Na velikoj sceni teatra ansambli Opere HNK Split i Umjetničke akademije u Splitu sutra će pod ravnanjem maestra Harija Zlodre premijerno izvesti operu "Čarobna frula" W. A. Mozarta. Premijera se očekuje s nestrpljenjem budući da nastupaju mlade splitske snage, a adaptirao ju je i skratio maestro Hari Zlodre, gost dirigent u splitskom teatru, profesor tri kolegija (dirigiranje, operne uloge i orkestar) na Umjetničkoj akademiji u Splitu i predstojnik Odsjeka za solo pjevanje.
U više od dvadeset godina profesionalnog djelovanja nastupio je u gotovo devet stotina opernih, baletnih i koncertnih izvedbi.
Odakle tolika ljubav prema glazbi, napose dirigiranju?
Već u petoj-šestoj godini sjedio sam za klavirom htijući biti pijanist. U najranijoj mladosti osjetio sam poriv za kreiranje za veći broj ljudi, a pokazalo se da imam malu ruku koja je po konfiguracija takva da bih se jako mučio na klaviru. Na TV-u su često u popodnevnim terminima u crno-bijeloj tehnici prikazivali koncerte Berlinske filharmonije koje sam satima pratio. Gledao sam te čarobne ruke, to me fasciniralo. Dirigiranje je očito bilo negdje "u zasjedi", a za klavirom sam cijeli život.
Iznimno ste gracilni. Kako je stati pred orkestar?
Prekrasno! Sve što si danima zamišljao na sceni čuješ, vraća ti se kao informacija uživo. To je fenomen glazbe koja se događa. To je poput odlaska u raj kada se uživo reproducira ono što i zamislio.
Odavno ste u splitskom teatru, rijetki se mogu pohvaliti tako bogatom i sadržajnom karijerom ostvarenom u našem gradu.
U HNK Split sam od 1992. Prvo sam bio zborovođa, a vrlo brzo angažiran sam kao dirigent. Bio sam i ravnatelj Opere pa oko šest godina i ravnatelj glazbenog programa Splitskog ljeta. Od 2006. sam gost dirigent jer sam kao mladi docent otišao na Sveučilište u Splitu, odnosno na Umjetničku akademiju.
Stalno radite s mladima. Kakvi su vaši studenti?
Cijeli sam život nekako u pedagogiji. I kao stalni član HNK Split radio sam s mladima, pomagao srednjoškolcima i svojim sinovima koji su također glazbenici. Natan je gitarist, a Ivor svira saksofon. Sa studentima mi je jako lijepo, to su djeca koja to zaista vole. Rijetko ima "prolaznika". Posebno je zadovoljstvo rad jedan na jedan, puno je lakše pratiti razvoj mladog čovjeka.
Kako je došlo do izbora, adaptacije i pripreme Mozartove popularne opere "Čarobna frula" za HNK Split?
Na Odsjeku za solo pjevanje UMAS-a barem jednom na godinu napravimo projekt koji okuplja studente pjevanja svih pet godina, da ih što ranije približimo nečemu što bi bilo profesionalno postavljanje operne izvedbe. Tako smo prošlih godina postavili "Nikolu Šubića Zrinjskog", "Figarov pir", "Orfeja u podzemlju" i lani "Čarobnu frulu" koja je zapravo sjeme sutrašnje premijere. Uvijek smo imali podršku i suradnju s HNK koja je ove sezone rezultirala pravom koprodukcijom i premijerom.
Izjavili ste da je s mladima puno lakše raditi, da stariji misle kako sve znaju i često "pametuju"?
Mladi su željni znanja, otvoreni su i nemaju mišljenje o svakoj stvari koje kod profesionalaca zna biti pogrešno. Ako ste dobrohotni i čiste namjere, dobit ćete jako visoke rezultate s takvim medijem. Na adaptaciji "Čarobne frule" radio sam dva mjeseca. Nije zgodno kad morate štrikati genijalca, ali za to je postojalo nekoliko razloga. Morao sam paziti na glasove studenata i zborista pa sam maknuo najzahtjevnije brojeve bez kojih se može shvatiti tijek priče. Štrikao sam Zbor jer je intencija bila da predstava bude mobilna, da se igra za što mlađu publiku i da u teatar na simpatičan način privuče mlade. Da se skinu tabui o kazalištu kao strašno strogom, dosadnom, elitističkom mjestu. Jako sam zadovoljan pripremama, napose reakcijama studenata i mladih solista kazališta. Atmosfera je vrlo pozitivna i tako bi trebalo biti u svakom postavljanju bilo koje premijere. Ono osnovno što se ovdje vidi jest da nema ega! Sve oko sebe godinama tako pokušavam odgajati premda vidim da čim se maknu i pogledaju kroz prozor, sudare se sa svojim egom. Umjetnost se ne može raditi s egom!
S ciljem da, između ostalog, pokažete i dokažete kako vrijedan potencijal imamo u Splitu, nedavno ste osnovali Komorni orkestar Ivo Tijardović.
Komorni orkestar nastao je iz razloga navedenih u prethodnom odgovoru. Na inicijativu Vanese Kleve, ravnateljice Hrvatskog doma, koja je predložila da okupim petnaestak Splićana. Razgovarao sam sa svojim prijateljem, krasnim glazbenikom, dugogodišnjim koncert-majstorom Valterom Lovrinčevićem i u pet dana okupili smo petnaest glazbenika, gudača.
Cijeli ste život u Splitu, što biste još voljeli dirigirati?
U Splitu mi je prekrasno. Odlazio sam van, ali ovdje se apsolutno mogu realizirati. Biti zadovoljan, okružen divnim ljudima, imati slobodnog vremena za šetnje, šumu, cvrčke... to mi je potrebno. Imam puno prijatelja vani i vidim, kako vrijeme prolazi, da se stalno "vraćaju na naše mulo" gdje ih dočekujem raširenih ruku. Istina, dirigirao sam puno opusa, opernih, baletnih, simfonijskih, komornih... To vam je kao kad birate parfeme i sretni iziđete iz prodavaonice jer još vas puno čeka na polici. Možda sam staromodan, ali svakako želim dirigirati samo genijalce jer to je unaprijed pedeset posto zadovoljstva i mira. Zašto se uopće ovime bavim? Po fenomenologiji glazbe, a i po nekim velikim duhovnim autoritetima glazba bi nas svaki put kad je dotaknemo trebala dovesti u stanje da nakratko zaboravimo na sebe, da prekinemo unutrašnji dijalog, da se dovedemo u stanje čiste nule. To je vrlo teško. Jedino uz glazbu koja je umjetnost vremena možemo se dovesti u situaciju da smo i dva sata u tome i da se spojimo s nečim što je centralna svemirska vibracija. Sve vjere, religije, duhovni pokreti tisućljećima rade samo na tome, a mi imamo glazbu s velikim G. Beskrajno sam zahvalan.