Umro Stjepan Babić, autor zabranjivanog Hrvatskog pravopisa

U Zagrebu je u devedeset i šestoj godini umro jedan od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca, akademik Stjepan Babić, jedan od autora čuvenog Londonca, Hrvatskog pravopisa koji je bio zabranjen 1971. godine, ali je objavljen u Londonu. 

Stjepan Babić rođen je 29. studenoga 1925. u Oriovcu, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Slavonskom Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je maturirao 1947. godine. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završio je  studij jugoslavistike te ruskog i njemačkog jezika sa književnošću, te postao asistent na tom fakultetu, na katedri za hrvatski jezik i književnost. Disertaciju Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku obranio je 1962. na istom fakultetu gdje 1963. postaje docent, 1970. izvanredni, a 1975. redoviti profesor što ostaje do umirovljenja 1991.

Od 1977. član je suradnik HAZU, od 1986. izvanredni, a od 1991. redoviti član u Razredu za filološke znanosti.

Bio je urednik časopisa Jezik od 1963., a od 1970. do 2005. glavni i odgovorni urednik, član Glavnoga odbora Matice hrvatske (od 1989.-1992. i potpredsjednik) te član Hrvatskoga filološkoga društva i njegova Predsjedništva. Od 1993. do 1997. bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora Republike Hrvatske izabran u Brodsko-posavskoj županiji. Sudjelovao na mnogim znanstvenim skupovima i slavističkim kongresima u zemlji i inozemstvu.

Nagrađen najvišim znanstvenim i državnim nagradama: Nagradom Bartol Kašić za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskog književnog jezika (1991.), Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti (1995.), Spomenicom Domovinskog rata za drugi djelatni način (1995.), Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina(1995.),  Redom Ante Starčevića (1996.) i Državnom nagradom za životno djelo (2004.).

Akademik Stjepan Babić bavio se prvenstveno problematikom suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, posebno tvorbe riječi. Potpuna njegova bibliografija obuhvaća više od tisuću bibliografskih jedinica.

Njegova knjiga Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku (Zagreb, 1986.), koja je izašla u izdanju HAZU kao 2. svezak Nacrta za gramatiku hrvatskoga književnog jezika, temeljni je hrvatski derivatološki priručnik, a smatra se u novije doba najuspjelijom sintezom iz tvorbe u slavenskim jezicima. Zajedno sa S. Pavešićem i S. Težakom obradio je morfologiju u 1. svesku istoga Nacrta (1991.). Objavio je od 1963. do 1995. još 5 knjiga s temama iz hrvatskog jezikoslovlja. U suradnji sa S. Težakom objavio je pod raznim naslovima u 12 izdanja (jedno u Londonu) pregled hrvatske gramatike (1966–96).

U doba Hrvatskog proljeća 1971., zajedno s akademikom Milanom Mogušem i akademikom Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je zbog političkih razloga nakon tiska bio uništen te je 1972. ponovno tiskan u Londonu, zbog čega je u povijest ušao pod nazivom Londonac. U cijelosti je Hrvatski pravopis prvi put tiskan tek 1990., nakon čega je doživio više izdanja.

Više desetljeća skupljao je političke viceve koje je objavio 1995. u knjizi Hrvatski politički vicevi. Objavio je više stotina članaka i rasprava u kroatističkim i slavističkim časopisima i zbornicima, domaćima i stranima, uglavnom o pitanjima suvremenoga hrvatskog jezika i pravopisa, ali i iz jezične povijesti. Pisao je i o hrvatskoj književnosti i priređivao izdanja starijih slavonskih pisaca.