Ali između tih razmahivanja, obrazovna reforma se nije dogodila. Ja se toplo nadam da će biti bolje, ali za sada nije, to su za sada samo neki pokušaji koji nisu rezultirati sistematičnošću i u praksi se nije ništa pomaklo s mrtve točke. Sve to formalno djeluje lijepo i krasno, ali kad se zagrebe ispod površine, vide se velike rupe… Problem online nastave daje još jednu dimenziju svemu tome – sve je ostalo potpuno na roditeljima i djeci. Vidi se već i sada, ljudi pucaju. Nema ni škole ni života bez socijalnog kontakta – zaključuje Hitrec.
