Ovih dana atmosfera u Zagrebu bila je sličnija onoj kakvu zamišljamo da podiže adrenalin u europskim prijestolnicama kulture nego li u desetljećima zanemarivanoj i prilično devastiranoj nacionalnoj metropoli. Kulturne inicijative u sklopu projekta Artupunktura mobilizirale su građane Zagreba na inovativan način i barem na četrnaest dana odvratile im pozornost od svakodnevice koju su inače skloni opisati još mračnijom nego što objektivno jest. U sklopu “terapije Zagreba umjetnošću”, kako su organizatori iz Turističke zajednice Grada Zagreba definirali svoj projektni zadatak, mjesto je našla i jedna akcija koja, prema mišljenju autora ovih redaka, daleko nadilazi postavljene ciljeve buđenja zatomljene vitalne energije grada i blagotvornog tretmana njegovih stanovnika ljepotom i nematerijalnim vrijednostima koje samo umjetnost može ponuditi.
Riječ je o projektu Art & Grad u organizaciji Kuće za ljude i umjetnost Lauba. Projekt se sastojao u “zauzimanju” javnih plakatnih površina, namijenjenih komercijalnim reklamnim porukama, koje su tijekom sedam dana bile zamijenjene reprodukcijama umjetničkih radova manje poznatih, poznatih i superpoznatih hrvatskih umjetnika. Na ukupno 304 lokacije u širem centru Zagreba, pokraj poznatih gradskih landmarka, ali i pored za ovaj grad karakterističnih oronulih fasada te na brojnim gradskim lokacijama koje bi francuski antropolog Marc Augé vjerojatno nazvao ne-mjestima, imali smo prilike vidjeti reprodukcije Ivana Kožarića, Julija Knifera, Đure Sedera, Zlatka Kopljara, Ivane Franke, Kristiana Kožula, Ines Krasić, ali i radove umjetnika koji još nisu prešli tridesetu, poput Emanuele Lekić i Tea Kiša. Izbor umjetnika za ovu urbanu intervenciju nije slijedio ekskluzivna medijska, žanrovska ili tematska načela tako da su reprodukcije obuhvaćale primjere gestualne apstrakcije i hiperrealističkog slikarstva, skulpture, murale, vizualnu dokumentaciju performansa, digitalno generirane slike, konceptualnu fotografiju i drugo. Tumačenju zašto se upravo izostanak središnjeg kriterija prometnuo u revolucionarni impuls vratit ćemo se nešto kasnije, a prije toga valja u kratkim crtama objasniti povijesni, umjetnički i društveni kontekst unutar kojeg se Art & Grad vjerojatno nehotice, ali srećom, našao.
Povijesni je paradoks da se formiranje našega današnjeg pojma o ulozi umjetnosti u društvu zapravo događalo gotovo istodobno s odricanjem umjetnosti njezinih primarno estetskih potencijala. Krajem 18. stoljeća formiraju se temeljni ideološki principi prve struje discipline povijesti umjetnosti na tragu probuđene fascinacije antičkim spomenicima, a koje su najpoznatiji primjer arheološka istraživanja u Italiji Johanna Joachima Winckelmanna i njemački književni predromantizam, ponajprije Goetheovo putovanje u Italiju. Jedno stoljeće kasnije formiraju se obrisi druge struje povijesti umjetnosti, čiji su najpoznatiji predstavnici Heinrich Wölfflin i Aby Warburg, koji su svaki na svoj način odustali od opisivanja morfologije umjetničkog djela i uloge genija u njezinu stvaranju te stvorili osnove za strukturalno i kontekstualno proučavanje umjetničkog djela; ovoga puta, kao predmeta koji je u stalnom natjecanju za stjecanje vidljivosti i važnosti u mnogo širem konceptu vizualne kulture. Paralelno s ovim procesima stvaraju se institucije muzeja i umjetničkog connoisseurshipa, a to znači da se spoznaje o umjetnosti nude širem građanstvu kao bitnom dijelu njegove urbane kulture. Pojava romantizma i, pogotovo, avangarde u kulturi zapada na prijelazu 19. u 20. stoljeće dodatno komplicira status umjetnosti utoliko što relativizira i onu povijest umjetnosti koja je temeljena na kanonima oponašanja prirode i jedinstvenog statusa umjetničkog djela, kao i onu “reformiranu”, koja umjetničko djelo vidi samo kao simptom određene kulture i vremena.
U avangardnom razdoblju, na početku 20. stoljeća te tijekom neoavangarde 50-ih i 60-ih godina inzistiralo se na tome da umjetnost mora potpuno redefinirati vlastite ciljeve, drugim riječima, da njezina uloga ne može biti samo opisivanje svijeta u kojemu živimo, nego da ona mora imati aktivnu ulogu u njegovoj promjeni. U najradikalnijim slučajevima promjene su išle toliko daleko da je doveden u pitanje i sam koncept umjetnosti na taj način, što se smatralo da bi umjetnost trebala biti potpuno stopljena sa životom, tj. da razlike između umjetnosti i života više ne bi trebale postojati, jer jedino tako umjetnost kao puko “bezinteresno sviđanje” može dobiti pravi smisao. Najbolji primjer za to je umjetničko-društveni pokret poznat kao “Situacionistička internacionala” Guya Deborda, koji je radio na podrivanju etabliranih muzejskih institucija izvođenjem revolucionarnih, taktičkih mikrotočaka otpora u urbanom tkivu. U Hrvatskoj je najpoznatiji situacijski umjetnik bio Tomislav Gotovac, i stariji među nama sjećaju se njegova performansa “Zagreb, volim te” iz 1981. godine, ili pak rubne (post)situacijske intervencije Vlaste Delimar i Željka Jermana “Vjenčanje” iz 1982. godine. U potonjem primjeru prefiks “post” odnosi se na činjenicu da je odlazak umjetnika i publike u službeni, galerijski prostor bio integralni dio performansa. (Neo)avangardna utopija stapanja umjetnosti i života pretvorila se, jednako kao i sve utopije, u distopiju, tj. u krajnju konzekvencu naših najdubljih težnji – u realizaciju onoga što smo željeli.
No može li indiferentni suvremeni promatrač, koji vrijeme na semaforima krati trivijalnostima društva spektakla, iz svojeg automobila, prolazeći pokraj nekog od umjetničkih radova, doista primijetiti reprodukciju Knifera, Dobrovića ili Fijolića kao poželjan diskontinuitet u urbanom sivilu grada te razmisliti o novom vitalizmu koji bi trebao njega samoga, baš kao i grad u cjelini, prožeti tom novom energijom i ponovno oživjeti? Oni koji znaju o čemu se radi i koji su u stalnoj potrazi za plodnim diskontinuitetom doživljaja grada ovu akciju vide ne samo kao poticaj obnovi njegova iščezlog duha nego i kao potencijalnu novu vezu umjetnosti i života.
Kada je riječ o umjetnosti našeg doba, distopijsko postvarenje ideala avangarde dogodilo se u suradnji s “najboljim od svih mogućih svjetova” – s kapitalističkom ekonomijom u doba tehnosfere, kako naše aktualno stanje definira trenutačno najpronicljiviji hrvatski filozof Žarko Paić. Utoliko je i akcija Art & Grad zapravo neželjeno dijete avangarde, a koje nam nudi umjetnost ne više kao autohtonu intervenciju u urbano tkivo, nego kao anakronističku verziju otpora institucijama u društvu spektakla u kojemu više nikakav otpor nije moguć. Ovaj pesimistički uvid smatram najvažnijim postignućem akcije jer je pokazala da je jedini spas umjetničkih institucija prokazivanje njihova vlastitog statusa kao promotora društvene imobilizacije.
O čemu je zapravo riječ? Riječ je o tome da je institucionalna pozicija discipline povijesti umjetnosti kao connoisseurshipa, kako smo ranije kazali, pretvorena u instrument promoviranja umjetnosti kao predmeta kojemu se divimo, obožavamo ga i fetišiziramo, a ne kao duhovne aktivnosti u cilju spoznaje. Najpouzdanije sredstvo kontroliranog anesteziranja individualnih reakcija, a time i slobodnog uma, jest upravo sam umjetnički sustav – muzeji, galerije, “vijesti iz kulture”, ali i sveučilišna naobrazba u domeni povijesti umjetnosti. Za razliku od uobičajenog uvjerenja da nam javne umjetničke institucije nude vrijednosti nezagađene neumoljivom logikom kapitala, postavite si pitanje kada ste zadnji put u nekom velikom državnom, županijskom ili gradskom muzeju vidjeli nešto doista umjetnički vrednije od mnoštva mikroinicijativa u institucijama poput zagrebačkog Ateljea Žitnjak, Galerije Greta, GMK, Laube ili osječkog Kazamata? Za razliku od umjetnosti klasične tradicije, kao što su antika, renesansa i barok, koja ulazi u muzeje po načelu arheološke vjerodostojnosti, suvremenoj umjetnosti nije dodijeljen ni taj minimalni kriterij. To znači da u muzeje i galerije ne ulazi nešto što je samo po sebi vrijedno, nego postaje vrijednim time što je izloženo u muzeju.
Dakako, ovime ne adresiramo ništa što već nije poznato. Dakle, razlika između privatnih i javnih umjetničkih institucija nije u tome što prve ponajprije teže zaradi od promocije umjetnosti, dok druge teže promoviranju vrhunskih vrijednosti, budući da se obje rukovode identičnim načelom izvanjskog vrednovanja, nego u tome što privatne institucije imaju mogućnost autoironiziranja vlastitog statusa (kao i statusa umjetnosti uopće), dok se javne pozivaju na nepostojeće “objektivne” kriterije, dakle one koji ne dolaze iz njih samih, nego iz institucija umreženih u sustav. U tom zatvorenom krugu muzejsko-akademskih klijentelističkih struktura te nakon pet aktivnih studija povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, uz nasljeđe egalitarizma kulturalnih studija i disrupcije cjelokupnog svijeta umjetnosti uzrokovanog slikovnim obratom i digitalnom revolucijom, i dalje je “važnija činjenica da je nekome dana mogućnost da napravi izložbu nego što će na toj izložbi biti pokazano”, kako je to još 1973. godine ingeniozno izjavio naš postkonceptualni umjetnik Goran Trbuljak.
Akcija Art & Grad, pored toga što nas podsjeća na stara i nova umjetnička imena, prije svega pokazuje da nam umjetničke institucije zapravo nisu potrebne jer se one ne bave skretanjem pozornosti na transcendentnu vrijednost pojedinih umjetničkih djela – dakle, ne trude se odgovoriti na temeljno, još od Marcela Duchampa neodgovoreno pitanje, zašto nekom banalnom predmetu ili nakupini boja na platnu dajemo sakrosanktni značaj – nego tek pripremaju teren za njihovu uspješnu komercijalizaciju. Ključno dostignuće akcije Art & Grad u tome je što uspostavlja barem privid da je avangardna ideja o umjetnosti kao životu možda ipak moguća, barem kao romantični podsjetnik da je postojalo vrijeme kada smo se još uvijek, kao pojedinci i društvo, nečemu nadali. Postmoderna ironija ove inicijative jest u tome što umjetnost više ne izlazi na ulice kako bi nas podsjetila na potencijale demokracije i individualizma, nego koristi ideale robne proizvodnje u obliku metastaziranih reklamnih površina ultimative vidljivosti i nikakvog kritičkog potencijala. No za ovakav razvoj situacije nije kriv Art & Grad, nego totalna komercijalizacija društva, dostupnost svega i istodobna nedostupnost ičega stvarno bitnog. Ne sjećam se kada je zadnji put jedna javna akcija na inteligentniji, duhovitiji i izravniji način progovorila o temeljnim zabludama svijeta u kojem živimo.