Uzrečica “gdje si bio ‘91?” mogla bi se preformulirati u “što si slušao ‘91?”

Postoji stara izreka koja veli “alternativa koja ne postane srednja struja nije dobra alternativa”. Možda ju ne treba uzimati preozbiljno, ali dokaz njene moguće ispravnosti možemo vidjeti i u događajima pred trideset godina. Te 1991. objavljeno je desetak rock albuma čiji su izvođači nakon tog zamalo unisonog pothvata u financijskom smislu postali dohodovni mainstream svjetske rock-scene, a u duhovno-filozofskom naznačili stvarni prestanak osamdesetih godina i dolazak “novog svjetskog poretka”, komplementarnog padu Berlinskog zida koju godinu prije i promjeni ukupne društvene scene. Zapravo bi se ona kod nas udomaćena uzrečica “gdje si bio ‘91?” u svjetskim razmjerima mogla preformulirati u “što si slušao ‘91?” Primjerice, mnogi pamte gdje su bili kad su prvi put na radiju čuli “Smells Like Teen Spirit” Nirvane.

Ja sam bio u kafiću u zagrebačkoj Radićevoj ulici i ono što je došlo iz zvučnika jasno sam zapamtio. U jednakom napadu bili su dotadašnji alternativni rock (R.E.M., Nirvana, Pearl Jam, Red Hot Chili Peppers) i neka već ozbiljno popularna imena hard rocka (Metallica, Guns N’ Roses), što je do neke mjere prouzrokovalo i novo medijsko miješanje karata, u kojemu su naizgled nepovezana imena postala jednako važan dio nove mainstream scene, unatoč ogromnim razlikama među njima. No, ono što im je bilo zajedničko jest da su ispisali nova pravila i gromoglasno “porobili” tržište, scenu i medije koji kao da su početkom devedesetih jedva čekali da se nešto dogodi. Umjesto Michaela Jacksona, Madonne i Princea, nove masmedijske zvijezde postali su Kurt Cobain, Michael Stipe i Axl Rose, dok su Metallica, Nirvana i Guns N’ Roses udarom “crnog” albuma, “Nevermind” i dva dvostruka albuma iz paketa “Use Your Illusion I & II”, među masovnom publikom ozbiljno (i)stisnuli prethodnu dominaciju U2 s “Joshua Tree” i “Rattle And Hum”, a čak je Bruce Springsteen neslavno propao na tržištu s dva simultano objavljena albuma “Human Touch” i “Lucky Town”.

Pearl Jam na debitantskom albumu “Ten”, objavljenom nešto ranije 1991., gitarističkom tutnjavom zvučali su kao neki classic-rock bend sedamdesetih, što je samo pomoglo da se ideološka razlika između grunge navale iz Seattlea – u kojoj su još bili Mudhoney, Soundgarden i Alice in Chains, a 1992. približavali su se i Stone Temple Pilots iz San Diega – lakše stopi s uzletom hard rocka Metallice i Gunsa, te u svijesti masovne publike zajedno “dokrajči” napirlitane, ritam-mašinama i sintesajzerima obilježene osamdesete.

Čak su se i alter-pop prvaci iz osamdesetih poput Depeche Mode sve više umotali i modificirali u organski zvuk i rokerski svjetonazor, dodali gitare u kompjutorsku podlogu i isplivali kao jedini preživjeli Britanci iz te dekade koji su ostali masovno popularni na svjetskom tržištu do danas, skupa s U2 koji su se “izvukli” albumom “Achtung Baby!” i kasnijim pretvorbama. Dodamo li u priču i “madchester” groznicu, novi val britanskih bendova od Stone Roses i Primal Scream, preko britpopa Blur, Oasis, Pulp, Suede i drugih, do elektronike The Orb i The Chemical Brothers, jasnije je kako se i britanska scena početkom devedesetih temeljito izmijenila.

Dapače, kako navodi novinar Stereoguma, samo jedan datum te 1991., 24. rujna, značio je više nego mnogi drugi koje više pamtimo. Istog dana pred trideset godina objavljeni su albumi “Nevermind” Nirvane, “Blood Sugar Sex Magik” Red Hot Chili Peppersa, “Trompe Le Monde” Pixiesa, “Screamadelica” Primal Screama i “The Low End Theory” A Tribe Called Questa. Čak je “Badmotorfinger” Soundgardena bio planiran za taj datum, ali je odgođen.

Čak i gledano simbolički, Nirvanin “Nevermind” smijenio je 1991. na vrhu američke Billboardove top-ljestvice album “Dangerous” Michaela Jacksona i u praksi dokazao koliko je moćan i po mnoge bio dotok novog zvuka.

Doduše, i Michael Jackson i Kurt Cobain završili su slično tragično, što potvrđuje da u tom novom miješanju karata nisu samo cvale ruže. Pitanje je što se poslije ovoga važnoga dogodilo s rockom ili je rock, kako neki tvrde, danas nestao? Prije bi se moglo reći da je modificiran i cijepljen nekim novim kreativnim “virusima”, jer vuk dlaku mijenja, a ponekad i ćud. Sudeći prema brojkama koje vladaju na tržištu, još uvijek se radi o dubokom i zlatnom bunaru iz kojega se i danas crpe financije i nostalgija. Nedavno objavljen masivni box set Metallice s “crnim” albumom i popratnim snimkama proširenim na 26 diskova i skorašnje reizdanje Nirvanina “Neverminda” na pet CD-a i Blu-ray disk, potvrđuju da zainteresiranih ima više nego dovoljno.