Rashapsilo se ovih dana - šapne mi na ulici poznanik, vrsni liječnik i nepriznati jezikoslovac koji se nikada nije pomirio s „uhićenjem“, jer po njemu, ono se spominje u jednome članku Dušanova zakonika, dočim, tvrdi on, u drevnoj hrvatsko-perzijskoj prapostojbini, imade riječ „ur-haps“, od čega je nastala stara hrvatska riječ „hapšenje“.
Odavno sam odustao od jezikoslovnih raspri, ali me zanimalo što misli pod time da se „rashapsilo.“ Pokazuje mi pametni telefon te iznova šapće kako mi ne smije reći jer ga prisluškuju.
– Riječ je o znakovima, o naviještenjima događaja koja su tijekom povijesti opsjedala ljudski duh, koji je po ponašanju pasa, po lišću koje zažuti u proljeće, po vuku koji stane meketati, po janjetu koje reži, po mjesecu koji postane crven poput sunca, iščitavao buduće katastrofe, kuge i nedaće.
Požurio je kroz ostatak crvenog svjetla na semaforu, jer i tu je kao i cijeli život išao kontra crvenoga, a ja sam se prisjetio njegovih godinu i sedam mjeseci robije u onome vremenu zbog verbalnoga delikta. Nikada više od tri mjeseca u komadu, ali tri po tri, pa petnaest dana po petnaest i nakupi se toga.
Taman sam se uzverao u klimatizirani niskopodni tramvaj u kojemu se poneki siroti starci cjelodnevno voze jer je udobniji od njihovih stanova, kad mi je zazvonio mobitel. Obično se ne javljam na nepoznat mi broj, ali ovaj je put znatiželja bila jača.
– Ja sam. I da znaš, dužan si mi tristo kuna za ovaj jednokratni mobitel koji bacam u smeće za minutu i dvadeset sekundi. Htio sam ti reći, da se rashapsilo. Četvrt stoljeća bez verbalnog delikta nezamislivo je mnogo i ne može tako unedogled. Kad Hamlet glumi ludilo ne bi li se tako borio protiv zločinačkog svijeta, onda taj inteligentni svijet zna da u „u njegovu ludilu ima sistema.“ Ima pak sistema i u tim hapšenjima i presudicama bez suđenja na pokoji dan u apsani.
Na mala remetinečka vrata, „sveđ kradom„ kako reče Shakespeare, uvodi se verbalni delikt. I dalje možeš ukrasti milijune, zgaziti bahat i pijan nesretnika, prebiti nasmrt nedužnoga, pak će te privesti i pustiti dok ne otpočne beskonačnost zvana procesuiranje. Ali… Prekidam, bok, vidimo se.” I da sam dospio, ne bih mu rekao da se s njime ne slažem.
Jedan od najstrašnijih delikata tijekom ljudske povijesti, upravo je delikt izgovorene i napisane riječi. Svi pogromi, istrebljenja, holokausti, sve noći bartolomejske i dugih noževa, sve je to poteklo od verbalnoga delikta. Ni jedno se ubojstvo serijskoga zločinca ne može mjeriti sa zlom koje je kadra počiniti i potaknuti izgovorena ili napisana riječ.
U svojim mediteranskim esejima Camus često spominje antičku Boginju Mjere. I stoga je mudra prosudba opasnosti od izgovorene i napisane riječi, mjera slobode jednoga društva. Kad su se početkom trećega milenijuma, u plamenu i prašini usred prijestolnice svijeta, survala dva tornja, bio je to simbolički znak i početak vladavine Velikoga Brata.
Orwelova se paradigma prema njenom ostvarenju doima kao sapunica prema Richardu Trećem. Cijeli je civilizirani Globus Velikoga Brata dočekao s oduševljenjem i radošću. Potpuni nadzor naših života nije nas učinio robljem, nego osigurao našu slobodu. Ropstvo je postalo načinom slobodnoga života. I robovi su dobili privid slobode; globalne zidne novine društvenih mreža kao veleispovjedaonicu i privatnu oružanu silu.
Društvene su mreže virtualni svijet kojim kuljaju rijeke nasilja, prijetnji i krvi. Veliki Brat nema ni volje ni potrebe sve to nadzirati, ali radi protočnosti, kao na našim granicama, nadzire ciljano. Naravno, po kriteriju cilja. Pa kad netko premijeru prijeti smrću, onda to država shvati ozbiljno jer jednostavno mora shvatiti ozbiljno. Frustrirani živalj svoje prijetnje na društvenim mrežama doživljava načinom života, kao što jedan grafit na Savskoj veli „Ovrhe su način života.“
Gledam oko sebe po tramvaju, svi su prikopčani na pametne telefone, a ja samo na vlastitu pamet, pa me poznanikov spomen „malih remetinečkih vrata“ prisjeti na mojih sedam dana u tome zatvoru, dok sam ondje snimao „Dva igrača s klupe.“ Od “Mornaričkih Tuljana” do našeg ATP-a Lučko, nijedna se specijalna elitna postrojba u vještini, brzini i silini osvajanja svakoga objekta, otvorenoga ili zatvorenoga prostora ne može mjeriti s filmskom ekipom.
Nema toga trezora, dvora, banke, pa i zatvora koje filmska ekipa ne pretvori u svoju lokaciju, svoj set, samo za jednokratnu upotrebu i po vlastitim pravilima. Pa ni Remetinec nije odolio toj filmskoj sili. Prva dva sata ekipa je prolazila rigoroznu proceduru ulaska i izlaska, e da bi se potom pod željeznim širom otvorenim vratima našla filmska kajla, a scenci i električari razvlačili kabele, nosili cvajere i šine. Ta širom otvorena vrata zatvora bila su znakom privremene pobjede jednog fiktivnoga svijeta nad stvarnim. Umjetnosti nad razumom.
Razum zaključuje, a svaki je zaključak svojevrsno nasilje, jer ignorira cjelinu. Fizika, matematika, kemija, filozofija, sociologija, politika zaključuju i poopćavaju. Njihova je namjera organizirati svijet i život na temelju jasnih zaključaka. A ti jasni zaključci, ma koliko stvorili pametne telefone i svemirske brodove, jednostrana su istina i nasilje nad cjelinom.
Logička metoda zvana dedukcijom koja od općega zaključuje prema pojedinačnome, izvor je nasilja tijekom šest tisuća godina civilizacije. Zaključujući o osobinama nekih naroda ili skupina, ujedno su i nasilje. Jer u svakome narodu ima i zločinaca i svetaca, genija i idiota. Ne samo u narodu već i u svakoj obitelji naći ćeš zlikovce i mučenike, plemenite i opake, glupe i pametne.
Ne samo obitelj, već svaki je čovjek sazdan od raznorodnih, počesto proturječnih osobina. Inteligentna su poopćavanja i zaključivanja, stoga, često put u nasilje kad se dedukcijom proizvedeni zaključci stanu provoditi. Umjetnost je od svega toga slobodna.
Ona je jedini pandan božanskome stvaranju jer su njezini svjetovi beskonačni, cjeloviti i nikad potpuno dokučivi. Umjetnost je jedina ljudska djelatnost koja nas esencijalno razlikuje od svih ostalih živih vrsta. Nju se ne može pokoriti ni zloupotrijebiti. U njoj ne može biti ni verbalnoga ni bilo kojega drugog delikta.
