Volim film. Volim filmove u kojima je Ivica igrao. Neke. Volim njegove filmske uloge. Puno njih. Bilo mi je, dakle, posebno stalo da filmski segment njegova rada ovdje bude predstavljen u punoj raskoši. Dugo sam promišljala kako to napraviti, s kim to napraviti, no, da ne zamaram puno s detaljima, karte mi se nikako nisu otvarale, kao da je želja za savršenstvom baš u tom segmentu stvarala nepremostive prepreke. U jednom trenutku, već na rubu očaja, odlučila sam usuditi se, prihvatiti izazov i krenuti samostalno u avanturu. S velikom sam strepnjom krenula, s velikim opterećenjem i odgovornošću, što me u startu potpuno blokiralo, tekstovi su nastajali dugo, bile su to teške porođajne muke.
Meho iz “Kad čuješ zvona”
Spontano sam krenula od filma do filma baveći se ne samo Ivičinim ulogama, već cijelim kontekstom u kojem je nastajala svaka pojedina filmska priča, pokušala sam u beskraju arhivske građe iscijediti eliksir, otkriti svaki put iznova baš onu jezgru koja taj film čini zanimljivim. Kronika jednog vremena kroz film i oko filma, jedan živopisan vremeplov. Tema, redatelji, partneri, tragovi kritičkih osvrta, sjećanja, pikanterije, dogodovštine sa snimanja. I On. Tražila sam ga u toj građi koju sam dugotrajno i mukotrpno skupljala, koju sam strasno istraživala. Pronalazila sam skrivena značenja, otkrivala sam ga u meni dotad nepoznatim krajolicima. Željela sam što više dokumentarnih iskaza da slika vremena bude autentična, tako da njegova priča bude istinita. Nisam se libila reći da neke uloge baš i nisu bile briljantne. Veliki je on glumac, može to izdržati. I ne samo glumac. Veliki je on čovjek. Istinit, jednostavan, duhovit, tužan. Nježan. Ali iznad svega istinit.
Željela sam polifoniju glasova. Ah, velikani koji su ga učinili besmrtnim – Živojin Pavlović, Krsto Papić, Vanča Kljaković i Zoran Tadić – otišli su u svjetove iz kojih više nisu mogli svjedočiti. Zato sam ih tražila u esejima, ogledima, osvrtima, intervjuima, obostranim sjećanjima na zajedničke susrete. U priču sam utkala i riječi koje su posebno za ovu knjigu napisali redatelji i Ivičini prijatelji Bogdan Žižić, Branko Ivanda te književnik i kritičar Jurica Pavičić. Sve ostalo prepuštam traganju čitatelja... Napisala je ovo Gordana Gadžić na početku poglavlja “Filmske šezdesete i sedamdesete”.
Uloga Turčina Mehe u filmu “Kad čuješ zvona” Ivici je promijenila život. Bila je to slojevita, zaokružena epizoda, vrlo efektna, od one vrste uloga oko kojih se plete glavni događaj filma. Scenarij je nastao po istinitim događajima koje je u svojim Ratnim dnevnicima opisao Ivan Šibl, autentični svjedok tih krvavih zbivanja na samom početku rata 1941. godine, na prostoru koji obuhvaća nekoliko banijskih sela. Prostor mali, mržnja velika. Tri vjere, tri boga na jedan komadić zemlje! Nemam ja ništa protiv Boga, samo kad se tri boga pretvore u tri noža… ključna je rečenica i idejno čvorište filma, preuzeta, po riječima samog Vrdoljaka, od Ive Andrića. (Pisma iz 1920.)
Posebno je zanimljivo što je lik Mehe pisan po stvarnoj osobi, o čemu svjedoči i sam pisac Dnevnika: Taj Meho potpuno je stvarno lice...
Ivica je Mehu briljantno odigrao. Posebno priznanje, važnije od svih ispisanih recenzija, dobio je od svojeg partnera, Pavla Vuisića. Na pitanje novinara je li žiri na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu nekome učinio nešto nažao, legendarni Paja rekao je: “Verovatno da jeste. Mislim da je mali Ivica Vidović trebao da dobije neku od vrednijih nagrada. Njegova uloga Turčina u filmu ‘Kad čuješ zvona’ je savršena. Njemu tu ništa nije bilo režirano.
On je to tako ‘ukapirao’ da sam bio zapanjen: kad se boji, kad ga udaram, kad plače, celo vreme imao sam utisak da se on stvarno prestrašio, da se odista bojao. Kako on to radi?! Veoma je društven, inače, ali dok smo radili, izdvoji se, sedi sam i studira ulogu. Kada se jedan glumac na festivalu pojavi s više različitih uloga, neuniformisanih, onda ta transformacija, jedini posao glumca, mora imati uticaja kod odlučivanja. Vidović je to postigao u ‘Zasedi’ i u ‘Kad čuješ zvona’”.
Žika mu je rekao za šamar
Sam Pavlović je svjedočio:
“Kao i uvijek dugo sam tragao za nosiocem glavne uloge. Videvši Ivicu Vidovića, mladog hrvatskog glumca, u jednoj od epizodnih uloga u filmu Antuna Vrdoljaka ‘Kad čuješ zvona’, odlučujem se za njegovu neiskvarenu glumačku spontanost i urođeni šarm. Ne želim da nad glumčevim splitskim narečjem činim nasilje i nagnam ga da govori srpski s bojom timočkog arhaičnog dijalekta. Stoga Žuću preobražavamo u Ivu Vranu, Dalmatinca, koga su rat i oslobođenje zatekli u istočnoj Srbiji. To je razlog što Ivica Vidović u ‘Zasedi’ govori maternjim jezikom, pojačavši autentičnost lika... “Mujse, oprosti, on me natjerao ili priča o jednom šamaru” naslov je poglavlja u kojem Milena Dravić prepričava scenu sa snimanja upravo tog filma:
“To je bila naša prva saradnja i poznanstvo, bio je stidljiv, onako, tako sam ga ja doživljavala, probe nismo imali, sve u glavi skockano. Sećam se kada je Žika njemu rekao, za našu scenu... da on meni udari šamar. Ja to nisam znala, od mene se krilo, a ja sam njega videla pred snimanje... on sve nešto okreće glavu... nešto čudno... šta je ovom čoveku, ja mislim, kako ćemo ovako da uradimo našu scenu, pitam “Šta ti je, Ivice?”, a on nekako bio toliko nešto očajan.
A ustvari on je valjda kukao i molio Žiku da mi kažu za taj šamar, da ja znam... Ali ništa, snimanje ide, nema se vremena, ide ta naša scena i odjednom bam!!! Meni odleće glava, onako kao usporen snimak... ja razmišljam šta bi ovom čoveku, ali ne smem da prekinem... i jao... on samo što nije plakao... jao, kaže “ja sam htio da ti kažem, Žika nije dao...” Žika je u stvari bio u pravu... rekao je: “Drmni je kako treba pa da bude jedan dubl.” I to je taj dubl koji je u filmu. Posle toga on samo što nije plakao. “Mujse... jao... oprosti… on me natjerao”... Mujse, tako me je zvao, ne znam, to je nešto dalmatinsko, kao neko tepanje, valjda, šta li… Posle smo nastavili da radimo sve što smo imali, jako lepo. Aaaaa... posle sam ja njega izudarala u W.R.-u... hahahaha, ona scena pre one divne završne scene s muzikom Okudžave.
Ma divno smo to radili... stvarno... meni je ostao u najlepšem mogućem sećanju. Bio je fantastičan partner, fantastičan, senzibilan koji poštuje partnericu. Tada među muškarcima, u to vreme, malo je bilo takvih partnera, ma nije to bio slučaj s većinom, ogromnom većinom glumaca. Ivica je bio apsolutni džentlmen...”
Legenda