Teška su vremena za kulturu i festivale. Utoliko više je vrijedna pažnje priča Valentine Badanjak Pintarić koja je i prošlog i ovog ljeta uspješno prebrodila sve teškoće i nastavila s organizacijom triju festivala, i to ponajviše na području pogođenom nedavnim potresima, a priprema i četvrti.
– U mojoj se kući uvijek pjevalo jer su mi oba roditelja bili folkloraši. Ipak, moj mlađi brat zaslužan je što sam se s osam godina upisala u Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku jer je on imao strašnu želju svirati klavir, a bio je premali da ide sam preko cijelog grada u školu. Nakon završene srednje glazbene škole otišla sam na studij muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon završetka školovanja željela sam predavati glazbenu umjetnost srednjoškolcima, ali kako se ta želja ostvarivala samo po zamjenama, pozornost sam usmjerila na ponudu glazbenih sadržaja u mome rodnom Sisku u kojem sam počela djelovati kao organizatorica koncerata, ciklusa i festivala ozbiljne glazbe, a vratila sam se i u svoju Glazbenu školu i uz posao maturirala pjevanje u klasi prof. Marice Pernar, uz korepeticiju prof. Josipe Dovranić – prepričala nam je ukratko svoj život s glazbom i za glazbu Valentina Badanjak Pintarić. Međunarodni orguljaški festival Ars organi Sisciae bio je jedan od njezinih prvih projekata, a paralelno s festivalom u proljeće 2007. nastala je i Hrvatska udruga Ars organi Sisciae.
– Zgodna je priča kako sam to proljeće otišla u Amsterdam, a zatim vlakom u Alkmaar po našeg prvog međunarodnog gosta – Reitzea Smitsa, koji je bio profesor orgulja mojoj kolegici Mileni Đukanović. On se oduševio pričom o našim povijesnim orguljama i pristao nastupiti za ispodprosječni honorar u Selima kod Siska. Možda je to sjajno gostovanje ili sve skupa kako smo odradili dalo povoda Ministarstvu kulture RH da već sljedeće godine podrži ovaj festival i tada mi je već bilo jasno da ću se ovim poslom s guštom baviti – prisjetila se agilna organizatorica početaka svog prvog festivala.
– Kako se približavala 450. obljetnica Sigetske bitke u kojoj je junački poginuo Nikola Šubić Zrinski, rođen na Zrinu, drevnom sijelu po kojemu su si Zrinski nadjenuli ime (što mnogi ne znaju), sazrela je ideja Zrin festivala kojim ćemo promovirati, zaštititi i potaknuti obnovu kulturne baštine Zrinskih na području hrvatskog Pounja i Banovine – nastavlja priču o pokretanju drugog festivala.
– Kada sam 2003. prvi put ušla u obnovljenu kapelu sv. Ivana Krstitelja u Staroj Drenčini, toliko me oduševila da sam već tada počela maštati o Festivalu drvenih kapela. Prvi pokušaj bio je jedan projekt koji sam nazvala Tragom drvenih kapelica Sisačke biskupije, a koji nije prošao u Gradu Sisku, ali ga je podržala Hrvatska turistička zajednica. Tim smo sredstvima održali koncert u Staroj Drenčini u sklopu 5. Ars Organi Sisciae i predstavili prekrasno drveno zdanje široj publici. Tek kada sam preselila u Veliku Mlaku, u ulicu u kojoj se nekoliko brojeva dalje nalazi jedna od naših najljepših kapela sv. Barbare, znala sam da je došlo vrijeme za pokretanje ovog festivala koji je u prve tri godine svog postojanja privukao pažnju velikog broja ljudi i ima publiku diljem svijeta. Naime, za razliku od drugih festivala, mi smo na Festivalu drvenih kapela već od 2019. sve prenosili preko interneta što se pokazalo vizionarski i olakšalo nam snalaženje 2020. godine tijekom i nakon lockdowna – priča Valentina Badanjak Pintarić.
– Otkazivanje ni u jednom trenutku nije dolazilo u obzir – priča o prošloj godini, kada je Zrin festival na ostacima staroga grada Zrina otvoren samo dvanaest dana nakon što su popustile mjere strogog zatvaranja, uz veliku podršku Ministarstva kulture i ministrice Nine Koržinek Obuljen osobno. Tko je samo jednom susreo Valentinu Badanjak Pintarić, uvjerio se u zaraznost njena entuzijazma i energije kojima zrače i njezini festivalski “dnevnici” koje redovito objavljuje na svom Facebook-profilu.
A onda se dogodila katastrofa...
– Potres je potpuno potresao moj život, kao i moj rodni Sisak i cijelu Banovinu. Nakon što sam najprije na sigurno iz Siska odvela svoje bake koje su kod kuće bile same, sve potrebe moje obitelji i sve moje osobne potrebe pale su u neki treći, četvrti plan – kaže kulturna promotorica koja je istog časa postala na svim stranama pogođenog područja danonoćno angažirana volonterka.
Nakon nekog vremena usredotočila se na stanje oštećene ili razorene kulturne, osobito sakralne baštine.
– Obišla sam i fotografirala gotovo sve lokacije, s kolegom orguljašem Alenom Kopunovićem Legetinom provjerila u kakvom su stanju orgulje gdje se to moglo, pisala, izvještavala, nastojala pomoći. Užasno je bilo suočiti se s posljedicama potresa, osobito u Selima gdje imamo jednu od najljepših crkvi s najvrednijim povijesnim orguljama Sisačke biskupije, a još je teže bilo doći pred ostatke crkve u Žažini u kojoj je poginuo župni orguljaš, gospodin Stanko Zec kojeg sam osobno poznavala. Koliko god bili vrijedni, zidovi se mogu podići iznova, ali ljudski život je nepovratno izgubljen i zato je toliko dragocjen – prisjetila se Valentina najtežih dana, iz koji je izvukla još veću snagu, pored osnovne motivacije koja je čitavo vrijeme tjera naprijed.
– Većinu seoskih crkava i kapela prvi put smo uglazbili upravo programom ovih festivala. Sjećam se kada smo imali koncert u Pešćenici, u župi koja je obilježavala 800. godina postojanja i to je u njoj bio prvi koncert u tih osam stoljeća. Nakon koncerta jedna me je bakica molila da joj obećam da to nije i posljednji koncert na kojem je bila, da ćemo doći opet u njihovu župu. Slične reakcije doživljavam posvuda gdje dođemo. Ima ljudi koji nas slijede na čitavim festivalskim rutama, kao jedan par iz Dugog Sela koji sam primijetila na svakom koncertu prvog Festivala drvenih kapela. Poslije su mi se javili s porukom da si tog ljeta nisu mogli priuštiti more, ali su si zato priuštili pratiti cijeli festival i bili su sretni zbog te odluke. U Zrinu nas godinama prati nekoliko starih Zrinjana koji su još kao djeca preživjeli napad na Zrin 1943. i raseljavanje i oduzimanje djedovine koje je potom uslijedilo. Bilo je i suza u tim susretima i neke nadljudske topline pune zahvalnosti koja otpušta tegobnu prošlost i oslobađa.
U ovih 15 godina organizacije festivala u manjim mjestima i selima, potpuno sam sigurna kako je to pravi put za educiranje ljudi i širenje potrebe za kulturom, odnosno jedini put za decentralizaciju kulture – odlučna je organizatorica do sada tri, a od ovog ljeta i četvrtog festivala pod cijelom svijetu lako razumljivim nazivom Like Lika, koji počinje 1. kolovoza.
– Ne moram ni reći koliko je Lici tek potrebno ovakvih sadržaja. Znam da je čudno nešto pokretati u ovakvim vremenima, ali najljepše stvari često niknu u teškim vremenima. Sjećam se dana kada sam, uživajući u prekrasnom pogledu s jednog brda, počela razmišljati o igri riječi “like” i Lika i odmah otamo nazvala gospođu Irenu Pešu, ravnateljicu POU „Dr. Ante Starčević“ u Gospiću i predložila joj partnerstvo na festivalu. Nekada se sve tako fantastično poklopi: iako se nikada prije nismo čule niti vidjele, Ireni se odmah svidjela ideja i pokazala se kao fenomenalna suradnica, a i svi drugi koje smo usput uključili, Grad Gospić, Ličko-senjsku županiju i turističke zajednice Brinja, Karlobaga, Perušića, Plitvičkih jezera.
Gospić je grad i ima institucije u kulturi koje godinama rade svoj posao i imaju svoju publiku. Ipak, i u Gospiću ima mjesta za nova glazbena događanja. To je bilo jasno već u prvom susretu s ljudima koji odlučuju o kulturnoj strategiji grada kada smo, dogovarajući Like Lika Festival, dogovorili i suradnju za ovogodišnje izdanje Tesla Power Of Lights. Organizirali smo house party na kojem su u atriju KIC-a u Gospiću gostovali DJ Felver i Ian Pooley. Dakle, nije riječ isključivo o ozbiljnoj glazbi niti smo samo u manjim mjestima. Ima nas svuda i sviramo samo kvalitetnu glazbu! Like Lika je festival ozbiljne i suvremene glazbe. Ličke krajolike i prirodna bogatstva doživljavam vrlo inspirativno i vidim tu prostora za eksperimentiranje s elektronikom, igru sa zvukom čovjeka i prirode… Nadam se možda čak i kakvoj praizvedbi za špilju i orkestar nekog hrvatskog skladatelja... No, eksperimente smo ipak ostavili za sljedeću godinu, a ove smo se odlučili za poznate lokacije kulturne baštine širom Like. Krećemo iz Brinja kamo vas pozivamo 1. kolovoza da uživate u nastupu sjajnog ansambla Acoustic Project i otkrijete srednjovjekovni plemićki grad Sokolac. Potom će 2. kolovoza prelijepi Mediteranski vrt „Kava” smješten u srednjovjekovnoj Forici u Karlobagu zvucima udaraljki, začinjenih elektronikom, ispuniti Filip Merčep. Dan poslije u srcu Like, u Gornjem Kosinju, drevnom kneževskom, crkvenom i kulturnom sjedištu s prvom tiskarom u Hrvatskoj u crkvi sv. Antuna Padovanskog nastupa Trio Seraphim koji čine sopranistica Monika Cerovčec, trubač Vedran Kocelj i orguljaš Pavao Mašić. Festival se nastavlja 7. kolovoza u novoj drvenoj kapeli sv. Ivana Krstitelja u prelijepom, a na samom početku Domovinskog rata potpuno uništenom selu Smoljancu na rijeci Korani. Tamo nastupa barokni ansambl Early Delight koji čine sopranistica Anabela Barić, kontratenor Franko Klisović, blok-flautist i oboist Stjepan Nodilo te Izidor Erazem Grafenauer na lutnji i teorbi. Prvo izdanje Like Lika Festivala zaključit će 8. kolovoza sopranistica Margareta Klobučar, harfistica Diana Grubišić Ćiković i orguljaš Alen Kopunović Legetin u gospićkoj katedrali – tako glasi poziv kojem je teško odoljeti. A ako već ne u Lici, budite tih dana na adresi www.like-lika.com i pratite sve uživo.