Novinare i ostale goste koji su prošlog utorka došli u Lisinski na predstavljanje nove koncertne sezone dočekao je preko čitavog glavnog stubišta koje vodi prema garderobama golemi transparent s kojeg je, u stilu američkog Unclea Sama, sam Vatroslav Lisinski u nas upro svoj kažiprst uz parolu: “Lisinski vas treba”.
Nikada ta poruka nije bila istinitija i potrebnija nego sada kada je broj pretplatnika najboljeg glazbenog ciklusa u državi Lisinski subotom s dosadašnjih 1500 pao na samo 500. Prije dvije godine ni tih 1500 ulaznica nije moglo zadovoljiti plimu interesa, kako ju je nazvao ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević. Potražnja je bila mnogo veća, ali je broj pretplatničkih ulaznica morao biti ograničen kako bi mjesto u dvorani, koja ima 1800 mjesta, našli i oni koji u Zagreb dolaze iz drugih sredina, uključujući i brojne strance, a trebalo je podmiriti i potrebe vrijednih sponzora te gradskog i državnog protokola.
Dobar dio dosadašnjih pretplatnika tražio je i dobio povrat novca zbog prošle sezone u kojoj su od planiranih i najavljenih 13 koncerata održana samo četiri koncerta, a i oni uz ograničen broj posjetitelja zbog epidemioloških mjera. Drugi razlog bio je drugi snažan potres koji je, razorivši taj put Banovinu, ponovo pogodio i Zagreb upravo 29. prosinca 2020. godine, kada se Danom dvorane u Lisinskom inače slavi datum na koji je najveća i još uvijek jedina prava velika koncertna dvorana u Hrvatskoj otvorena 1973. godine. Zbog novih oštećenja, ni dva mjeseca nakon što su napokon bila sanirana ona iz prvog zagrebačkog potresa 22. ožujka, sezona je prekinuta, a u Lisinskom je opet nastupila tišina.
Dražen Siriščević je čovjek čiji zarazni optimizam, energija i talent za smišljanje sjajnih marketinških dosjetki ne presušuju ni u najtežim situacijama. Tako je ubrzo nakon prvog potresa na pročelje Lisinskog postavljen digitalni sat, odnosno kalendar tišine. Od 22. ožujka 2020. pa do prvog koncerta koji je sljedeće jeseni održan u Lisinskom odbrojio je 237 dana, 20 sati i 30 minuta. Tada nitko nije mogao ni sanjati da će digitalni brojač morati ponovo biti pokrenut. Ovaj put odbrojio je 268 dana, 7 sati i 10 minuta, do prošlog četvrtka u 19.30 kada je u velikoj dvorani počeo koncert Simfonijskog orkestra i Zbora HRT-a pod ravnanjem maestra Tomislava Fačinija. Tim je koncertom otvorena i nova sezona u Lisinskom i koncertni ciklus Kanconijer HRT-a.
– Jest da je tišina važan dio glazbe, ali ovo je ipak bilo pretjerano. Nadamo se da je ovo konačno i da više nećemo imati takve kalendare – rekao mi je tim povodom Dražen Siriščević.
Dan kasnije svoju je novu sezonu otvorila i Zagrebačka filharmonija, a večeras, u subotu 25. rujna, koncert od četvrtka bit će ponovljen i na početku nove sezone ciklusa Lisinski subotom. Uz veliki ansambl nastupaju troje vrhunskih hrvatskih na međunarodnoj glazbenoj sceni etabliranih solista: sopranistica Evelin Novak, tenor Krešimir Špicer i bas-bariton Krešimir Stražanac. Djelo na programu je oratorij Josepha Haydna “Stvaranje svijeta”.
– Odlučili smo se za koncert koji će označiti početak novog vremena i izabrali Haydnov oratorij “Stvaranje svijeta” i taj naslov ujedno iskoristili i za novi slogan nove sezone dvorane Lisinski. Ali, jer smo sad već oprezni nakon svih ovih nevolja, stavili smo na kraj ipak mali upitnik. Baš kao što smo prije dvije sezone dodali upitnik na slogan “Ljubav bez zlobe?” koji je bio posvećen 200. godišnjici rođenja Vatroslava Lisinskog. Jedino je bez upitnika bila prošla sezona, što se pokazalo dobrim i točnim. Slogan je glasio “Corona tremolo maestozo”. Poigrali smo se imenom corone kao virusa i kao glazbene oznake, isto tako tremola koji znači i trešnju uz maestozo na kraju koji je trebao sve to nadvladati. Tu se nismo prevarili jer tako je uistinu i bilo – kaže Siriščević, čiji se novi slogani uvijek čekaju s velikim zanimanjem.
– Ljudi su prestrašeni što od potresa što od virusa. Prijašnjih godina morali smo zaustavljati prodaju pretplate na 1500, premda su nas ljudi zvali i molili da im prodamo pretplatu. Sad imamo potpuno drukčiju situaciju jer je više od tisuću pretplatnika odustalo. Oprez je potreban, ali vjerujemo da ćemo ipak pobijediti taj virus i da barem više neće biti toliko straha. Zato smo odlučili da nećemo puniti dvoranu djelomično, nego da ćemo je otvoriti u punom kapacitetu. A da bi sve bilo sukladno epidemiološkim mjerama i preporukama Stožera, u dvoranu će moći svi oni koji će, osim ulaznica, imati potvrdu o cijepljenju, a za ostale ćemo dva sata prije početka koncerata organizirati brzo testiranje po promotivnoj cijeni od 50 kuna, s time da smo pretplatnicima, od kojih je velika većina cijepljena, za koncert otvorenja sezone ponudili testiranje na naš trošak. Za tu varijantu smo se odlučili i zato da potičemo ljude na cijepljenje, i zbog psihološkog efekta. Ljudi će sjediti bez maske u punoj dvorani kao u dobrim starim vremenima. To je potez optimizma i poruka ljudima da ne odustaju i ne povlače se – kaže Siriščević.
Kada ga pitam trebaju li se u tom slučaju oni necijepljeni, a testirani, bojati da ih ne zaraze cijepljeni koji se, kako sada već znamo, također mogu zaraziti i prenositi virus na druge, Siriščeviću treba samo sekunda-dvije da ispali novi slogan.
– Da, mogu se zaraziti svuda osim u Lisinskom. Tu nas štiti glazba – kaže uz smijeh, dodajući da nemaju u ovakvoj situaciji drugog izbora nego slijediti upute i preporuke koje su na snazi.
No, zato u programu najavljene sezone Lisinskog nema logičnih rupa i propusta, a to je tema o kojoj ravnatelj Lisinskog uvijek najstrastvenije govori.
– “Stvaranje svijeta” nije jedina koprodukcija koju imamo s HRT-om, s kojim ćemo raditi i Mahlerovu monumentalnu “Simfoniju usksrnuća”, u kojoj će nam se pridružiti i glazbenici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Imamo i dvije suradnje sa Zagrebačkom filharmonijom. Od stranih orkestara dolazi sjajni Omladinski orkestar Gustav Mahler, a s njim i slavni dirigent Myung-whun Chung. Dolazi nam napokon i Slovenska filharmonija uz koju će nastupiti i naša draga gošća Dubravka Tomšić. Ostao sam bez riječi kada sam čuo da će se sama dovesti iz Ljubljane svojim automobilom i odsvirati dva Beethovenova klavirska koncerta. Nikada nismo odustali od našeg slogana koji u ciklusu Lisinski subotom obećava najveće hrvatske i svjetske soliste, dirigente i orkestre. Pa tako ni sada. Naravno, od sezone do sezone to varira, ali držimo se toga da pokažemo cijelu paletu glazbenih oblika, od solističkih nastupa, vokalne i scenske glazbe, uključujući i veliki glazbeno-scenski projekt što će biti u ovoj sezoni opera-basna “Životinjska farma” Igora Kuljerića u režiji Krešimira Dolenčića, koja je svojedobno upravo u Lisinskom, u sklopu MBZ-a imala i praizvedbu. Stiže i John Malkovich koji je trebao, uz glazbu skladanu prema tom djelu, recitirati ulomke iz Danteova “Pakla”, uz 700. godišnjicu piščeve smrti, međutim zbog produkcijskih razloga od toga se odustalo, pa Malkovich dolazi sa svojim programom pod nazivom “Muzički kritičar” u kojem čita strašne i često vrlo uvredljive kritike koje su za života dobivali i najveći skladatelji. Vraća nam se i slavni orguljaš Cameron Carpenter. Njegove vlastite putujuće orgulje, koje smo također imali već priliku vidjeti i čuti u Lisinskom, zbog epidemije su spakirane i ne putuju, ali on će održati prvi koncert na našim orguljama nakon temeljitog popravka i obnove, što radi najstarija zagrebačka orguljarska tvrtka Heferer. Pogorelić će nam opet svirati Chopina... – nabraja Siriščević samo dio glazbenih spektakala koji su na programu ove sezone.
Pitamo ga o opsegu obnove, odnosno popravaka koji su poduzeti nakon potresa, s obzirom na starost dvorane.
– Ovo ja zovem djelomičnom obnovom u kojoj popravljamo ono što je stradalo u potresima. Ali, često ponavljam da su oštećenja u dvorani počela nastajati od 29. prosinca 1973., dana njezina otvaranja. Od tog trenutka počinju se gomilati oštećenja. Kapitalnih investicija gotovo da nije bilo sve te godine. Posljednja, ako je tako možemo nazvati, bila je 2009. godine uklanjanje azbesta, a i on je uklonjen tek nakon što su počele u hodnicima padati gipsane ploče sa stropova. Nažalost, uvijek se čeka da nešto istrune i potpuno propadne prije nego što se počne popravljati. Tako ne možemo funkcionirati. Potresi su samo razdrmali stvari koje je ionako trebalo riješiti, a neke i nisu. Na primjer, klimatizacijsko postrojenje je u strašnom stanju. Agregat takoreći i ne postoji. Mi se polako iz koncertne dvorane pretvaramo u tehnički muzej po starosti inventara koji imamo. Kada je 1973. otvorena, bila je to jedna od najbolje i najsuvremenije opremljenih koncertnih dvorana u Europi, a danas smo na samom dnu. Gradu Zagrebu trebalo bi biti stalo da se to promijeni, ali i hrvatskoj državi. Pomalo je apsurdno što Lisinski kao da nije u Hrvatskoj i kao da nije od kapitalnog značaja za cijelu zemlju. Takav je barem bio stav uglavnom svih političkih garnitura koje su se svih ovih godina smjenjivale na vlasti i u Ministarstvu kulture, koje nas ne financira – ukazuje Siriščević, ali odmah potom raspreda priču o jednom još većem apsurdu.
– Kad sam 2009. došao kao ravnatelj u Lisinski, glavni cilj mi je bio napraviti odličan program. A onda se brzo ispostavilo da je raditi odličan program mačji kašalj u odnosu na sve druge probleme koje sam zatekao. Moj najveći minus u cijelom mandatu je da sam jedva stigao nešto pokrpati, a nismo došli ni blizu neke kapitalne investicije u obnovu dvorane. Zato smo se, odmah nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, bacili na to da sami pokušamo doći do potrebnih sredstava iz europskih fondova, da bi se ispostavilo da doslovno ne znamo gdje smo. Naime, odbijeni smo i nismo se mogli javiti ni na jedan europski natječaj jer se ispostavilo da nemamo vlasnički list, odnosno da se do danas ne zna i da u zemljišne knjige nije upisano na čijem se zemljištu dvorana nalazi. A taj dokument je uvjet za prijavu na natječaj bilo kojeg europskog fonda. Ti se dokumenti rješavaju već godinama. Navodno smo blizu rješenja i kad se konačno dvorana ili Grad upišu kao vlasnici zemljišta, tad ćemo se moći javiti na natječaje za sredstva iz europskih fondova. Dakle, natječaj za gradnju Lisinskog otvoren je 1958. godine, 1961. su počeli radovi te su trajali do 1973., za dvije godine slavimo pedeset godina postojanja, a još ne znamo na čijoj zemlji nam stoji kuća – priča Siriščević. I opet uz smijeh.
A smijali smo se zajedno i dan nakon ovog našeg razgovora kada sam nazvao ravnatelja Lisinskog i zatekao ga baš na izlazu iz nadležnog ureda gdje je bio na sastanku.
– Upravo sam obaviješten o velikom napretku u ovoj administrativnoj stvari: rečeno mi je da je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog napokon u zemljišne knjige upisana kao vlasnik – ali samo livade, odnosno zemljišne čestice na kojoj se nalazimo. Sada slijedi daljnji postupak da se u knjige uvede i sama zgrada i rekli su mi da će to ići vrlo brzo, pa se stvarno nadam da neće opet trajati godinama. Eto, sad bar znamo gdje smo. Na livadi – govori mi Siriščević. I opet se glasno smije. A tko ne bi!
Razgovarali smo i o stanju na međunarodnom glazbenom tržištu, s kojim je Lisinski stalno u kontaktu tražeći što kvalitetnije i privlačnije izvođače i program za svoju publiku.
– Stanje na tržištu se baš i nije promijenilo, barem što se tiče iznosa umjetničkih honorara, ali je u svakom slučaju veselje umjetnika koji dođu nastupati još veće nego prije. Nikad neću zaboraviti kad nam je prošle godine stigao ansambl Il giardino armonico. Došli su iz Italije osobnim automobilima u trenutku kada u svojoj zemlji uopće nisu imali gdje svirati. S naše bi strane bilo grubo od tih ljudi u takvoj situaciji još tražiti da nastupe za polovicu uobičajenog honorara, jer i ti ljudi su zaslužili novac za svoju vještinu od koje žive. Hvala Bogu, svijet se budi, koncerti se opet organiziraju, a cijene će biti takve kakve jesu. Ali, ponavljam, glazbenici su to zaslužili, jer koliko znam, nisu nimalo pale cijene ni nogometašima – poentira Siriščević.
Suočeni smo s porastom cijena svega oko nas. Ono što Lisinski može ponuditi svojoj publici, kako kaže njegov ravnatelj, su i dalje vrhunski koncerti, ne podižući cijene svojih ulaznica, koje su u odnosu već i na najbliže zapadne susjede još uvijek vrlo pristupačne.
– Objektivno će cijena biti veća samo za ljude koji se nisu cijepili, pa će se morati prije svakog koncerta testirati. Dugo smo o tome razgovarali i razmatrali mogućnost da mi snosimo taj trošak, ali to nije moguće. Dodatnih sredstava za to jednostavno nemamo. Ali, zato smo osigurali ipak nižu cijenu testiranja. A što se epidemioloških mjera tiče, kao što su oštećenja u dvorani počela nastajati od dana njezina otvaranja, tako i rizik života za svakog čovjeka počinje s danom rođenja i nitko nam ni u čemu ne može garantirati stopostotnu sigurnost, radilo se o virusu ili bilo kojoj drugoj opasnosti. Mi se u tome možemo samo osloniti na odgovarajuće službe koje procjenjuju taj rizik, a one su u ovoj situaciji odlučile ovako – kaže ravnatelj Lisinskog.
Redovito poslovanje što se tiče odnosa s Gradom, koji je vlasnik Lisinskog, funkcionira, a novog gradonačelnika Siriščević još nije susreo. Ali ga potpuno razumije.
– Obojica smo na početku mandata, samo je meni ovo četvrti, pa se nadam da će biti još mnogo prilika za susret – kaže Siriščević. I opet se, naravno, smije. No, zato je vrlo ozbiljan kada govori o budžetu.
– Budžet se neprestano smanjuje, ali zasad, srećom, samo kozmetički. Vidjet ćemo što će biti dalje. Dvorana bi u nekim službama, naročito tehničkim, trebala i više zaposlenih i nadam se da nećemo upasti u krug smanjivanja radnih mjesta po inerciji i neselektivno. Srećom, mi smo nešto uštedjeli u zlatnim vremenima pa još uvijek dajemo više novca iz vlastitih aktivnosti, naših programa i iznajmljivanja dvorane drugim organizatorima, nego što nam daje Grad, koji nam pokriva plaće i režije. Ali, ako nam se, na primjer, pokvari pet reflektora, za popravak ili kupnju novih, što i činimo cijelo vrijeme, morat ćemo dati vlastiti novac. No, ni dosad nismo sjedili skrštenih ruku. U dvoranu nam je bilo zabranjeno ući, ali nam nitko nije branio da iz nje iziđemo. Zato smo organizirali još krajem prošlog proljeća niz koncerata “Lisinski atrium” u kojem smo ostvarili i lijepi prihod, a kao što smo i obećali, dio tog prihoda dali smo zakladi za obnovu crkve u Palmotićevoj ulici i za gradnju Pastoralnog centra koji će nositi ime Anamarije Carević, djevojčice nažalost poginule u potresu. Održali smo 22 koncerta različitih žanrova, od Zagrebačke filharmonije do Nene Belana. Prvi koncert smo čak bili i darovali pretplatnicima i Lisinskog i Zagrebačke filharmonije. Izašli smo na parking, na kojem neki umjetnici nisu htjeli nastupiti jer je to ispod njihove razine, i ja im to ne zamjeram. Ali, mi smo to parkiralište doista jako lijepo uredili i osvijetlili i nazvali ga atrium i izgledalo je baš čarobno. Nevolja nas je na to natjerala, ali sada smo odlučili raditi to kao festival svakog ljeta. Pritom moram istaknuti da nismo ništa unajmili, ni pozornicu, ni razglas, ni rasvjetu. Sve je to izvučeno iz dvorane i realizirano s našom tehnikom – priča Siriščević s neskrivenim ponosom.
Popravci nakon oba potresa koštali su oko milijun kuna svaki, a velika je stavka i veliki zahvat na orguljama. Ta je sredstva osigurao Grad. No, i tu ima jedna bizarnost, još jedan dokaz kolika je neman naša administracija i birokracija.
– Osam mjeseci je trajalo dogovoranje, ugovaranje, priprema i provedba svih natječaja i ostala zakonom predviđena procedura, dok su sami radovi trajali dva mjeseca – kaže Siriščević, uz zahvalnost izvođačima što su radove završili mjesec dana prije roka, pa dvorana može biti otvorena kada i inače počinje koncertna sezona, u rujnu.
Za kraj ostavljam pitanje o najvećem projektu sljedeće sezone koji do tada još nismo u razgovoru ni spomenuli, o gostovanju čuvene i slavne Berlinske filharmonije koja će u Lisinskom nastupiti u veljači, ali kao poseban koncert izvan pretplate.
– Pa mi i ne radimo drukčije projekte nego samo najveće – opet smijehom odgovara Siriščević.
– Već najmanje deset godina moja ekipa i ja radimo na tome. Nije se radilo čak ni o novcu, premda oni jesu najskuplji orkestar, nego je uvijek stizao odgovor žao nam je, nemamo takvo gostovanje u planu. I kada su nam napokon javili da u ovoj sezoni imaju u planu turneju u koju bi voljeli uvrstiti Sloveniju i Hrvatsku, doslovno smo skočili sa stolaca od radosti. Koncert organiziramo kao poseban jer on to po svemu i jest. Berlinska filharmonija, za razliku od svih drugih velikih svjetskih orkestara, od kojih smo neke uspjeli dovesti i više puta, u Zagrebu nije bila već 80 godina i to će za nas doista biti povijesni događaj.
