HNK Split ovogodišnju sezonu otvara večeras, svečanim koncertom kojim će obilježiti 35 godina umjetničkog djelovanja maestra Ive Lipanovića. Umjetnički put započeo je u rodnom Dubrovniku, a u klasi Igora Gjadrova studirao je dirigiranje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Pobijedio je na natjecanju mladih dirigenata održanom 1986. u Zagrebu nakon čega je angažiran u splitskom teatru koji, unatoč bogatoj međunarodnoj karijeri, i dalje smatra matičnim kazalištem.
Legenda kaže da ste u HNK Split primljeni kao zborovođa, ali da ste bez pardona maestru Šuteju odmah rekli da želite dirigirati?
Istina je, to me jednostavno “vuklo”. Ideja o dirigentskom pozivu došla je u mladim danima, dok sam studirao Elektrotehniku u Zagrebu i pjevao u Zboru “I.G. Kovačić”. Negdje na trećoj godini, napola me uhvatio osjećaj da bih želio studirati glazbu i dirigiranje, a godinu poslije na koncertu s Matačićem u izvedbi “Requiema”, definitivno sam odlučio napustiti Studij elektrotehnike i posvetiti se glazbi. Dolaskom u Split, kad sam maestru Šuteju rekao da želim dirigirati. Rekao mi je: “Ako bude dobro, dirigirat ćeš. Ako ne bude, nećeš!” Dopustio mi je da dirigiram balet “Copelia”, nakon toga i “Traviatu”. Bio je zadovoljan. Često sam se i ja prema mladim dirigentima ponašao upravo tako, kao on.
Za vas je poznato da često dirigirate napamet. Kako vam to uspijeva?
Nikada neću zaboraviti panični izraz ondašnjeg intendanta HNK Split Ivice Restovića kad sam na Splitskom ljetu dirigirao “Carminu buranu”. Kad je vidio da jedan mladi dirigent, a mislim da je to bilo 1989. godine, ispred sebe i to na Peristilu nema ni pulta ni nota! Sve simfonije i oratorijska djela dirigiram uvijek napamet. Tako se osjećam bolje, imam znatno veću koncentraciju, a na taj način prisilim i orkestar na veću koncentraciju. I neke opere sam znao dirigirati napamet. Kod mene sve proizlazi iz rečenice poznatog Gustava Mahlera: “Treba imati partituru u glavi, a ne glavu u partituri!”
Kako se opuštate, postoji li neki ritual prije nastupa?
Kad dirigiram napamet, dva-tri dana prije moram imati maksimalnu koncentraciju. U mislima neprestano dirigiram. Treba mi samoća, nisam tih dana upotrebljiv ni za obiteljske ni bilo kakve druge poslove. Kad je opera u pitanju, mogu biti manje samotan.
Po Splitu se priča kako ste vrlo zahtjevni, da vam brzo “skoči živac”, da na probama znate i vikati. Je li to točno?
Ne mislim da sam bahat. Možda tako ponekad djeluje zbog mog izrazitog, izuzetnog profesionalizma i zbog toga što uvijek hoću perfekcionizam. Ozbiljnost i studioznost tražim od samoga sebe, pa naravno, onda i od drugih.
A, što se živaca tiče... Da, u radu se znam iznervirati. Možda je pretjerano reći da mi brzo skoči živac. Iznerviram se nakon četiri, pet, šest ponavljanja, kad netko od izvođača napravi istu grešku. To me najviše razljuti jer znači da taj glazbenik nije koncentriran. Ako u glazbi nisi do kraja posvećen i ako nisi u njoj, to nije u redu. Nije ni odgovorno prema drugima. Svi smo u istom poslu. Ali ja poštujem svakog glazbenika, od svakoga učim, pa i od onog najmanjeg.
Rekli ste da ste dva puta bili “ratni ravnatelj” Opere u teatru. Prvi put u razdoblju od 1992. do 1998., a drugi put 2014. kad nije bilo novca. Neki kažu da ih nema ni sada. Kako je istovremeno biti šef Opere i šef-dirigent u HNK Split, što trenutačno radite?
Da, “imao sam problem” u dva perioda života. Kad sam bio ravnatelj Opere i dirigent. Tu uvijek nastanu problemi. Kazališna kuća je živo tkivo. Uvijek vam izbije neki eksces, netko se razboli, a ako se razboli pjevač, onda je to dodatni problem i stres. Međutim, protekom godina čovjek se jednostavno na to navikne i lakše rješava teškoće.
Nekako se ustalilo da politika postavlja ljude na određene funkcije u kulturi. Jeste li možda to osjetili na svojoj koži?
Kad sam prvi put postavljen za ravnatelja Opere, intendant HNK Split bio je Ivo Sanader. Četiri mjeseca prije nego sam sjeo u fotelju ravnatelja Opere, pozvao me i pitao hoću li kao mlad i perspektivan ući u HDZ. Zahvalio sam se na ponudi i odgovorio da život i svoje poslanje želim vezati uz umjetnost i glazbu. Nakon samo četiri mjeseca postavio me za ravnatelja Opere. Pa, zaključite. Nikada nisam bio član nijedne političke stranke niti sam se politički angažirao, ali bio sam iznenađen i počašćen i Sanadera držao izvanrednim čovjekom i intendantom. Ja sam oduševljen pokojnim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem jer je do kraja svog života čvrsto podržavao HNK u Zagrebu, pogotovo orkestar, zagrebačku filharmoniju. Dao joj je 27 novih radnih mjesta pa je došla na 120 glazbenika i postala izuzetno relevantna i renomirana na umjetničkoj sceni.
Tko su vam uzori?
Svakako maestro Matačić, od internacionalnih Karajan, moj veliki prijatelj maestro Šutej, Pavle Dešpalj. I, iznad svih i od koga sam najviše naučio je profesor Bergamo kojeg ja od milja zovem “barba Pere”. Izvanredan erudit!
U kazalištu je teško raditi. Umjetnici su posebni. Jednom ste izjavili da ništa ne štima, a kad počne izvedba, sve štima?
Rekao bih to drukčije. Nekome sa strane često se može činiti da u kazalištu ništa ne štima, da vlada totalni kaos, a kad predstava, odnosno izvedba počne, sve je u redu. I to je dio našeg dalmatinskog, mediteranskog temperamenta. Potpuno isto je u Italiji. Mi smo malo manje disciplinirani. Za razliku od sjevernjačkih, primjerice nordijskih zemalja. Tamo sve tehnički štima. Ali, zna se dogoditi da je kod nas izvedba kvalitetnija. Mi imamo dušu! Izuzetak je Berlin u kojem sam doživio tu mediteransku dušu. U njegovu zboru i u orkestru. Berlin je ipak glavno središte svijeta s dvije velike operne kuće, s pet-šest velikih orkestara, s velikom tradicijom. Publika je ondje navikla na visoki glazbeni nivo.
Kakva je splitska publika?
Svaka izvedba u našem teatru je za pedeset posto bolja od proba. Naš orkestar je na visokoj kvalitativnoj razini, a za to su zaslužni mladi ljudi koji su primljeni. I Umjetnička akademija. Nikad neću prestati govoriti kako nam je u teatru potrebno još glazbenika. Apeliram na novog poteštata da nastavi putovima staroga koji nam je dao nova radna mjesta. Što se splitske publike tiče, ona je zahtjevna. Pogotovo premijerna. Nedostaje mlade publike koju nismo odgojili. Za to su prije svega odgovorne glazbene škole, fakulteti i Akademija.
