U genima Valentine Turcu zapisana je povijest zagrebačkog baleta druge polovice 20. stoljeća. Njezini roditelji: Maja Srbljenović Turcu i Marin Turcu, oboje veliki baletni umjetnici, godinama su nosili repertoar Baleta HNK Zagreb, i to u zlatnim godinama tog ansambla kada su stvorena neka od najvećih baletnih djela ovih prostora.
Valentina je rođena u Zagrebu, rasla je u kazalištu, a imala je samo pet godina kada je odlučno izjavila kako ona neće biti balerina, nego koreografkinja. Ispunila je oba sna, a rad na baletu “Jevgenij Onjegin” iz 2016. uvrstio ju je u pet najvećih koreografa Europe. Dovoljno je reći da je uz nju na tom popisu bio veliki Akram Khan, koji je te iste godine “Giselle” smjestio u imigrantski logor. Njezin rad dobro je poznat zagrebačkoj baletnoj publici, Maribor nam je blizu, a kao dramaturginja radila je na hit-baletu zagrebačkog HNK “Ani Karenjinoj” koreografa i redatelja Lea Mujića, s kojim je napravila i balet “Opasne veze” u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Festivala Ljubljana i Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora. Sada Zagreb i Hrvatska čekaju njezino novo veliko djelo, balet “Smrt u Veneciji”, čija je premijera večeras. A kako nastaje taj balet u kojem ona, uz koreografiju, potpisuje adaptaciju novele Thomasa Manna, izbor glazbe i režiju? Odgovor na to pitanje krije se u njezinim bilježnicama: uz svaku sekundu glazbe tu je precizno popisan ne samo svaki baletni pokret, ne samo pozicija svakog plesača na sceni, već i precizna pozicija pepeljare u koju će Anđeo smrti otresti svoju cigaretu. Te bi Valentinine bilježnice svakako morale postati eksponat budućeg Muzeja baleta u Zagrebu, jer takva se predanost baletu ne sreće često.
Valentina Turcu vratila se u Zagreb...
Nisam se vratila, nego sam trenutačno na testnoj vožnji. Zagreb me testira. Nikada nisam razmišljala da ću raditi u Zagrebu. Ovaj je grad za mene ljubav, djetinjstvo, odrastanje uz te čudesne roditelje, vrhunske prvake HNK Zagreb... Bila je to za mene zatvorena i završena priča. Otvaram je ponovno uz genij Gustava Mahlera, čiju sam glazbu odabrala jer je krasno usklađena s Thomason Mannom, a time na neki način duboko proživljavam i majčine “Pjesme ljubavi i smrti” (veliki balet Milka Šparembleka na Mahlerovu glazbu, op. a.), koje je ona tako suvereno i svevremeno otplesala. Bila je to uloga koja ju je označila, i kroz ljubav i kroz smrt, a meni je novi Mahler trenutak u vremenu i prostoru s kojim završavam svoj zagrebački krug. Ili ga iznova započinjem, kako kaže Leonard (Leonard Jakovina, ravnatelj Baleta HNK Zagreb, op. a).
Što vam je bila prva misao kada je Leonard Jakovina rekao “Smrt u Veneciji”?
Prvo sam rekla “ne!”, tvrdila da nisam talentirana za homoerotičnu tematiku. On je bio vrlo ustrajan u tome da ansambl Baleta HNK Zagreb treba moj koreografski rukopis i da ja svojim senzibilitetom, autorskim i životnim iskustvom imam mnogo toga reći o smrti.
Je li bio u pravu?
Strah od smrti budi veliku strast za životom. Na žalost, nekoliko sam se puta u životu našla na nekoliko minuta od kraja. Na sceni mi je 2005. u plesu, greškom scenske tehnike, puknula slezena i doktori su se stvarno borili za moj život. Zato je smrt tema koja me prati kroz cijeli život. Bila sam vrlo mlada kada je mama umrla. Tada na vrhuncu plesačke karijere, uživala u suradnji s Mauriceom Béjartom. Mamina me smrt slomila. Maurice mi je tada rekao da ću cijeli svoj život liječiti sebe radeći prekrasne kreacije baš na temu smrti, i da imam dušu anđela. Imala sam tada 21 godinu, bila još premlada da bih ga uistinu razumjela. Ali očito je bio u pravu.
Kako vas je dakle ravnatelj zagrebačkog Baleta uspio nagovoriti na “Smrt u Veneciji”?
Bio je vrlo uporan, vjerovao je u mene. Ljudi čine čuda upornošću i vjerom. Probudila mi se unutrašnja potreba da uđem na nepoznati teritorij. Ja sam romantik, do sada sam radila samo velike romantične naslove, dramske teme i velike ljubavne priče: “Carmen”, “Romeo i Julija”, “Opasne veze”, “Onjegin”. Stvarala sam moćne žene koje su bile sposobne ljubiti do bola i zauvijek. No, kada sam pročitala knjigu Thomasa Manna i spoznala da je Gustav veliki umjetnik, ali i vrlo usamljena, (interpretativno) zahtjevna duša, shvatila sam da je kazališni materijal te novele jako zanimljiv za plesnu predstavu. I tako sam sama sebi rekla: “Ideš!” Leonarda sam pitala jesmo li spremi za nešto neobično, a on je odgovorio: “Mi smo spremni.”
Radili ste “Anu Karenjinu”, poznajete ansambl, jeste li kreirajući balet odmah znali podjelu uloga?
Odmah. Trebalo mi je samo da ih još jednom pogledam uživo i stvari su se složile kao ljubav na prvi pogled.
Ako sudimo po slavnom Viscontijevu filmu, plesni izričaj ove teme vrlo je težak. Naime, ne postoji ni jedan jedini dodir između glavnog lika i dječaka koji je predmet njegove strasti. Sve je pogledu, slutnji... Kako se to uopće može otplesati?
Tu čistost u kazalištu je najteže dostići. Znala sam da atmosferom njegova unutrašnjeg stanja moram upotrijebiti iskren koreografski jezik, jezik ranjivosti, čežnje, mračnih stanja unutarnjih bitaka. Zadala sam si da Gustavove kretnje moraju biti plod njegovih iznenadnih emocija. Svaki pokret apsolutno prati riječ, njegovo unutarnje stanje. Zato se i nije pojavila potreba za dodirom. Posljednjih deset godina mog kreativnog posla naučilo me i uvjerilo da plesni teatar apsolutno ima ključ koji otključava fizički i metafizički svijet i unutar sebe i unutar gledatelja. To je ono nešto onostrane materije što nemaju druge vrste scenske umjetnosti. Unutar Mannova fantastičnog, poremećenog i božanstveno lijepog univerzuma ples može pobijediti dehumanizirajuće stanje današnjeg svijeta. I zato mi zapravo radimo predstavu o ljepoti.
Odavno tvrdim da je balet najteža, ali i najveća umjetnost. Njemu se ne može dogoditi da bude izgubljen u prijevodu. Sve je tu na sceni, čista emocija.
Da, ako se radi iskreno i bez ambicije, na neposredan način. Ako plesači svoje uloge donesu punokrvno i suvereno, bez blefa, onda suvremeni balet ima šansu. Na žalost, i u plesnoj umjetnosti postoji jako puno “fake” proizvoda, igre na način TV sapunica. A naša je dužnost da umjetnik komunicira iz ljubavi, da skine kožu sa sebe i da mu nije teško neposredno pristupiti gledatelju. Ambicija čini stvari ružnima. Ono što me vodi kroz cijeli ovaj proces i o čemu sam puno razmišljala i zašto sam predstavu postavila u naše suvremeno vrijeme jest to što je početkom 20. stoljeća bilo vrijeme u kojem su ljudi žudjeli za tim da “puknu” iz moralnih korzeta i stege u koje su postavljeni. Gustav stvaralački treperi, žudi za zrakom u svojim plućima, on želi biti nemoralan kako bi oslobodio to što u njemu bukti, na nivou erosa i na nivou tanatosa. A mi danas? Gdje smo!? Kamo uopće možemo ići, u delirij, kada smo sve već potrošili, obezvrijedili, banalizirali, izgubili. Zgazili smo bahato i bezobrazno sve što je bilo vrijedno i na početku 21. stoljeća ostalo nam je da se vratimo u čistoću, u bit. Nama je najveći uspjeh u životu ako se uspijemo otrgnuti od te dekadencije, konzumerizma, potrošnje, selfi narcisoidnosti... Iz toga potječe moj minimalizam i zato naša predstava ide putem Manna i kroz moje vlastito iskustvo na kraju se vrati u valentinizam, tako naime slovenska kritika naziva moj stil.
A to bi bilo?
Nešto što slavi umjetnost i ljepotu, strast i život.
No, rekli ste da je “Smrt u Veneciji” filmski balet?
Treba izmisliti novi žanr. Iz kuta estetike, dramaturgije i režije prolazila sam kroz multidisciplinarne pristupe. Sam koncept glazbe, a na njemu radim mjesecima, nalagao mi je ne samo drugu vrstu pokreta plesača nego i drugu vrstu stanja na sceni. Na trenutke se moji likovi vrlo neobično kreću, ne samo kada plešu, nego i hodaju, bivaju na sceni. Radili smo na tome da su do kraja iskreni, kao da ih snimam kamerom i hvatam baš svaki detalj. Nema praznog hoda i nepotrebnog glumatanja, nema bezvrijednog otvaranja k publici, koketiranja. Ovo je vrlo studiozan rad i vrlo sam zadovoljna. Ovakva generacija plesača kakvu ima HNK Zagreb vrijedna je da je cijeli svijet vidi. To je baletna dvorana puna karizme, talenta, hrabrosti. To su punokrvni muškarci i žene i stvarno ih je divno gledati kako se razvijaju. I divno je graditi taj razvoj s njima.
Baletna je publika već prepoznala to o čemu govorite, do ulaznica za balet je gotovo nemoguće doći.
To je najveći kompliment, pobjeda kazališta. I to se ne dogodi svakoj generaciji. I zato je tako lijepo danas raditi ovdje. Uz to imam i apsolutno povjerenje i potporu cijelog rukovodstva kazališta, a i to je velik dar.
I za kraj, nešto o baletu što me oduvijek zanimalo: je li ta umjetnost toliko lijepa jer joj je u temelje ugrađena okrutna istina o kratkom vijeku trajanja svake balerine, jer baš kada zna i može najviše, tijelo poruči da dalje ne ide?
Mi smo kao leptiri, kratko trajemo i jedinstveni smo u svojoj krhkosti i ljepoti. I zato se leptira ne smije ni dotaknuti da ne izgubi čarobni prah sa svojih krila.
A iz osobnog iskustva mogu reći da sam se u svojoj kratkoj i eksplozivnoj plesnoj karijeri sasvim ostvarila i da sam jedva dočekala trenutak u kojem ću postati koreografkinja.