Zvijezda vodilja Europske unije je Utopija. Integracija različitih kultura, svjetonazora, ideja i nacija u politički i tržišno savršenom sustavu. No realnost više nalikuje na distopiju. Upravo se time bavi mlada nada hrvatske suvremene scene Ivana Tkalčić
Stipendistica Akademiji likovnih umjetnostu u Munchenu i dobitnica brojnih nagrada koje uključuju rektorovu (2016.) i Red Carpet Art nagradu (2016.) nedavno je u Museumqartier u Beču imala zapaženu izložbu.
Njena alternativna perspektiva gledanja na stvari obuhvaća percepciju stvarnosti i istine, granice između stvarnosti, sjećanja i identitet. Ukratko, sve ono što tišti globalnog čovjeka koji nije na čistu je li kao individua definiran svojim korijenima ili globalnom sferom.
Nacija ili građani svijeta
Jesmo li nacija ili 'građani' svijeta, pitamo se. Ponovno se u glavi vrti ideja EU o stvaranju kolektiva koji briše granice. No za Tkalčić to nije političko pitanje. Umjetničko izražavanje priskače u pomoć.
Potiče li danas umjetnost na djelovanje? Koliko je uopće značaj suvremene umjetnosti u ubrzanoj svakodnevici?
Danas često nemamo razumijevanje za probleme drugih pojedinaca i zajednice, premda bi svojim djelovanjem jednostavno mogli pomoći. Ne osjećamo se kao dio (globalnog) društva.
Ako ljudima ponudimo puno podataka o određenom problemu većinom ih ti podatci preplave i još više odvoje od bilo kakve akcije. Mislim da umjetnost tu može učiniti razliku. Umjetnost ne pokazuje ljudima što moraju učiniti, nego spaja osjećaje s tijelom i umom.
Može potaknuti ljude da osjećaju, a ti osjećaji mogu aktivirati razmišljanje ili ih čak pretvoriti u djelovanje.
Ona ne samo da povećava kvalitetu života kroz intelektualnu stimulaciju, proširivanjem percepcije i pružanjem osobnog užitka pojedincu nego može biti i pokretač razvoja zajednice kroz poziv na dijalog, pomoć u razumijevanju socijalnih problema i most u izgradnji društvenih mreža.
Znamo da otvaraš brojne izložbe diljem Europe, no što je s Hrvatskom? Ima li ona scenu koja potiče na promjene koje bi dovele do spomentog razumijevanja socijalnog problema?
Umjetnost u Hrvatskoj ima malu, ali snažnu scenu i publiku. Umjetnici uključuju i surađuju s publikom na različite načine, otvarajući svoje kreativne procese i dopuštajući publici da sudjeluju u stvaranju i obostranoj razmjeni.
Nova stvarnost
Gdje pronalaziš inspiraciju za svoja djela?
Uvijek me zanimao interdisciplinarni pristup pitanju ili problemu. Mislim da je u umjetničkom istraživanju važno spajati različite discipline, teorije, koncepte i tehnike, te se kroz interakciju s ljudima iz različitih zemalja i sredina, susresti se s drugačijom kulturnom, socijalnom, rasnom i rodnom perspektivom.
Teme koje me zaokupljaju su: percepcija stvarnosti i istine, granice između stvarnosti, sjećanja, identitet. Nastojim pružiti alternativnu perspektivu gledanja na stvari i nove mogućnosti pristupu stvarnosti.
Kroz proces stvaranja svojih djela dotičeš se sjećanja u odnosu na sadašnji trenutak. Možeš li nam to malo pojasniti?
Najlakše se sjećanja pobuđuju u kontaktu s nekim objektom koji je sudjelovao u njegovom stvaranju. Sjećanje nije samo vezano uz historiografske i biografske činjenice nego i uz prisutnost simbola i rituala. Kroz konstrukciju sjećanja, konstruiramo identitet. Naš identitet je povezan s trenutnom emocionalnom energijom koja dolazi uz slike.
U procesu rada, skupljam objekte, fotografije i dokumente koji imaju sentimentalnu vrijednost za mene i mjesto u kojem se nalazim te ih transformiram, dajem im glas, priču, drugačiju interpretaciju. Priča koju dajem objektu može biti istinita ili ne.. Ona nastaje u interakciji sa stanovništvom mjesta u kojem se nalazim te kroz istraživanja u arhivama i knjižnicama.
Sjećanje u novom ruhu
Koje emocije osjećaš, koje emocije ljudi osjećaju gledajući stvorene objekte?
U svojim radovima postavljam objekte, dokumente, sjećanja i priče u međuodnos, povezujući sjećanja drugih s osobnim sjećanjima.
Rad vizualno objedinjava transformirane elemente i predmete čije su vibracije i dalje prisutne. U ovom procesu, sjećanja se prihvaćaju, recikliraju, probavljaju, osvješćuju i ispravljaju (ako je potrebno). Sadržaj iz prošlosti, tragovi vremena „reciklirani“ su u novi oblik, novo značenje.
Kroz ovaj proces želim potaknuti prihvaćanje i osvješćivanje sebe i drugih.