Dragi moji KOITUS-i, objavljujem Vam se zbog krajnjih suprotnosti: vi samo radite svoj posao, a ja ga uvijek završavam. Donosim zaključke dok se vi njima zanosite te smo cjelovit spoj sa zajedničkim nerazumijevanjem. Neobično, no podsjetilo me na suprugu Maju. Htio sam, ovaj čas, obrisati – nakon odveć fokusirana obraćanja, a dekoncentrirana mokrenja – mrlje s ruba školjke, ali zatekla me moja žena Anita. Nesvakidašnja osoba: mijenja ime u svakom novom pojavljivanju, pritom zadržava istu kakvoću poduzetništva.
Branka je apokaliptično dreknula: “Ne! Ne! Samo pusti vodu! Ne briši! Zar si lud?! Ne vidiš da mrljice čine krug u obliku slova?” Zagledao sam se detaljnije: “Ne! Ne! Samo pusti vodu! Ne briši! Zar si lud?! Ne vidiš da mrljice čine krug u obliku slova?” Spustila je poklopac i sjela na školjku kao da joj tijelo osluškuje rečenice. Deterministkinja! Eva, nekad zadrta maštateljica, postala je suvremeni svijet. Doslovna! Kod nje se poklopilo da vidi upravo ono što želi uočiti i želi ugledati samo ono što se vidi. Romana više ne raspoznaje simboliku, maloprije je čak raskrstila s bajkama.
Počeo sam joj pričati nježnu, davnu, a poučnu priču o ljubavi:
– Bili jednom…
– Ne bih, ni slučajno. Žurim na posao! – spremno me prekinula Petra i povukla vodu. Radi u Agenciji za preimenovanje agencija.
Tatjanu sam upoznao na seminudističkoj plaži. Ne bih nikada otišao sam, ali dobio sam plaćeni vikend za najbolji zaključak sezone jesen/zima, koji je organiziralo Društvo za zaprimanje zaključaka. Klišej: sponzoru odustala ljubavnica, a žiri iz Društva sve je već imao isplanirano za sljedeći sezonski natječaj pa se otvorilo mjesto. Sjećam se, požalio sam se simpatičnim susjedima u preuranjenoj mirovini o apsurdu nagrade. Pa zašto ne bi iskoristio? Ako je bilo za dvoje, možda dobiješ duple obroke, reče susjeda miješajući veprovinu. Hm, seminudistička, zamišljeno će susjed, nadam se da je donja polovica, duboko udišući paru gulaša. Ne shvaćam, nadoveže se susjeda kušajući divljač, zašto uopće dvojiš kad si im i sam poslao zaključak, pitala je. Samo stoga, odlupetah jezikom, jer su njihove propozicije jedine na svijetu u suprotnosti sa ženama. Naime, oni ne primaju ulomke iz veće cjeline. A koji je bio zaključak, upita susjed, kušajući i on. Pa upravo taj, rekoh snuždeno. Izvrsno, zamljackaše uglas prema loncu, i pozdravi Ivonu!
Nisu shvatili moj apsurd. Kako i bi uostalom, pomislio sam, kad su dobili otkaz iz Nomena, sestrinske tvrtke Omen koja je morala smišljati neologizme, koji se nisu prodavali pa ih onda, u suludoj ideji istog vlasnika, miješati s korijenima nepoznate im biljke brabonjače. To je tek apsurdan posao! Marina i ja isplivali smo istodobno iz mora goli iz suprotnih dražica te prišli dvjema usamljenim hrpicama stvari. Marijana se došla oporaviti od prekinute veze.
– Posljednji moj dečko: zgodan, bogat, blage duše iz grube obitelji, tijela iz teretane, duha iz kamatne stope, želio je da ostanem doma, privređivat će, a ja mu rađati djecu. No budimo ozbiljni! Idiot! Cintija, drago mi je – rekla mi je i navukla gaćice te jednom, ne, dva puta, zavlačeći lijepe duge prste u njih, istisnula zrak da joj prionu na dlačice. Oh, tri!
– I meni – odvratih, pravo se i ne predstavljajući; hitro se opasavši ručnikom te brzo navlačeći kupaće, nemirnih nogu da mi što bezbolnije pristanu.
– Čime se baviš – upitala je, sjajne grudi smještajući u gornji dio badića.
– Pišem zaključke za djecu – odgovorio sam, naopako oblačeći skrućenu majicu nemO.
– A što si radio prije – pitala me gledajući svoju drugu sisu, obujmivši je dlanom te predano udojkavajući u nosilicu.
– Pisao sam akronime za odrasle – rekoh popravljajući ovratnik jer me nelagodno stezao.
– Ha-ha-ha – izustila je, gipko namičući nožnim prstima japanke na vitka stopala.
– Prekrasno izgledaš – rekao sam gledajući kako joj se odbljesak sunca vretenasto vitla oponašajući DNK; skače preko rista na potkoljenicu, mili listovima, ovija se oko koljena, obrće bokovima da bi namotan strukom stao u rupu pupka.
– Zašto muškarci jednim potezom ruke mogu svući majicu? – titrajući bedrima, otepla je stopalima japanke i sagnula se po slamnati šešir, praveći oblinama okno za pjenu vala.
– Zato što nemamo zapreka, ali to nadoknadimo gaćama. S obje ruke! Dok ih vi, pak, možete smaći u jednom potezu – rekao sam zapinjući petom o nataknutu espadrilu. Kao da sam prerastao veličinu tog momenta. Neshvatljivo.
– Sasvim suprotno samozadovoljavanju – rekla je uspravljajući se pred valom, potom zabacila glavu unazad kao slavoluk za pučinu kako bi odmahnula kosom i zagrlila je u rep.
– Baš tako – rekoh duboko čučnuvši u pijesak po zadnji odjevni komad.
– Bi li seks sa mnom – pitala je iz tame lica, sjenčajući usne obodom slamnatog šešira.
– Hm… – rekoh prebirući po šilterici, sustežući se staviti je na glavu, budući da je imala krivo otisnutu promidžbu. Dijelili su ih na ulazu: I love yo U.
– Daj, pristani! Znaš i sam! Bit će nam ugodno, iako nam neće biti bolje – rekla je, stavila sunčane naočale i krenula. Guzovi su htjeli izaći iz nje no svaki korak ih je vraćao u os tijela. Pratio sam ih kroz odjek japanki i stopala.
Sve do doma u kojem danas obitavamo. Darinka živi pod stresom, iako je orijentacijski bolje reći sustresno, jer ako je stres već iznad nas, mi, uistinu, više ne možemo gore. No da ne duljim s nadahnućem, vratio bih se Gordani. Naporno joj je odlučiti koga će imenovati u Agencije kad će i one, već sutra, odlučivati o njoj. Nekad želja da svi budu isti, danas upravo i jest problem. I ne samo Irenin. A još i oni, pf!, koji i nisu u to upleteni samo joj spočitavaju da je to besmisleno zanimanje! Ponekad da bih je smirio, nedjeljom, popričam s Renatom.
– Vesna – kažem – moramo porazgovarati.
– Da, dragi – kaže Koraljka vadeći formular iz fascikla.
– Zapravo ništa, samo ti volim čuti glas, Višnjo moja.
– Baš si mio – odvrati Lucija i vrati se poslu. U formular za Agenciju upiše ime: Mia. A onda, kao da je rubrika zanimanje malo omete pa se nečega sjeti.
– Jesi li, bejbi, možda donio meso, krumpir, salatu – upita Hana zaokupljena IBAN-om.
– Jesam, samo da završim jedan zaključak pa ću pristaviti ručak.
– Ne trebaš, mili – kaže Antonija – ja ću oguliti krumpir. Onda zaškraba i zaokruži pod spol: Ž. – I začiniti salatu – nadoda Željka i OIB.
– Ok – odvratim.
– O – prene se Jasminka baš kod obrasca za bračno stanje – jesam li ti rekla da nam na ručak dolazi i Vedrana iz Agencije? Prošli sam put imenovala nju pa će ona sad mene.
– Nema problema – kažem.
I tako.
(Ponekad joj i zazvoni pa Snježana kaže više za sebe, te obazrivo krene prema mobitelu da ne ozlijedi formular: “Ma, tko sad smeta? O, pa to je Diana. Moram se javiti!” a ja začujem kako Martina kaže: “Bok Diana, što ima? Jesi li se čula možda s mojom imenjakinjom?” Onda više ne čujem razgovijetno jer tučem meso, ali Diana sigurno pita: “Kojom imenjakinjom?” Nije normalna. I ona živi sustresno! Muž joj se upravo preselio kod ljubavnice, a saznala je, netom, kako je njezin ljubavnik s njezinom najboljom prijateljicom pa je zbog tog uznemirena. Čujem kako Tihana sluša. Strašno! Tad ispostavljam zaključak za taj dan i zarivam ruke u meso prije negoli ga stavim pod vodu. Mlaz obično pojačam da ne čujem kako Emilija gužva formular, budući da ga je sveg, zanesena razgovorom, zacrtala djetelinama s četiri lista. Tapkam po mesu solju ili pak zatvorim vodu tek kad je razgovor već završio, a i meso je već spremno za pečenje. Tada je i Iva već gotova s pričanjem pa uzima novi formular te počinje otpočetka. Ime: ______ )
Gdje sam stao? Aha. A još i oni, pf!, koji i nisu u to upleteni samo joj spočitavaju da… Ma! Ne razumiju tautologiju! Ne razumiju zaključak! Ni Vi, pretpostavljam, ali ja više ne zamjeram Korporacijama, Organizacijama, Institucijama, Trgovinama, Udruženjima, Savezima – ne stoga što mi ne izlaze u susret; ne, jer odavno znam njihovu jedinstvenu pokratu, već sam shvatio kako i postoje samo da ne budu osobne.
Zamjerati neosobnostima znači da smo i gnjev spustili do samog kraja.
Povukao sam vodu: o, izgleda da ovaj put nisam niti dignuo poklopac školjke, mislim u klokotu. Kako se spremno navikavam na Sašinu zapovijed!
Baš kao da je p.
o o
t
Vala, dobra priča. Pravo dobra. Naoko nestvarno, ispreturano, ludnica. Ali nije. Samo luckasto. Ima li išta idiličnije od one slike susjede kako miješa gulaš od veprovine?