KRATKA PRIČA

Grizimo se, lijevo-desno

09.11.2019.
u 13:08

U stan sam se vratio sam. Čim sam napustio ambulantu, obuzeo me mir. Nisam više žudio za ugrizom. Osim toga, kirurgova opaska o tome da ima još ljudi poput mene dala mi je utjehu, koju sam pospremio u primozak s mišlju da bi se jednom mogla pretvoriti u nadu.

Počeo sam primjećivati neobične rane na ljudima. Pomalo smiješne, isprva me nisu impresionirale jer kod nas ipak ne vlada oskudica rana. Čudio me ponos njihovih vlasnika, koji su tragove ugriza nosili kao da se radi o Rolexu od sto tisuća kuna. Neobična rana mijenjala je držanje, gabore pretvarala u ohole ljepotice, a klošare u nehajne dendije. Primijetio sam da jedni drugima šalju nekakve oblake sladunjave vedrine i da im za nas ostale ne preostaje ništa, osim prezriva sažaljenja. Mogao sam ih prepoznati samo po držanju i pogledu, ne gledajući ranu, te sam došao do jednostavna pravila: što je oholost veća, što je prezira više, rana je poželjnija i ljepša. A onda sam se na Interliberu susreo s pogledom mekana bradonje, koji se hvalio da je Murakamijev intimus, pa ostao zapanjen količinom oholosti kojom me zapuhnuo. Nigdje, međutim, nisam vidio ranu, iako sam bio siguran da je ima.

Maša i ja otputovali smo u posjet mome bratu. Ustvari, umoran od smiješnih rana i oholih vlasnika, išao sam u posjet pravim ranama. Moj brat, mornar i ratnik, bogati je veleposjednik ozbiljnih rana: granata mu je odnijela nogu, iskasapila ruku i izbila oko. I još mu geleri plešu kolo u glavi, a ipak nije postao oholim, smatrajući rane darom koji je njegovoj obitelji osigurao bezbrižan život. Ali čim sam ga ugledao, došlo mi je da povratim, shvativši da je i njemu lice puno jeftinih ugriza. Kočopereći se nasred dvorišta, izvodio je piruete svojim svemirskim kolicima, a žena ga je snimala mobitelom.

– Idemo uživo, preko Fejsa – kaže mi.

– A ionako sam nešto zaboravio – rekao sam i izišao prije nego što se Maša stigla usprotiviti. Nekoliko sati poslije, Miko i ja sjedimo na terasi kod Križa, ne baš trijezni, i gledamo Mašu kako lebdi jesenjim korzom. Miko tiho zavija, a meni suze teku niz lice. Moja lijepa žena, nekoć samo lijepa i samo moja, postala je nedostižna boginja. Do posljednjeg trena nadao sam se da će njezine oholosti nestati kad joj pogled padne na mene. Ali nije. Ona više nije moja, a ja nisam njihov.

– Ugrizao te, priznaj!

– Ne budi banalan. To o čemu govoriš, a ne znaš o čemu govoriš, ne da se iskazati riječima. Moji pokušaji da joj se približim, odreda bezuspješni, činili su me sve jadnijim. Morao sam se i ja nekako dokopati smiješne rane. Postati njihov. Ali tko će je meni dati? Maša, da je htjela, već bi me ugrizla, makar i na spavanju. Očito stvar ne ide tako. Počeo sam se vucarati gradom poput kurve na popustu, besramno se nudeći, željan ugriza. Uzalud.

U pravu je Maša kad kaže da je ta oholost što je pripisujem drugima zapravo moja oholost i da ne postoji taj koji bi mene poželio ugristi te da mi preostaje jedino da sam sebe ugrizem. Kad sam to na kraju i učinio, doživio sam takvo zadovoljstvo da se nisam prestao gristi dok nisam shvatio da me Maša trese za ramena dok si ja žderem ruku i urlam od bola.

– Kakav egoist! Pogledajte vi ovo, dobro da si nije pojeo ruku! Kako uopće izdržavate s njim, draga? – rekao je, uzdahnuvši, kirurg na Rebru, nakon što je pogledao moju ranu, nimalo lijepu, za razliku od njegovih dražesnih ugrizića, strateški raspoređenih po obrazima.

– Ne znam ni sama, vjerujte mi.

Pogledavši Mašu sućutno, počeo me krpati, a onda nastavio kao da mene nema:

– Vjerujem. U povjerenju, nije on jedini, draga. Stalno nam dolaze. Grizu sami sebe, zubima si raskopavaju vene. Jučer sam imao učitelja joge koji si je odgrizao penis! Zamislite, umjesto da se prepusti, on je radije sam sebe osakatio.

– I što mi savjetujete?

– Ako baš morate, dajte mu još jednu šansu, ali teško će to ići, teška je to oholost. Evo, gotovo! Možete ići. A vi, draga, ako ste za jedno grickanje, ostanite.

U stan sam se vratio sam. Čim sam napustio ambulantu, obuzeo me mir. Nisam više žudio za ugrizom. Osim toga, kirurgova opaska o tome da ima još ljudi poput mene dala mi je utjehu, koju sam pospremio u primozak s mišlju da bi se jednom mogla pretvoriti u nadu. U stanu me čekao Miko i odveo do svog kutka. Vidjevši da tu ima mjesta i za mene, osjetio sam zadovoljstvo kao da sam našao dom. Sljedećih dana učio sam od Mike. U neke dijelove stana prestao sam zalaziti, pazeći da ne uznemirim Mašu. Kad bih završio s radom, bavio sam se kućanskim poslovima i odlazio u duge šetnje s Mikom, naročito kad bi Maši dolazili prijatelji. S dolaskom zime, moj se mir pretvorio u spokoj. Jedino me bjelina ispunjavala ushitom. Jedne večeri Miko i ja otišli smo u Kaufland u Središće. Miko me ostao čekati pred ulazom. Nisam se dugo zadržao, ali on je svejedno odigrao svoju točku s drhtanjem pa mu je netko oko vrata svezao crveni šal.

Na drugoj strani ulice, u Sopotu, spazio sam djevojku kako nas promatra, kao da se želi uvjeriti jesam li doista vlasnik psa. Osupnulo me to što je bila ista Maša, ali ne ova sadašnja Maša, ne čak ni Maša prije preobrazbe, nego ona Maša u koju sam se davno zaljubio. Očito je stajala ondje već neko vrijeme jer je na kosi i ramenima imala bar centimetar snijega. Pokazao sam na šal, a ona zagonetno kimne i otrči prema zgradama. Snijeg je padao sve jače pa smo otišli na tramvaj. Dok sam razmišljao o Mašinoj dvojnici, autistična djevojčica fiksirala me iz majčina krila. Ja joj se nasmiješim, a ona spusti pogled i jednako pozorno nastavi promatrati moju ruku. Onda je primi s obje ručice i zarine mi zubiće u zapešće.

„Pustite je, neka grize“, kažem njezinoj majci koja ju je bezuspješno pokušala spriječiti. Tek kad mi je oglodala čitavo zapešće, sama je pustila ruku. Izišao sam u Zapruđu i još dugo stajao na tramvajskoj stanici, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. U kratko vrijeme sreo sam Mašinu dvojnicu i zadobio ugriz za kojim sam prije tako žudio. Ali unatoč lijepoj narukvici oko ruke, bio sam samo napola ugrizen, bio sam zapravo polutan, jer me jednako jako, ako ne i jače, ugrizlo čudo Mašine dvojnice.

– Molila sam se za ovo – reče Maša kad je napokon otvorila vrata, nakon što me čitavu vječnost promatrala kroz špijunku. Onda me primi u zagrljaj. Gola. Već sam zaboravio kako to izgleda i njezina zamamna, mirisna toplina dovela me u trenu do ruba eksplozije. Tad se začulo zvono. Do mene je, doduše, slabo dopiralo, ali ona reče da su to prijatelji koje je pozvala na večeru da bi razgovarali o tome kako da moj rad postane vidljiviji. „Otvori im, molim te. Nastavit ćemo kad odu.“ Pustio sam je teška srca, ali sretan, uvjeren da će sve biti u redu. Tad sam otvorio vrata i ugledao Murakamijeva intimusa i novinarku poznatu po intervjuima s kulturnjačkim zvijezdama, koje sam pamtio jedino po fotografijama na kojima je, kraj skrušenih sugovornika, ona uvijek bila u prvom planu, pa sam se redovito pitao tko tu koga zapravo intervjuira. Iako me večeras ugrizla autistična djevojčica, ili baš zato, Murakamijev intimus i dalje mi se nije sviđao. Njegov prijatelj još manje.

On me na vratima gricnuo za uho i ponudio svoje. Nekoliko sanjarskih trenutaka bavio sam se mišlju da se zaista pogostim tim mesnatim uhom, ali suzdržao sam se i pustio ih unutra. Poslužio sam im piće i napustio stan. Miko odmah dojuri s vijorećim šalom, spreman za potragu koja je pred nama. Idemo pronaći Mašinu dvojnicu. Ne zato da joj vratimo crveni šal. Nego da je pitamo ima li još jedan.

Pisac i antikvar, rođen je 1967. u Novoj Gradiški. Srednju školu završio je u Slavonskom Brodu, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (komparativnu književnost i opću lingvistiku). Dragovoljac je Domovinskog rata i pripadnik postrojbi za posebne namjene MUP-a RH. Živi u Novoj Gradiški i Zagrebu. Nije u mirovini. Objavio je zbirku kratkih priča “Groblje manjih careva” (2010., nagrada Josip i Ivan Kozarac) te romane “Kao kad progutaš brdo balona” (2004., finale nagrade za najbolji neobjavljeni roman izdavačke kuće V.B.Z.) i “Roki Raketa” (2014., Nagrada tportala za najbolji hrvatski roman). Kratke priče uvrštene su mu u više antologija hrvatske kratke priče, a zbirka “Groblje manjih careva” prevedena je na španjolski i katalonski te dočekana izvrsnim kritikama. Za priču “Kad sam bio bako Pila...” dodijeljena mu je 2009. nagrada Ranko Marinković.     

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije